Marina Abramović prolazi kroz zidove

U upravo objavljenoj autobiografiji "Prolazim kroz zidove" umetnica Marina Abramović na direktran način govori o svojoj porodici, kolegama, karijeri. Marininim memoarima uvređeni su neki njeni saradnici i prijatelji sa kojima je provela beogradski period, jer smatraju da je "odradila zadatak za zapadno tržište snova”.

Izvor: politika.rs

Sreda, 04.10.2017.

14:34

Marina Abramović prolazi kroz zidove

Piše za "Politiku": Marija Đorđević

U romanu Dona Delila Mao 2 (1992) jedan od likova kaže:

„Čuo sam da jedan muškarac i jedna žena koračaju duž velikog Kineskog zida, jedno drugom u susret iz suprotnih smerova. Kad god pomislim na njih, vidim ih odozgo, dve sićušne prilike koje se kreću jedna ka drugoj iz udaljenih provincija, korak po korak, dok se zid prostire i vijuga kroz pejzaž...”

Jedan muškarac i jedna žena su, razume se, Marina Abramović i Frank Uve Lajsipen, poznat kao Ulaj, nemački umetnik i Marinin lični i profesionalni partner sa kojim je 1988. započela prelazak Kineskog zida.

Prolazim kroz zidove je naziv upravo objavljenih memoara Marine Abramović (Samizdat, 2017, prevod sa engleskog Ivan Radosavljević), lična ispovest o životu i umetnosti.

O Marini Abramović šira javnost u Srbiji počela je intenzivnije da saznaje nakon dolaska umetnice na Oktobarski salon u Beogradu 2004, kada je predstavila video-instalaciju Računajte na nas i Muzeju Nikola Tesla donirala novac za digitalizaciju oko 150.000 stranica njegovih beležaka, crteža pronalazaka...

Bilo je prilike i ranije da tadašnja država Srbija i Crna Gora (1997) gromoglasno svetu skrene pažnju na svoju umetnost i kulturu, pozivom Marini Abramović da učestvuje kao predstavnica Crne Gore u paviljonu Jugoslavije na Venecijanskom bijenalu.

„Performans koji sam predložila zasnivao bi se u jednakoj meri na motivu pacova i na video-snimku mojih roditelja iz predstave ’U samoobmani’ i na ribanju kravljih kostiju iz jednog ranijeg komada koji se zvao ’Čišćenje kuće’... Bila su mi potrebna tri projektora visoke rezolucije i 2.500 kostiju sveže zaklanih krava kao i rashladni uređaj u kojem će kosti ostati sveže do početka performansa. Ukupna cena, kazala sam, iznosiće 120.000 evra... Predložila sam da taj rad sa celokupnom opremom poklonim Narodnom muzeju Crne Gore."

Ministar kulture Goran Rakočević odbio je tada predlog Marine Abramović, sa obrazloženjem, kako navodi umetnica u svojoj autobiografiji, „da bi ta suma novca trebalo da bude plaćena od penzija starih Crnogoraca, kao i da je reč o komadu koji nije umetnost već samo smrdljiva gomila kostiju...”.

Umesto Marine, Srbiju i Crnu Goru tada predstavlja slavni Vojo Stanić, a Marina je na poziv Đermana Ćelanta izvela performans Balkanski barok u paviljonu Italije i osvojila Zlatnog lava za najbolju umetnicu.

Memoari Marine Abramović, sažeti među koricama knjige Prolazim kroz zidove, usredsređeni su na detinjstvo koje umetnica opisuje kao „udobno u materijalnom, a očajno u emocionalnom pogledu“, na odnos sa dominantnom majkom Danicom, bratom Velimirom, život sa Ulajem, odnose sa drugim muškarcima koje je sretala u životu, na opise svojih performansa i onih koje je izvodila zajedno sa Ulajem.

„Među stvarima koje su me najviše plašile oduvek je bila krv – moja krv. Kad sam bila mala, kad bi me majka i njena sestra tukle, posvuda su mi izlazile modrice, stalno mi je išla krv iz nosa...”, piše Marina.

Krvi je kasnije bilo mnogo u Marininim performansima: bičevanje, urezivanje zvezde u stomak (Tomas lips), ribanje krvavih kostiju (Balkanski barok), zabijanje noža među prste na ruci (Ritam 10)...

Brak svojih roditelja, istaknutih boraca u Drugom svetskom ratu (otac član Titove garde, majka Danica direktorka Muzeja revolucije), umetnica opisuje kao pakao.

„Majka je jednom upitala oca da li želi supu. Kad je rekao da želi, prišla mu je s leđa i zalila ga vrelom supom preko glave“, navodi u svojoj knjizi.

Marina Abramović je najpre slikala saobraćajne nesreće, mada kaže da su je te slike frustrirale. Neko vreme slikala je oblake na velikim platnima. Period neposredno posle studentskih demonstracija Marina opisuje kao vreme kada je bila istinski srećna, kao period druženja sa Erom Milivojevićem, Nešom Paripovićem, Zoranom Popovićem, Rašom Todosijevićem, Gergeljom Urkomom.

„Okupljali smo se da bismo se žalili na onu umetnost kojoj su nas podučavali na akademiji“, piše umetnica.

Početak sedamdesetih godina prošlog veka obeležiće njen rad u Studentskom kulturnom centru, eksperimentalne izložbe koje zvaničnoj kulturnoj politici nisu bile po volji. Još tada država odbija da finansira put u Edinburg umetnicima iz SKC-a, iako ih je odabrao škotski kustos Ričard Demark. Umetnici su otišli o svom trošku.

Na Aprilskim susretima 1974. u SKC-u Marina će pred slavnim Jozefom Bojsom izvesti performans Ritam pet i leći unutar zapaljene zvezde petokrake načinjene od drvenih letvi. Marina Abramović u tom periodu izvodi svoje performanse u Milanu, Napulju, Austriji.

„Dnevni listovi u mom gradu surovo su mi se podsmevali. To što radim nema nikakve veze sa umetnošću, za njih sam mazohistkinja, egzibicionistkinja.“

U Amsterdamu 1975. godine Marina upoznaje Ulaja. Kao saradnici i ljubavnici proveli su narednih dvanaest godina. Asketski život započeli su u kombiju.

„Išli smo na Sardiniju, muzli koze u pet ujutru, pravili sir, ja sam plela džempere.“ Marina i Ulaj početkom osamdesetih odlaze u Australiju kako bi upoznali život Aboridžina. U australijskoj divljini je i zamišljena ideja o prelasku Kineskog zida, a ovaj veliki poduhvat (1988) označio je i kraj Marinine i Ulajeve veze.

Posle raskida sa Ulajem Marinina karijera kreće samostalno.

Drži radionice i predavanja o performansu u Evropi i Japanu, pravi koreografiju za monahe na Tibetu po želji dalaj-lame, upoznaje Šona Kelija, koji će do danas ostati njen galerista. U njegovoj galeriji u Njujorku 2002. je izvela performans Kuća s pogledom na okean – na platformama montiranim uz zidove živela je 12 dana, pijući samo filtriranu vodu i vršeći sve telesne funkcije naočigled publike. Platforme su bile povezane s podom merdevinama, ali umesto gazišta merdevine su imale oštre kuhinjske noževe okrenute naviše...

Ovaj performans Marine Abramović iskorišćen je kao motiv za jednu scenu u seriji Seks i grad.

Među posmatračima nalazila se i Suzan Zontag, sa kojom se Marina tada sprijateljila. Na ideju da se njena sahrana odvija istovremeno u tri grada – Njujorku, Amsterdamu i Beogradu – pri čemu će samo u jednom kovčegu biti njeno telo, niko neće biti u crnini i svi će pevati I Did It My Way, došla je, kaže, kada je videla kako je skromno protekla sahrana Suzan Zontag.

Kao kruna dosadašnje Marinine karijere svakako će biti ubeležen performans Umetnik je prisutan 2010. u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku, kada je umetnica više od 700 sati provela sedeći u jednoj stolici a posetioci su se smenjivali preko puta nje da bi se u tišini gledali.

Posle ovog događaja u Srbiji se pojavljuju knjige posvećene Marini Abramović, a na festivalima u Beogradu smo videli i filmove Boba Vilsona Život i smrt Marine Abramović, zatim Umetnik je prisutan Metjua Akersa i Prostor između: Marina Abramović i Brazil Marka del Fiola.

Vilsonov film je baziran na biografiji Marine Abramović koja je objavljena u knjizi Džordža Vestkota, a koja je kod nas pod naslovom Kad Marina Abramović umre izašla iz štampe 2013. (Plavi jahač) u prevodu Vesne Roganović i Draška Roganovića.

Vestkot sa kritičkim otklonom piše o Marininom životu na osnovu njene ispovesti i intervjua obavljenih sa njenim prijateljima i saradnicima, mada, kako je rekao, nisu svi hteli da govore. „Neša Paripović (prvi Marinin muž, prim. aut.) mi je spustio slušalicu“, kaže Vestkot.

Iako ljuta i razočarana što je u Srbiji niko nije zvanično zvao da izlaže, a kako je izjavila „niko od direktora beogradskih muzeja, niti iz ambasade nije došao da vidi moj performans u MOMA 2010”, Marina Abramović je u Beograd došla 2012. da primi godišnju nagradu Karić fondacije. Letos, prilikom dolaska u glavni grad povodom svadbe svoje bratanice, otišla je kao „obična građanka“ u Salon Muzeja savremene umetnosti da vidi šta se izlaže. Prepoznao ju je čuvar. U Muzeju savremene umetnosti nisu imali pojma o toj poseti...

Džordž Vestkot je izjavio da je Marina bila uvređena nekim delovima njene biografije koju je on napisao. Ovog puta, Marininim memoarima uvređeni su njeni saradnici i prijatelji sa kojima je provela „beogradski period“. Dunja Blažević, istoričarka umetnosti, kaže da je sve iskonstruisano – i podaci vezani za ličnosti i oni koji se tiču društvenih okolnosti. Ne želim da komentarišem detalje, rekla nam je Dunja Blažević. Umetnik Zoran Popović je ljut: „Briljantno je odradila zadatak za zapadno tržište snova”.

Činjenica je da Marinina ispovest obiluje veoma direktnim opisima pojedinih kolega kao i klišeima vezanim za tadašnje komunističko društvo. Ali memoari se pišu u prvom licu. Oni su lična, a ne kolektivna impresija. U ovom slučaju lični pogled na prošlost jedne umetnice ali pre svega– velike zvezde.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: