Provincijalizam u doba globalizma

Ne tako davno u istoriji sveta, negde u središtu Evrope

Izvor: B92

Nedelja, 11.06.2017.

08:00

Default images
Foto: Goran Kosanoviæ

Bila jednom jedna kraljica, lepa, bogata i razmažena. Kraljica je živela daleko, na svom čudesnom imanju van grada, sačinjenom od cveća i zlata, i nije nikada izlazila izvan zidina svog raskošnog dvorca i vrtova. Bila je srećna i razmažena sve dok joj jednog dana… hop … o čuda, nije odsečena glava. Možda samo zbog jedne jedine rečenice koju je nesrecćna kraljica sasvim naivno i nevino, u svom nepoznavanju sveta, izgovorila: „Ako nemaju hleba neka jedu kolača”… Da, da… Opasno je živeti izolovano u visokim kulama sa kojih donji svet deluje kao igračka.

Zaboravljajući poučnu priču ove nesrećne kraljice, današnji kraljevi sveta opasno se približavaju crti kad će neko od njih izgovoriti sličnu glupost poput ove kraljice i bum… Ode glava, a i svet.

Današnji svet neodoljivo me podseća na to doba pre čuvene Revolucije koja je celu jednu klasu skinula sa svetske pozornice. Opasna odovojenost super bogatih, super privilegovanih i super moćnih elita vuče današnji svet iz globalizma u parohijski provincijalizam.

Bogati i moćni sve više liče na one dekadentno senilne aristokrate koji su igrali kriket na svojim vlastelinskim imanjima dok su napolju rasli buka i bes pobunjenih masa. O kojima oni nisu mislili i nisu znali ništa.

Nisu znali ništa jer ih nisu viđali, kao što ih ni danas ne vide zatvoreni u svojim golf rezortima, retritima, ostrvima, jahtama, zlatnim palatama, privatnim džetovima, davosima, think tank-ovima. Zaokupljeni sami sobom, igraju svoje igre na palubi velikog broda koji se približava ledenim vodama, misleći da su zastićeni svojim privilegijama i ne hajući za one koji se guše u potpalublju.

Današnjemoćne sile preganjaju se oko toga ko se kome umešao u izbore, svađaju se i optužuju jedni druge za prljave dvorske i puni nepoverenja jedni prema drugima, sve više stežu granice svojih poseda, to jest država. Sitne spahije na periferiji sveta, mali i nemoćni rastaču se u bedi i očaju dok čekaju odluke svetskih moćnika. Nalik na njih, takođe su zabavljeni grabežom i otimačinom na svojim malenim sve sitnijim, sve beznačajnijim i sve siromašnijim spahilucima. Prete svojim susedima, psujući se i preteći susednim sićušnim spahijicama, nepostojećim vojskama, tek da im prođje vreme i da izigravaju kakvu takvu moć pred odronjavljenim svojim podanicima, dok se Veliki ne sete da im kažu šta im je stvarno činiti.

Narodi, obezglavljeni bez stvarnih lidera, sve više grcaju pod nametima, zastrašeni neizvesnošću, nemaštinom, bolestima, terorom i pretnjama. Slušaju pompezne govore sa visokih balkona i još udaljenijih kapitola, i ne razumeju ništa, sluđeni lažima i praznim frazama.

Poneki lutaju svetom, u ritama, hodaju bez cilja, spavaju u kampovima i čergama bez igde ičega, bez nade, bez krova i bez imena. Oni koji još imaju neko stanište, to jest kakvu takvu državu, utapaju svoj strah i beznađe u neprestanom vašaru medija, koje im moćnici priređuju svakoga dana, ne bi li ih još više sludeli vrtlogom šarenih slika i obesmišljenih poruka, da ne bi primetili da su i oni davno ostavljeni i prepušteni sebi samima, zarobljeni u spahilucima svojih feudalnih gospodara.

I tako sve brže i sve mahnitije, svet se sunovraćuje u srednjevekovlje, u teskobu provincijalizma i mrak neprosvećenosti u kome mase sve više veruju prorocima i guruima, preziru nauku, znanje i umeće, i rado bi spalile na lomačama sve one koji tvrde da je Zemlja okrugla i da se okreće i da su ljudi postali od majmuna. U smutnim vremenima beznađa, nada se pronalazi izvan razuma, u hramovima i nebeskim carstvima, među isceliteljima i vračarama koji nude eliksire mladosti, magijske mantre i krila od šišmiša umesto lekova i razuma.

To je stanje u kome smo danas. U kome vladari sveta bacaju svet tamo vamo, kao krpenu lutku bez odgovornosti i kajanja, uvereni da su zaštićeni svojim pozicijama. Niko tu više ne veruje ni u šta. Niko ne zna šta nosi sledeći dan. Ostaje samo da čekamo ili plutamo svetom bez ideja, zagušeni u potpaljublju okeanskog broda na kome se, visoko negde na gornjima palubama, neki u zlato optočeni moćnici otimaju oko kolača.

Ostaje samo da sačekamo „pobunu masa”, koja, kao što kaže ona priča s početka, uvek usledi kad se hleb pobrka sa kolačima.

I tada ćemo svi moći da zapevamo onu pesmu kojom se završava film sa ironičnim nazivom „Beli Beli Svet“, a koja, podsetiću vas, počinje ovako: Doći ćemo mi kod vas, reći ćemo, evo nas… Ne bi bilo loše da je ovi sa gornjih svetskih paluba odslušaju do kraja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: