Helstrom: Film i muška dominacija

„Postoji ogromna razlika između broja žena i muškaraca u filmskoj industriji. Nije samo reč o tome da postoji manjak rediteljki i producentkinja. Glavni junaci filmova gotovo nikada nisu žene“.

Izvor: Piše: Sonja Goèanin

Ponedeljak, 03.12.2012.

13:01

Default images

Osam kratkih filmova snimljenih u okviru švedskog feminističkog filmskog projekta Doris film prikazano je 30. novembra u Kulturnom centru Rex.

Smisao ovog filmskog projekta je ukazivanje na činjenicu da u filmskoj industriji (posmatrano bilo globalno ili lokalno) dominiraju muškarci kao reditelji, scenaristi, producenti, ali i da su njima najčešće namenjene glavne uloge. Kako bi ohrabrile žene u Švedskoj da se aktivnije uključe, autorke projekta formulisale su Manifest po kome: autor scenarija mora biti žena, film mora imati najmanje jednu žensku glavnu ulogu, sve kreativne i odlučujuće funkcije treba da imaju žene, žena komponuje muziku za film.

Na osnovu ovog manifesta snimljeni su svih osam filmova koji su tematski različiti, ali priče su napisane i snimljene iz „ženske perspektive“ (trejlere filmova možete pogledati ovde). U toku 2012. godine, ovi filmovi bili su prikazani na preko 40 festivala širom sveta.

O rodnoj neravnopravnosti u svetu filma, o projektu i merama koje su u Švedskoj uvedene kako bi se ovaj problem rešio za B92 govori jedna od osnivačica Doris filma Anika Helstrom.

Kada ste raspisali prvi konkurs za film 2003. godine koji bi bio snimljen po pravilima Manifesta, imali ste slab odziv. Zbog čega?
Producentkinje tada nisu imale želju da učestvuju. To je zbog toga što, čini mi se, nisu želele da budu u nezgodnoj poziciji, da budu „one koje prave probleme“. To bi ih na neki način izbacilo iz sistema u kome su se ušuškale. Od tada se dosta toga promenilo. Švedski filmski institut je u 2008. godine ustanovio pravilo finansiranja 40/60. To znači da od ukupnog broja filmova koje Institut finansira mora da bude bar 40% ostvarenja koje su radile producentkinje, rediteljke i scenaristkinje kao manje zastupljeni rod. Sledeće 2013. godine propisani odnos će biti 50/50.

Kako je kvota prihvaćena tada u Švedskoj?
Bilo je mnogo negodovanja od strane autoriteta iz filmske industrije jer, kako su navodili, ne može se propisivati kvota za film, to nije demokratično i slično. Naravno da niko nije oduševljen što se žene na ovaj način uvode kao autorke i ne mislimo da to treba večno da traje. Ova mera je bila neophodna jer postoji ogromna razlika između broja žena i muškaraca u filmskoj industriji. Nije samo reč o tome da postoji manjak rediteljki i producentkinja. Glavni junaci filmova gotovo nikada nisu žene. Gotovo da nema filma o, na primer, ženskom seksualnom razvoju, iskustvu u kome se žena može prepoznati. Žene su večito u nekoj ulozi pomoćnice, a mi se identifikujemo sa tom ulogom. Mi još uvek teško dostižemo taj odnos 40/60, ali dobra strana ovoga je da su se producenti, kako bi snimili film, brzo se prilagodili i počeli da traže rediteljke.

Imali smo i „Rookie“ projekat u kojem je Poverenica za film navela kao uslov da samo žene mogu da konkurišu sa svojim scenarijima. To je bilo dosta provokativno, ali na tom takmičenju je pobedila rediteljka sa filmom „She monkeys“. Ovaj film je dobio „švedskog Oskara“ i proputovao ceo svet.

Šta je Vaše objašnjenje: zašto je malo žena u svetu filma?
Ako uđete u sobu u kojoj sedi 10 muškaraca i odlučuje, žene često misle da su šanse da njihova ideja ili projekat prođe veoma male. Zanimljivost je da, kada se raspiše konkurs samo za žene, pojavi se veliki broj scenarija. One ne osećaju da će biti prihvaćene tamo gde treba da se takmiče sa muškarcima. Muškarci su hrabriji i iskorišćavaju svoje šanse, a to bi trebalo i žene da čine. Ono na šta mi upozoravamo je da u najvećem broju slučajeva muškarci snimaju filmove ne zbog toga što su kvalitetniji kao reditelji, već zbog strukture sistema. To je ono što želimo da osvestimo.

