Jergović: Inšallah Madona, Inšallah

Od narodnog do božanskog u zbirci priča "Inšallah Madona, Inšallah" (Rende, 2004/2011) Miljenka Jergovića. Pored kulturne, socijalne i verske raznolikosti, ovih devetnaest priča omogućilo je piscu da iz jedne u drugu menja stil pripovedanja, jezik i likove.

Izvor: Piše: Vesna Radman

Četvrtak, 19.01.2012.

16:05

Default images

Ma koliko istoričari i kritičari težili da književno-umetničkom delu pristupe analitički, umetnost i zanos savladavaju i one najkruće. Današnje izdavaštvo moglo bi da se pohvali brojnim izdanjima domaćih mladih pisaca, koja su nesumnjivo dobra, ali retka su ona koja poseduju onaj zanos zbog kojeg čitamo i prvenstveno volimo književnost. Posle talasa romana, dobrih ali ne i posebnih, onih koji se uklapaju u književnu struju, ali iz nje ne odskaču, naišla sam na zbirku priča Inšallah Madona, Inšallah Miljenka Jergovića. Prvobitno objavljena 2004. godine, Inšallah
Madona, Inšallah
pojavila se u Srbiji neposredno pred sajam knjiga u izdanju IK Rende i jednostavno oduševila.

Moram priznati da gajim posebne simpatije prema piscima iz Bosne ili prema onima koji pišu o njoj, a Jergović je iz Bosne uzeo ono što je možda i najbolje i maestralno je preneo na papir. Reč je o autentičnoj bosanskoj umetnosti sevdalinke. Naime, zbirka se sastoji iz devetnaest priča koje su nastale kao „prozni remiks bosanskih sevdalinki“, osim tri pesme koje su svoj koren našle u dalmatinskim klapskim pesmama.

Kao ljubavna pesma kod koje su karakteristične jake emocije od čežnje do erotske strasti, sevdalinka je omogućila Jergoviću da bosanski karakter, lirski ispevan u pesmama, stavi na viši stepen fikcije, tako što je od već postojeće umetnosti stvorio novu umetnost. Sam naslov knjige koji se može prevesti kao „Božja volja, Gospo, Božja volja“ spaja orijentalnu odnosno islamsku kulturu („In sha Allah“ znači Alahova volja) sa zapadnjačkom tj. hrišćanskom kulturom (Madona bukvalno znači Gospa, u katoličkoj kulturi i Bogorodica). Ne samo da je spojio različite i čak suprotstavljene vrednosti, Jergović je u naslovu vidljivo okarakterisao svoje delo. „Božja volja“ ili „Ako Bog da“ zapravo sugeriše na fatalistički karakter priča, na sudbinu, ljudski život koji je u Božjim rukama.

Pored idejne osnove koju je našao u sevdalinkama, Jergović je izgradio veoma specifičan odnos prema tradiciji Bosne. On ne govori samo o islamskoj kulturi koje se pomešala sa hrišćanskom, on govori o tradiciji prostora, o tradiciji jezika koje su nas uslovile da budemo onakvi kakvi jesmo. U jednoj od najlepših priča „Jid“, jednostavnim jezikom ispričano, tradicija se identifikuje sa sudbinom: „Otac je njezin zavičaj, njezin grad, jezik i domovina. Sve drugo je privid, pa danas izgleda ovako, a sutra će onako, isti su razlozi za ljubav i za mržnju."
Upravo je prostor koji nas određuje okarakterisan u pričama, jer se sevdalinka pevala kao ženska pesma i bila je vezana za zatvoren prostor jedne sredine, najčešće za Sarajevo. Za razliku od prostora, koji je specifičan i nezamenljiv, vreme u Jergovićevim pričama je problematizovano jer se realnost često prepliće sa mitskim vremenima. Pomešanih kultura i okruženja, priče odišu kombinacijom starog i novog, ali u jednom ostaju trajne – u jačini sevdaha. Sevdah, a po njemu i sevdalinka potiču iz manije, onog momenta nadahnuća koji nas čini živim. Jergovićevi likovi su svi, kao u pesmama, mahniti ljudi, oni koji sve rade u zanosu, koji u intenzitetu svoje emocije prelaze granicu što poput hibrisa u antici ima fatalan kraj. Od najnižih stvorova do onih Bogu bliskih, oni su sačinjeni od hiperbolisanih osobina i emocija, koje uostalom dozvoljavaju piscu da stvara fiktivni svet oko njih.

Obrađujući teme čežnje i nedostižnosti, Jergović u svojim pričama poseduje malo od romantičarske onostranosti. Osim motiva orijentalnog, česti su i motivi prirodnih pojava poput magle i mraka kako reflektuju čovekov um kao i groteskni likovi iz čije se ispraznosti i ružnoće rađa umetnost. Njegova specifična poetika sudara se sa romantičarskom u vidu autorefleksivnih momenata, osvrta na smisao priče i njene preteče, teksta o sebi, sudbini pisca i pričanja koje je pogubno. „Valja šuteti i nikome ništa ne kazivati“, za jednog pisca isto je kao i ne pevati pesmu, večito težiti nedostižnom cilju. Kod Jergovića apsolut je umetnička vizija i kao pesma „Đulzulejha“ ljudski je nedostižna.

Pored kulturne, socijalne i verske raznolikosti, ovih devetnaest priča omogućilo je piscu da iz jedne u drugu menja stil pripovedanja, jezik i likove.
Jergović se često poigrava sa čitaočevom pažnjom, sa njegovom percepcijom, a sve to u svrhu jakog doživljaja transa u koji su upali njegovi likovi. Sa druge strane, devetnaest različitih tumačenja pesama i stvaranje situacija iz kojih su one mogle da izrone, svakako da govore o izvanrednom talentu ovog pisca. Kod njega se mešaju priče iz 1001 noći sa Andrićevim svetom, zeleno sa crnim, ali jedno je sigurno – snaga njegovog sevdaha čitaoca opija.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: