"Smrt u Veneciji" - 100 godina kasnije...

2012, koja izmiče, bila je i u znaku 100. godišnjice od objavljivanja priče Tomasa Mana „Smrt u Veneciji“. Tim povodom u Minhenu, u gradu u "kojem je sve počelo", otvorena je izložba koja će trajati do 6. januara.

Izvor: Priredio: Senad Tanoviæ (dpa, epd); Odgovorna urednica: Belma Fazlagiæ-Šestiæ

Subota, 22.12.2012.

18:45

Default images

Udovica Tomasa Mana, Katja, svojevremeno se prisećala kako se njen muž, jednom prilikom, na plaži zagledao u jednog prelepog dečaka i kako je bio toliko fasciniran njegovom lepotom da nije mogao da skrene pogled. Katja je tom prilikom izjavila da Tomas Man nije pratio dečaka. On je to u svojoj priči prepustio Gustavu fon Ašenbahu, takođe piscu, čije putovanje u Veneciju zapravo počinje u Minhenu.

Na izložbi predstavljenoj u Minhenu se, preko pisama, fotografija i ostalih dokumenata povlače paralele između Tomasa Mana i glavnog protoganoste njegove priče.

Man i Ašenbah su imali slične životne sudbine. I Tomas Man, koji je od 1894. godine živeo u Minhenu, našao se 1911, kao i Ašenbah, u stvaralačkoj krizi i to upravo kada je počeo da piše „Smrt u Veneciji“. Tada je kompletan kulturni pejzaž bio na prekretnici.

Kako je rekao šef „Literarne kuće“ u Minhenu, Rajnhard Vitman, „ tada je počelo da se kristalizuje nešto novo“.

Izložba, koja je otvorena do 6. januara 2013, najprije je predstavljena u „Kući Budebrokovih“ u Libeku, rodnom gradu Tomasa Mana. Sam pisac je svojevremeno izneo veoma interesantne veze između grada laguna u Italiji i njegovog rodnog Libeka: „To je kao da biste u orijentalnoj fantaziji zapravo preveli grad Libeck“, pisao je Tomas Man o Veneciji u svom pismu iz 1916. godine.

Viskonti: "Promenio sam Ašenbaha u kompozitora"

1971. godine „Smrt u Veneciji“ je na filmsko platno prebacio italijanski reditelj Lukino Viskonti. U njegovom filmu, po noveli Tomasa Mana, kompozitor i dirigent Gustav fon Ašenbah parobrodom stiže u Veneciju. Početna scena, u kojoj kamera sledi glavnog junaka jedne knjige, traje više od šest minuta praćena delovima 3. i 5. simfonije Gustava Malera…

Venecija, početkom 20. veka, grad kome je suđena propast, simbolična je kulisa za priču Tomasa Mana o Gustavu fon Ašenbahu, u filmu posustalom dirigentu i već duže vremena udovcu, koji se u tada kolerom zaraženoj Veneciji „zaljubi“ u mladog i prelepog Tadzija.

„Promenio sam Ašenbaha, koji je u knjizi pisac, u kompozitora u filmu. Mislim da je to bila i ideja Tomasa Mana. Mi smo mnogo o tome mnogo istraživali i imao sam ideju da se u filmu neprestano čuje muzika Gustava Malera…“, rekao je jednom Viskonti.

Dela majstora

Wikimedia: Foto H.-P.Haack
Dekadentna Venecija 1912, morbidni šarm, belosvetska buržoazija, luksuzni hotel na Lidu, ulični muzikanti koji i – pored zabrane – žele da dobiju koju šaku lira i zabave bogate goste, ili da ih na kraju ismeju…

Tomas Man opisuje asketski život Gustava fon Ašenbaha, koji u svojoj usamljenosti i posvećenosti na kraju nailazi na 14-godišnjeg Tadzija, kao inkaranaciju savršene lepote.

Svoju fasciniranost njim on opravdava filozofskim argumentima u kojima ponavlja platonski dijalog Sokrata i Fedra, po kome je lepota „jedina forma duhovnog, koju možemo da prihvatimo našim čulima..."

Ašenbah uverava sebe da je njegovo zanimanje za dečaka estetske naravi. Na kraju postaje opsednut njime i umire na plaži na Lidu gledajući ga - dok mu niz lice padaju kapi tek sveže ofarbane kose i šminke…

Gustav fon Ašenbah umire 1912. Godinu dana ranije umro je Gustav Maler. „Smrt u Veneciji“ – novela Tomasa Mana i film Lukina Viskontija ostaju dela majstora.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: