N. Zečević: Svuda je ista situacija

„Svi misle da je internet brži negde drugde i da je na primer serija ,,Prijatelji'' bolja kad se gleda u Nemačkoj nego kod nas. Ali to nije istina.“

Izvor: Razgovarala: Ljubica Lukoviæ

Nedelja, 06.05.2012.

14:39

Default images

Nikola Zečević rođen je 1986. godine u Voorburgu, otac mu je Srbin a majka Holanđanka. Stoga i ne čudi što je 2009. godine došao u Srbiju, sa opravdanjem da želi da nauči srpski. Srpski jeste naučio, ali je uz to snimio i svoje prvo nezavisno dugometražno dokumentarno filmsko ostvarenje.

Film „Zlato duž obala“ govori o beogradskoj kreativnoj sceni, onakvom kakvu je vide ovdašnji umetnici. Nakon prošlogodišnjih projekcija, film se ponovo „vratio“ u Beograd, gde će biti prikazan u okviru festivala „Bledocs“.

Kakva je razlika između umetničke scene u Srbiji i Holandiji?

U Holandiji je mnogo bolji položaj umetnika. Oni koji su završili neku umetničku školu mogu lako dodju do sredstava i finansiranja projekata od strane raznih institucija. To menja motivaciju ljudi jer razmišljaju šta bi trebalo da stvaraju da bi lakše dobili finansiranje. Ovde je drugačije jer ima jako malo ili nimalo sredstava, zato ljudi stvaraju samo da bi stvarali, motivacija im je njihov kreativni duh. Pretpostavljam da je lakše biti umetnik u Holandiji, ali je mnogo manje zadovoljstvo.

Kakav je stav vlasti u Holandiji prema mladim umetnicima?

Država podržava mlade umetnike, ali samo one koji su završili neku školu, dok je ulična umetnost vrlo ograničena. Osim u Amsterdamu, u celoj Holandiji je zabranjena ulična umetnost, sem na mestima određenim specijalno za to. Ako naslikate nešto na zidu koji nije predviđen za to, policija će vas kazniti i to odmah obrisati, jer se to ne uklapa u sliku čiste Holandije.

Da li misliš da umetnost ima budućnost?

Da, definitivno će umetnost uvek živeti jer će ljudi uvek imati potrebu da se kroz nju izraze. Ne znam da li će moći da žive od umetnosti, ali eto, ni Van Gog nije prodao nijednu sliku za života. Ljudi o kojima je moj film su se mnogo promenili za ove dve godine od kad sam snimao. Sad su mnogo ozbiljniji, odjednom moraju da nađu 95 poslova, da plaćaju račune, izdržavaju porodicu, ali i dalje se bave onim što vole, iako ne u tolikoj meri. Mislim da je sve pitanje motivacije i odlučnosti, pare na kraju nisu bitne.
Da li je bilo teško ubaciti se u srpsku andergraund scenu?

Zapravo, bilo je začuđujuće lako, svi su bili jako fini i izlazili su mi u susret. Kada sam došao ovde 2009. da učim srpski, nisam poznavao nikoga osim svoje porodice i par prijatelja iz škole. Stvari koje sam video po gradu bile su one stvari koje svi mogu da vide, nisam znao ko stoji iza toga. Prva osoba s kojom sam stupio u kontakt bila je TKV. Pronašao sam je na fejsbuku, i objasnio joj svoju ideju, da želim da snimim film o Srbiji koji se neće baviti ratom već jednom drugačijom, pozitivnijom slikom. Njoj se jako dopala ideja i uputila me je na nekoliko ljudi koji se takođe bave umetnošću. Ti ljudi su me uputili na druge ljude i tako sam uspeo da stvorim mrežu od imena koja su se stalno ponavljala. Bili su to ljudi koji su radili svoje stvari sami, nisu imali nikakvu zvaničnu pomoć, osim pomoći prijatelja. To su ljudi koje sam odabrao da o njima snimim film.

Da li su te ljudi dobro prihvatili?

Da, svi su bili jako raspoloženi da pomognu. Ne dešava se često da vam neko priđe i kaže hej, hoću da snimim film o tebi, tako da su bili stvarno divni. Ja sam se bavio tehničkim aspektima, snimao, montirao, sklapao priču, a moji prijatelji su mi pomogli da snimim sve što treba, da dođem u kontakt sa pravim ljudima, organizovali su mi i premijeru.

Premijera filma je već bila u Beogradu prošle godine, kako je došlo do toga?

Film je prikazan dva puta, u Domu omladine i KC Gradu. ,,Parobrod'' mi je dosta pomogao, napravili su ceo događaj oko mog filma. U KC Gradu je održana projekcija, a pre i posle su održane radionice i koncerti sa ljudima koji su u filmu učestvovali. Hteli smo da pokažemo da to nije samo filmska bajka, da ti ljudi zaista postoje i stvaraju, iako mnogi možda nisu čuli za njih.

Da li si zadovoljan reakcijama publike na film?

Da, krenuli smo na turneju, bili smo u Americi, u Nemačkoj, idemo dalje. Zadovoljan sam kako publika reaguje, reakcije su sjajne, ali ja kad gledam film uvek pronađem neku grešku, nešto što sam mogao da snimim drugačije.



Da li te je ovo iskustvo ohrabrilo da praviš filmove i dalje ili te je obeshrabrilo?

Ja sam ohrabren. U međuvremenu sam radio na jednom projektu, bio sam asistent na snimanju. Te velike produkcije su ogromne, gomila ljudi stoji sa strane i ne radi ništa, i sve ide tako sporo. Stalno mora na nekog da se čeka, stalno neko kasni ili greši. Ja ne volim da zavisim ni od koga, tako da mislim da ću nastaviti da snimam filmove na svoj način, ne nužno sam, ali sa malom grupom ljudi skupljenom oko iste ideje, sa istim stavovima.

Kakvi su ti planovi za budućnost?

Imao sam dva projekta, jedan je bio o slikarki iz Portugala, želeo sam da proučavam njen razvoj. Hteo sam da je izvedem iz Portugala i povedem na put da vidim da li će se promeniti i kako će se transformisati, ne samo kao osoba već prvenstveno kao umetnik. Ali na kraju je odustala jer nije želela da ode iz Portugala. Drugi projekat je o radikalnoj umetničkoj grupi iz Rusije koji su postali poznati kad su naslikali grafit penisa veličine 60 metara na mostu koji gleda na zgradu KGB-a. Zbog toga su ih uhapsili, pa ih je iz zatvora izvukao Benksi. Oni se ne bave toliko uličnom umetnošću koliko performnsima i jedni su od retkih koji se usuđuju da se usprotive vlasti i biraju da budu otpadnici. Pričao sam sa njima poslednjih 6 meseci, ali još uvek ne mogu da snimim ništa jer niko ne želi da podrži film o nekim ludim Rusima, ali ja sam optimističan i snimiću ga u nekom trenutku.

Čime se baviš trenutno osim snimanja filmova?

Bavim se raznim čudnim poslovima, čisto da bih mogao da se izdržavam. U međuvremenu apliciram na razne konkurse i fondacije, pokušavam da nađem sredstva za nove projekte. Voleo bih da živim u Srbiji, ali bojim se da ne bih mogao da preživim jer ne bih uspeo da nađem posao. Kada bi mi neki investitori ponudili finansiranje, rado bih došao, ovde mi se mnogo više sviđa nego u Holandiji, ljudi su daleko otvoreniji i iskreniji, ovo je grad u kome ljudi zaista žive. Ljudi se ovde često žale i misle da je negde drugde bolje, ali istina je da je u svim gradovima isto. Svi misle da je internet brži negde drugde i da je na primer serija ,,Prijatelji'' bolja kad se gleda u Nemačkoj nego kod nas. Ali to nije istina, svuda je ista situacija. Ljudi jednostavno ne prepoznaju sve sjajne stvari koje ih okružuju.

Film „Zlato duž obala“ biće prikazan 8. maja u 17h u Dvorani kulturnog centra u okviru BELDOCS festivala.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: