Nemoguća misija 4: Protokol duh

Nakon što su u više navrata neuspešno pokušali da naude Jacku Baueru, „Srbi“ su se proveli kao bosi po trnju i sa Ethanom Huntom. Nažalost, ovo nije film o tome.

Izvor: Piše: Slobodan Vujanoviæ

Petak, 23.12.2011.

11:51

Default images

Poslednjih godina vlada vrlo oštra konkurencija na terenu akcionog filma. Od kada je Paul Greengrass iščašio Jasona Bournea uvodeći sirovost kao osnovno estetsko oruđe i pri tome skratio dužinu kadra na ono što oko jedva uspeva da registruje, agenti poput Jamesa Bonda, pa čak i oni od kojih to niko nije očekivao, poput Sherlocka Holmesa, nisu imali gde nego da krenu sličnim putem. Sada vlada osećaj da je tržište, da ne kažem - bioskopska sala, prezasićena junacima prepunih ožiljaka, kako na telu, tako i na srcu, koji oporost svoga posla osećaju na svakom koraku. Naročito od kada je sličan tretman počeo da se primenjuje i na superheroje (Batman, Superman, Iron Man, pa čak i Star Trek). Svet tajnih agenata/superheroja postao je nekako prerealan. Međutim i ta uspešna formula mraka i nasilja sada preti da nam dosadi, kao i sve na ovom svetu.

U tom smislu, J.J. Abramsov Mission Impossible 3 (po) meni je bio prava mera akcije, superfikcije, melodrame i humora. Ethan Hunt (a možda i Tom Cruise u toj ulozi) je po prvi put delovao kao čovek od krvi i mesa. Philip Seymour Hoffman kao „negativac“ je bio maestralan kao neko koga ne čine zlim njegovi „mastermind planovi“, već duša crna kao katran. Abrams je akciju podredio likovima, flešforvard s početka je solidno doprineo saspensu... I patetika je bila pod kontrolom.



Sa Ghost Protocol stvari nekako idu ukrivo od samog početka. Većina promo materijala za četvrti nastavak ističe da je film režirao „dvostruki dobitnik Oscara“ Brad Bird. Jasno je kakvu vrstu (Greengrassovskog) kredibiliteta franšiza želi da pribavi za sebe i pitanje je da li fanove ovog konkretnog akcionog serijala uopšte intrigira tako nešto. Mnogo je bitnije šta je rečenim nerečeno- Brad Bird je Oskare dobio za dva animirana filma- The Incredibles i Ratatouille. E, tu sam već siguran da će oni koji bi da vide Ethana kako po četvrti put pada s neke visine okačen o sajlu imati nešto protiv da se „neverovatni“ događaji njihovog omiljenog agenta izjednačavaju sa vragolijama animiranih junaka. Prebacivanje akcionim filmovima da su postali cirkusijade kao „crtani filmovi“ su baš ono što je ovaj žanr i izguralo na teren „surove realnosti“ s početka ovog teksta. Međutim, Ghost Protocol nije nadahnuto povampirenje te vrste „superneverovatnog, te skoro komičnog“ akcionog filma. On pre deluje kao... mhm... duh akcionog filma osamdesetih, gde su Rambo, Mooreov Bond i Red Heat Švarci validni reperi.
Ethan Hunt i njegova ekipa treba da iz Kremlja ukradu fajlove koji otkrivaju identitet izvesnog Cobalta koji u posedu ima šifre za lansiranje ruskih nuklearki. Međutim, i Cobalt želi da uništi iste fajlove, što dovodi do ozbiljnih eksplozija u Kremlju, za koje Rusi krive Amerikance, pa je tako američki sekretar prinuđen da se „odrekne“ Hunta i njegovog tima, koji sada mora sam da nađe načina da spere lažnu krivicu sa svog imena i imena svoje domovine. Vreme je ograničeno, jer Cobalt želi da aktivira nuklearke i započne rat.

Deo krivice za relativno bednu okosnicu radnje i njene dalje dramske reperkusije snose dvojica TV scenarista, Josh Appelbaum i Andre Nemec, koji su zajedno radili na serijima poput Happy Town, Alias, Life On Mars (USA) i koji, nažalost, nisu našli bolji način da odaju počast filmovima u kojima su uživali u mladosti, nego da bukvalno iskompiliraju scenaristička rešenja koja su već dobrih 20 godina bajata. Prvo, nema negativca. Cobalt ili Hendricks ili Wistrom svi liče jedan na drugog i podjednako su bezlični, dok film kao opravdanje za njihov čin nudi jedno predavanje Hendricksa (ili Wistroma?) na kome ovaj priča o nužnosti „resetovanja sveta“ tj prirodnim kataklizmama koje potom stvaraju novu, bolju i otporniju civilizaciju ljudi. Interesantna premisa, nažalost, ne dobija priliku da bude elaborirana kroz svoje promotere, već ostaje poput nihilističkog trna oko koga nije ispletena ni adekvatna (sumorna? rezignirajuća?) atmosfera filma.

Iako je odsečen od američke vlade, Huntov tim „plovi“ svetom bez većih problema što potpuno dezavuiše njegov „autsajderski“ angažman. Neke od scena, poput bekstva iz zatovra ili bekstva iz bolnice, uvode za ovakvu vrstu (naročito Bondovih) filmova skoro apsurdan humor, ali u kombinaciji sa ruskim agentima koji i dalje izgledaju i ponašaju se kao da je Hladni rat u svom cirkuskom finalu, on pre biva primer Birdove najasne predstave koliko je njegov Ethan Hunt stvaran junak. Cenim da je glumatanje Simona Pegga (Benji) tj. infantilnost njegovog lika bila jedini iskren Birdov doprinos ovom filmu. Ali svakako najuverljiviji.
Iako od M:I i sličnih filmova ne očekujemo da barataju dešavanjima koja su verovatna, Bird paradoksalno podbacuje baš tamo gde je imao prostora da kreira verovatnost koja bi likovima i poeziji akcije dala aromu. Način na koji ruski službenik ostaje bez (EJJJ!!!!) šifri za lansiranje nuklearki odbacio bi i Blake Edwards kao previše banalan. I to još 1963!!! A da ne govorim o naivnosti aranžmana tokom razmene dijamanata za te šifre, između Wistroma (ili Hendricksa?) i agentice Moro. To je bio čist Blake Edwards! U scenaristčko-rediteljske pluseve svakako ne mogu da ubrojim ni potpuno nebitno prisustvo Jeremyja Rainera. Sva njegova svrha bila je da otvori put priči o stradanju Huntove supruge u Hrvatskoj, kojoj su ni manje ni više došli glave „Srbi“. Između njih dvojice nije bilo nikakve interakcije (a naročito ne one koju mufljuški obećava trejler) da bi osećaj krivice koju Rainer nosi imao ikakvu ulogu u konstituisanju njihovog odnosa i posredno toka radnje. Izbrišite Rainera i ubacite Pegga koji nekom otkriva gde je i zašto Hunt bio prethodnih šest godina i dobićete skoro identičan film.

Ghost Protocol impresionira u nekim rešenjima poput načina na koji Hunt i Benji zavaravaju čuvara u Kremlju ili neočekivanom jednostavnošću sekvence obračuna između Hunta i Hendricka (ili Wistroma?), ali čak i tu imate utisak da bi reditelji vičniji ovom žanru napravili čudo od tih sekvenci. Bird jednostavno nije imao (ili nema) senzibilitet za ovu vrstu filma. Ali ima dva Oskara.

SELEKTAH: 5/ 10

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

24 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: