Žilniku Nagrada za životno delo

U čast dobitnika biće prikazan njegov film "Pirika na filmu" (2013), najavio je organizator "Kratkog metra".

Želimir Žilnik (71) autor je brojnih igranih i dokumentarnih filmova, jedan od začetnika žanra doku-drama, nagrađivan na domaćim i internacionalnim filmskim festivalima.

Od samog početka profesionalnog rada na filmu, okrenut je savremenim temama, koje uključuju kritiku društvenih, ekonomskih i političkih prilika - "Žurnal o omladini na selu, zimi" (1967), "Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava" (1968), "Nezaposleni ljudi" (1968), "Lipanjska gibanja" (1968), "Crni film", "Ustanak u Jasku" i drugi.

Studentske demonstracije i veliki potres 1968. godine, posle okupacije Čehoslovačke, tema su i Žilnikovog prvog igranog filma "Rani radovi" (1969), nagrađenog Zlatnim medvedom na Berlinskom filmskom festivalu, kao i sa četiri nagrade u Puli.

Nakon problema sa cenzurom u Jugoslaviji, te zaustavljanja rada na narednom igranom filmu "Sloboda ili strip" (1972) u produkciji "Neoplanta filma", Žilnik sredinu sedamdesetih godina provodi u Nemačkoj, radeći nezavisne filmove - sedam dokumentaraca i igrani film "Raj" (1976), koji su među prvima tretirali temu gastarbajtera u toj državi.

Po povratku u zemlju režira seriju dobro primljenih televizijskih filmova i doku-drama, za Televiziju Beograd i TV Novi Sad: "Bolest i ozdravljenje Bude Brakusa" (1980), "Vera i Eržika" (1981), "Dragoljub i Bogdan" (1982), "Prvo tromesečje Pavla Hromiša" (1983), "Stanimir silazi u grad" (1984), "Beograde, dobro jutro" (1986), seriju "Vruće plate" (1987), "Bruklin Gusinje" (1988), "Stara mašina" (1989), "Crno i belo" (1990).

U saradnji televizije i filmskih radnih zajednica nastaje i nekoliko igranih filmova osamdesetih: "Druga generacija" (1983), "Lijepe žene prolaze kroz grad" (1985) i "Tako se kalio čelik" (1988) - koji u fokusu imaju nagoveštaj političkih i socijalnih promena, kao i nadolazećih tenzija u zemlji.

Tokom devedesetih, u nezavisnim filmskim i medijskim produkcijama realizuje niz igranih i dokumentarnih filmova na temu kataklizme na Balkanu - "Tito po drugi put među Srbima" (1994), "Marble Ass" (1995), "Do jaja" (1997), "Kud plovi ovaj brod" (1998).

Slom sistema vrednosti u post-tranzicijskim zemljama centralne i istočne Evrope, problemi izbeglištva i migracija u novonastalim okolnostima proširene Evrope, okvir su tematskog ciklusa započetog filmovima "Tvrđava Evropa" (2000), "Kenedi se vraća kući" (2003), "Gde je Kenedi bio dve godine?" (2005), "Evropa preko plota" (2005), "Dunavska sapunska opera" (2006), "Kenedi se ženi" (2007), "Stara škola kapitalizma" (2009) i "Jedna žena – jedan vek" (2011).

Pomenuti filmovi su pokazani na preko 250 međunarodnih festivala i filmskih manifestacija, a 2010. Žilnuku je dodeljena nagrada za moderni umetnički senzibilitet Fonda "Todor Manojlović", kao i nagrada Fonda za afirmaciju stvaralaštva "Mića Popović".

Uz kontinuirani rad na filmskoj produkciji, Žilnik se od 1997. godine bavi i pedagoškim radom. Mentor je i izvršni producent niza međunarodnih filmskih radionica za studente iz regiona jugoistočne Evrope, a od 2006. godine je angažovan kao gostujući predavač na nekoliko inostranih filmskih škola (Holandija, Velika Britanija, SAD, Mađarska, Slovenija).