 

Zašto je važno to „prebrojavanje“ žena  i muškaraca?
Nije dobro da imamo mušku dominaciju u filmu. Nije dobro da je imamo ni u jednoj oblasti, naročito ako je uticajna. Problem postoji i u pozorišnom svetu. Uvreženo mišljenje je da žene ne pišu scenarije za pozorišne komade. Onda se ispostavi da je na čelu pozorišta muškarac koji bira komade muškaraca jer su bliži njegovom senzibilitetu. U muzičkoj industriji se situacija malo popravila u poslednjih nekoliko godina kada su se pojavile veoma uspešne žene. Važno je kada odrastate da imate prilike da vidite neke žene koje se bave muzikom. To vam daje podsticaj da se i vi možda time bavite. Imate sa kim da se identifikujete.

Kada ste birali scenarije za film (u okviru projekta), da li je kriterijum bio da film neguje “žensku perpektivu” priče?
Ne, nije to bio kriterijum, ali smo zanimljiv slučaj imali sa filmom „Shoot me“. Taj scenario je odbijen od strane Švedskog filmskog instituta. Kada smo organizovali takmičenje scenarija za Doris film, autorka je odlučila da izmeni film. Zapitala se šta bi se desilo kada bi u filmu: pljačkaš bio žensko, žena koja želi da se ubije lezbejka, a svi policajci –žene. Odjednom priča se menja u skladu sa našim predubeđenjima. Kada je pljačkaš banke žena, mi odmah pomislimo da ona želi da pomogne nekom iz porodice ili je nekakva aktivistkinja i to više nije stereotipna priča o muškarcu-pljačkašu koji to radi iz zabave. Najjači utisak možda ostavlja scena policijske potrage u kojoj su samo žene. U tom trenutku vam postaje jasno koliko smo zapravo pod uticajem stereotipa da su policajci gotovo uvek muškarci iako u realnosti odavno nije tako. To je realnost koju nam filmovi nameću.

Francuske feministkinje su ove godine protestvovale na Kanskom festivalu jer nagrade dobijaju isključivo muškarci, dok su žene samo ukras na plakatima. Koliko je teško da se na velikim festivalima nešto promeni?
Stvari se tu sporo menjaju, nekada su potrebne i decenije. Ne znam da li ste čuli za Bechdel test. To je američki projekat koji upravo pokazuje koliki problem imamo sa rodnim stereotipima u filmu. Oni testiraju filmove po tri kriterijuma: 1. da postoje bar dva ženska lika u filmu, 2. da one međusobno razgovaraju, 3. da ne razgovaraju samo o muškarcima. Testirali su mnoge kultne filmove i veliki broj nije prošao. Kada to vidite počinjete da razmišljate o tome kako su žene obrađene kroz fantazije tih filmadžija. Zar je moguće da oni misle da žene ne razgovaraju međusobno o poslu, politici ili nečemu što je važno u njihovim životima, a nisu muškarci?

Kako je ovih osam filmova koje ste prikazivali bilo primljeno, na primer, u Rusiji? Da li se razlikuju od reakcija u Švedskoj?
To uvek zavisi od društvenog i kulturnog konteksta. Rusi/kinje su živeli u komunizmu i to ima veliki uticaj na njihov pogled na rodno pitanje. Na primer, činjenica da su muškarci i žene u komunizmu bili ravnopravni na tržištu rada. Sa druge strane, čini mi se da su oni veoma osetljivi na propagandu i bilo šta što bi na to ličilo, pretpostavljam zbog dugogodišnje izloženosti propagandi režima. Ima još jedna interesantna pojedinost: primetila sam kod Ruskinja veoma izraženu analitičku sposobnost i da dobro primećuju detalje u filmu. Kada smo imale diskusiju, rekla sam im to i one su mi odgovorile da su one to naučile u ranim razredima u školi tumačeći ruske pisce.

 

 

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: