Duge noći i crne zastave

Od pisca Konstantinovog raskršća stiže novi roman koji je posle samo nekoliko meseci doživeo četvrto izdanje.

Izvor: Piše: Vesna Radman

Ponedeljak, 02.07.2012.

10:30

Default images

Čuveni junak, Deksa Pantelejski, spasitelj grada i ljudskog roda, koji rakijom leči bolesti modernog čoveka, potiče iz romana Četiri zida i grad Zvonka Karanovića. Upravo je prototip za tog heroja bio niški pisac Dejan Stojiljković poznat po romanu Konstantinovo raskršće koji je objavljen u deset izdanja i bio proglašen za najčitaniju knjigu 2010. godine. Stojiljković je u tom romanu pomalo nespretno iskombinovao svoju, reklo bi se, dečačku ljubav i divljenje prema vampirima i sličnim pojavama sa istorijom i književnošću. Ispostavilo se da se publici taj miks izuzetno dopada, ali ne i kritici. Njegov novi roman Duge noći i crne zastave verovatno neće doživeti isti uspeh kod publike. Pre svega zato što je ovaj, nesumnjivo talentovan pisac, sazreo i počeo da se ponaša u skladu sa epohom u kojoj živi i stvara, a drugo zato što je poslednji roman, u odnosu na prethodni, daleko bolji.

Lazareva Srbija 1386. godine. Stojiljković počinje od istorijskog događaja poput dolaska Osmanlija na naše podneblje i razrađuje ga u već poznatom maniru. Zapaženo je da je srednji vek poslednjih godina sve više predmet interesovanja pisaca, reditelja i producenata. Sigurno da je tome doprineo pentatih Džordža R.R. Martina Pesma leda i vatre sa kojim se Stojiljkovićev roman često poredi. Obrađujući teme putovanja i potrage Stojiljković je, čini se, proučavao strane autore i različite medije prikazivanja od stripa, književnosti, muzike do filma. Senzibilitet romana možda jeste nastao pod uticajem drugih dela, ali je sigurno to da je izbor teme autentičan. Uostalom, dobro je da se neko konačno setio da smo i mi imali srednji vek i da je taj istorisjki period više nego zanimljiv za književno-umetničku obradu.

U srpskoj kulturi vrednosti časti i junaštva vezuju se prvenstveno za srednji vek. Ako je i taj period bio na granici između paganstva i hrišćanstva, onda dobijamo motivaciju za jake likove, njihove osobine i viteški zaplet. Citirajući Vaska Popu na početku romana: “U putiru prepunom krvi../Parčad se njegovog mača pretvaraju/U drobni hleb”, Stojiljković uzvisuje borbu do liturgijskog čina, a junaka do sveca. Mač je naš hleb i vino, on je naše spasenje i poistovećenje sa božanskim. Međutim, čitajući roman, ova simbolika slabi. Borbe postaju suviše filmične, epizode kratke i bez jake duhovne pozadine kakvu smo u početku očekivali. Autorov jezik jeste prepun poređenja sa slavim borcima, iskušenjima jednog Jova i odnosom sopstva (sa svim što to podrazumeva) i Boga i tu se ogleda jedna kompleksna ideja, koja ipak nije najbolje izvedena. Ovakva tematska mreža iziskuje mnogo ozbiljniju narativnu tehniku i duže opise. Taman kad se čitalac udubi, vizualizuje priču i počne da ulazi u problematiku likova, pisac ga ošamari prebacivanjem radnje na drugog lika, kulturu i podneblje. Stojiljkovićeva poglavlja su scene dugačke kao na filmu. One daju priči dinamiku kakva odgovara filmu (jer on u proseku traje 90 minuta), ali ne i književnosti.
Slika sa promocije knjige u beogradskom SKC-u 25. aprila

Vreme poznog četrnaestog veka svakako dopušta mnogo prostora za imaginaciju. Pre svega, jer o tom periodu saznajemo iz usmenog predanja, pa se tumačenja razlikuju iz godine u godinu, od podneblja do podneblja. Stojiljković je ovoj svojevrsnoj „pretkosovskoj“ priči, zapravo, dodao nekoliko detalja koji ne odgovaraju srpskoj kulturi, ali se zato uklapaju u žanr u kojem stvara i čine priču današnjem čoveku bliskijom. Njegovi junaci su vitezovi „reda Zmaja“ (što je slobodno tumačenje istorije) i kao takvi oni su predstavljeni kroz simbole oružja i grbova koje nose i vrlo ih je lako vizualizovati. Stoga, nećete pogrešiti kada zamislite Ivana Kosančića kao Leonidu, Toplicu Milana kao Robin Huda, a Miloša Obilića kao Ahila. Prisutna je i umešanost demonskih sila i proroka u ljudski život, naročito u ovom periodu kada je paganizam i dalje jak faktor u kulturi naroda. Međutim, ovde su te pojave dobile preterano mističan karakter. Teorija svakako stoji na strani pisca jer je ovo odlika žanra (i uopšte umetnička sloboda) i piscu je dopušteno da se poigrava sa svojom maštom. Problem nastaje u književnoj obradi: strani elementi i potreba da se priča ispriča ne obazirući se na način na koji nam se ona predočava čine najveći nedostatak romana. Tako se, na primer, janjičari pojavljuju u jednoj kratkoj avanturi i mi ih doživljavamo kao Hasansinse (Princ od Persije), a tursku vojsku kao Kserksove Persijance, pa se može zaključiti da je pisac od pretkosovskog mita načinio jedan blockbaster na trista strana.



Uticaj zapadnjačke pop kulture na tumačenje srpske mitologije i istorije dao je u ovom slučaju bolji rezultat nego u prethodnom (Konstantinovo raskršće). Glavni narativni tok knjige piscu omogućava da sve ove strane elemente uklopi tako da oni imaju smisla. Očigledno je postojala težnja da se naša istorija, usled političke i duhovne revitalizacije ovog perioda, prikaže u nekom drugom svetlu i da se, zbog vremenske distance, približi čitaocu. Postojala je verovatno i težnja da se kompletna priča, teme i motivi pojednostave tako što će se prikazivati kroz prepoznatljive elemente kako bi svima bili jasni. U svakom slučaju, mnogi će uživati u ovoj fantastičnoj pripovesti a naročito oni što šaraju “1389” bez tačke po našim zgradama.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

34 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: