Prva dama umjetnosti Balkana

Marina Abramović u ožujku ima veliku retrospektivu u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, slavnoj MOMA-i. Najuspješnija umjetnica s Balkana rođena je u Beogradu, a studirala je u Zagrebu u klasi Krste Hegedušića.

Iz današnje je perspektive teško zamisliti kako se u poslijediplomskoj klasi zemljaša, poznatog po socijalnim motivima, i Krležina prijatelja snašla autorica koja je u ime umjetnosti masturbirala po osam sati dnevno pred galerijskim prostorom, dizala suknju i pokazivala vaginu da dozove kišu, dopustila publici da joj u glavu uperi pištolj, nije ništa jela 12 dana, prehodala cijeli Kineski zid, smrznula tijelo, bičevala se...

Suradnja s Bobom Wilsonom

Ipak, kaže, Zagreb pamti samo po dobru, i sjeća se druženja s umjetnicima Goranom Trbuljakom, Tomom Gotovcem i Sanjom Iveković, čiji rad i danas s odobravanjem prati.

Bob Wilson, jedan od najpoznatijih redatelja na svijetu, za novu kazališnu sezonu u Manchesteru priprema premijeru predstave pod nazivom “Život i smrt Marine Abramović”, a izlaze joj i dvije monografije.

Marina Abramović uza sve to izgleda fantastično te posjeduje zaraznu količinu energije, unatoč tome što je izmučila tijelo brojnim perfomansima na granici izdržljivosti zbog kojih je više puta završila u bolnici, i unatoč činjenici da je ušla u 63. godinu života, te nedavno prekinula višegodišnji brak s kolegom umjetnikom Paolom Canevarijem, sedamnaest godina mlađim od nje.

- Nikada dva umjetnika ne bi smjela biti u braku - savjetuje Marina Abramović, koja je i prije braka bila u vezi s Ulayem. Slavili su rođendan istog datuma, 30. studenoga, a njihov zajednički rad obilježio je cijelo jedno razdoblje njezine karijere. Najpoznatiji je performans kada su jedno od drugog udisali zrak točno 17 minuta, nakon čega su se onesvijestili, te kad su goli stajali na uskom ulazu u galerijski prostor i propuštali publiku koja je, osjećajući priličnu količinu nelagode, morala proći između njihovih tijela.

Kako se osjeća žena nakon rastave pokazala je na uvećanim crno-bijelim fotografijama svojeg lica na kojemu je vidljiva velika tuga, a bile su predstavljene na velikoj skupnoj izložbi “Armory Show” u New Yorku. “Umjetnici uvijek moraju pokazivati svoje emocije, inače ništa od svega”, kaže o tome.

Marina Abramović jedina je s područja Balkana bila u slavnoj Timesovoj anketi o najvažnijim umjetnicima koji su obilježili 20. stoljeće.

Doista je velik put prevalila umjetnica koju su u njezinim počecima, kao kćer partijskih aktivista, koja je iz protesta legla usred zvijezde petokrake koju je zapalila (unutar koje se gotovo ugušila jer je ostala bez kisika) ismijali.

- Tadašnji se ministar kuture sprdao s mojim radom. Mojim roditeljima govorili su da sam luda. Iz Beograda sam otišla 70-ih, neshvaćena.

Osim toga, u mojoj je kući vladao strog režim i do svoje tridesete godine života morala sam biti doma do deset sati navečer, pa su svi performansi koje sam radila morali biti izvedeni do tada - priča Abramović o beogradskim danima.

Kako se dulji niz godina nije vraćala u zemlju, razgovor smo vodile na engleskom jer o svojoj umjetnosti nije navikla govoriti na materinskom jeziku.

Nedavno su je novinari britanskog Guardiana pitali o trećoj fazi njezina života.

- Odgovorila sam da je treća faza u kazalištu ona u kojoj glumac polako odlazi. Ali naravno da nije tako.

‘Nisam glumila orgazme’

O potvrdi njezine iznimne fizičke spreme govori i podatak da će svaki dan, tijekom puna dva mjeseca njujorške izložbe, izvoditi cjelodnevni, fizički zahtjevan performans.

Njujorški Muzej moderne umjetnosti, jedan od od najslavnijih muzeja svijeta, dnevno posjeti od 50 do 70 tisuća ljudi. Izložba Marine Abramović već se sada euforično najavljuje po svjetskim medijima.

- Jako je važno da i medij performansa bude prikazan na ovom mjestu. Fotografija i video smatraju se mainstreamom dok je pejoš mans teško dovesti u vodeće galerije. Još uvijek nije do kraja riješeno pitanje kako pristupiti izlaganju i dokumentiranju ovog medija. Kada sam u Muzeju Guggenheim izvela “Sedam lakih komada”, interpretacije performansa kolega iz prošlosti, to je bio jedan od načina da se pristupi ovom problemu. Sada, za izložbu “The Artist Is Present” u MOMA-i, izvest ću sveukupno 596 sati fizički zahtjevnog performansa čiji sadržaj još ne smijem otkriti.

Dobra je vijest što je muzej zatvoren nedjeljom pa ću se moći odmoriti. Moje najpoznatije nastupe iz prošlosti izvodit će drugi kolege, cijeli dan tijekom izložbe.

Pokazujemo, dakle, samo radove u kojima umjetnik jest prisutan, što je u izlagačkom pogledu vrlo radikalno. Iako u svim drugim medijima umjetnici uzimaju jedni od drugih citate, pa tako postoje razne interpretacije Bacha: techno Bach, disco Bach... kod performansa se smatra da to nije moguće. Želim promijeniti taj pristup.

U Muzeju Guggenheim u sklopu ciklusa “Sedam lakih komada” Marina Abramović bila je izvela reinterpretaciju performansa kada je Vito Acconci masturbirao pokraj galerijskog prostora devet dana zaredom, osam sati na dan.

- Budući da je ideja bila da muškarac proizvodi sjeme, metaforu za kreaciju, meni je bilo jako važno saznati što žena proizvodi. To su vlaga i vrućina. Postići javne orgazme dok posjetitelji gaze preko mene nije lagano, nikad se nisam tako jako koncentrirala u svom životu. Kao što nikada u životu ništa nisam odgumila, nisam glumila ni to. Završila sam s devet orgazama.

Prohodala cijeli Kineski zid

Većina performansa Marine Abramović ispituje granice izdržljivosti tijela. Zbog jednog je performansa uzela lijekove za zakočenje tijela, i nakon toga završila na Hitnoj, u drugom je posjetiteljima galerije ponudila 72 predmeta da ih upotrijebe na njoj kako žele, no nije očekivala da će jedan od onih koji su ušli u galeriju uistinu uzeti napunjeni pištolj. Težak joj je bio i hod po Kineskom zidu, kada su ona i Ulay krenuli svaki s jedne strane i našli se na sredini.

- Bilo je doista naporno. Fizički, jer smo prehodali cijeli Zid i pritom nismo jeli, ali i emocionalno jer smo bili odvojeni. No najšokantniji od svih nastupa bio mi je kada mi je posjetitelj uperio napunjeni pištolj u glavu. Smatram da je tijelo oruđe u službi umjetnosti, a performansima učite kontrolirati svoje tijelo. Brutalni performansi, umjetnost koja uznemirava, na granici opasnog, najaktivnija su umjetnost. Kada dođeš u stanje performansa, u posebno stanje svijesti, tijelo ti može učiniti stvari koje inače ne bi moglo. Riječ je o duhovnoj razini.

Njezin performans “Kuća s pogledom na ocean” koji je izvela u matičnoj, Sean Kelly galeriji u New Yorku, kada je 12 dana non-stop živjela u galerijskom prostoru i uopće nije jela, bio je prikazan u jednoj od epizoda “Seksa i grada”, kada na njezinu izložbu u dva ujutro odlaze Carrie (Sarah Jessica Parker) i Mihail Barišnjikov, koji glumi umjetnika Alekseja Petrovskog.

Vraćam se korijenima

- Ne gledam baš televiziju, pa kad su me zvali, u početku nisam ni znala o čemu je riječ. Prodala sam im prava na nagovor prijatelja, koji su bili oduševljeni. Oduvijek me fascinirala pop-kultura, ono što zanima širu javnost. Nakon scene u ‘Seksu i gradu’, žena kod koje sam svaki dan kupovala povrće, dok sam živjela u Amsterdamu, i koja se nikada nije ni nasmiješila, postala je preko noći jako ljubazna i nudila mi je najbolje moguće povrće.

Da umjetnica zdravo živi moglo se vidjeti i na Venecijanskom bijenalu 1997. godine, kada ju se svako jutro moglo vidjeti u džogingu, s mrkvom u ruci.

- Tijelo je moje oruđe i svakodnevno moram trenirati i održavati ga.

Na bijenalu je inače nastupila s performansom pod nazivom “Balkanski barok” za koji je dobila i Zlatnog lava. U interpretaciji rata koji se tada događao na Balkanu dnevno je provela šest sati četkajući krvave goveđe kosti i pritom pjevajući narodne pjesme koje pamti iz djetinjstva.

U posljednje vrijeme Balkan je sve češće glavna tema njezinih radova.

- U početku sam radila performanse tematski udaljene od svojih korijena. No, kako starim, sve se više vraćam balkanskoj kulturi, koja me fascinira. Balkanska karakteristika koju sama imam je, primjerice, crni humor, što će se vidjeti u novoj predstavi Boba Wilsona, za koju mislim angažirati Gorana Bregovića i njegov Orkestar za vjenčanja i sprovode. Kad svoju kulturu gledate s prostorne distance, imate bolji pogled. U balkanskoj erotskoj epici posebna su mi inspiracija balkanski pretkršćanski mitovi, primjerice kako su žene pokazivale vaginu i grudi da bi otjerale kišu. Muškarci u tim mitovima stoje s erekcijom, ali se ne kreću, što je suprotno pornografskim filmovima.

Baka u kuhinji

Njezin najnoviji rad “U kuhinji” sjećanja su na baku s kojom je najčešće boravila dok su joj roditelji bili na partijskim sastancima.

- Riječ je o videu o svetici Terezi d’Avila koja je živjela u 16. stoljeću i postoje brojna svjedočanstva onih koju su vidjeli da levitira u crkvi. Ja sam je postavila u kuhinju. Sjetila sam se bake kako je kuhala doma, što danas više nitko ne čini -završava Marina Abramović.