Magija opere "Nahod Simon" Isidore Žebeljan

U prepunoj dvorani gelzenkirhenskog muzičkog teatra Im Revir, u Nemačkoj, koja prima preko hiljadu posetilaca, 29. maja je sa ogromnim uspehom održana premijera nove opera Isidore Žebeljan "Nahod Simon".

Kultura

Izvor: B92

Petak, 05.06.2015.

12:55

Default images

Piše: Dušan Mihalek, muzikolog

Teatar Im Revir je oblasna operska kuća Rurske oblasti. Nakon što je kompletna oblast sravnjena sa zemljom krajem Drugog svetskog rata, modernističko zdanje arhitekte Vernera Runaua od 1959. simbol je revitalizacije kulture u Rurskoj oblasti. U okolini deluje nekoliko opera (Esen, Dortmund i dr), ali je poslednjih godina pod intendanturom agilnog Mihaela Šulca gelzenkirhenska opera izbila u red najistaknutijih nemačkih muzičkih teatara. O tome svedoči i niz nagrada dobijenih na federalnom i međunarodnom planu.

Hrabar i riskantan potez, da se postavi opera srpske kompozitorke na srpskom jeziku, potvrdio se kao jedna od najboljih produkcija u istoriji ovog muzičkog teatra. Ovo je već peta opera Isidore Žebeljan koja je ostvarena u Evropi.

Kompozitorki je omogućeno da piše na svom maternjem jeziku, kao što je to bio slučaj i sa prethodnom njenom operom “Dve glave i devojka” na festivalu u Sijeni 2012.

Motiv incesta i Edipovog kompleksa iz srpske narodne pesme “Nahod Simeun” već dva stoleća zaokuplja pažnju srpskog teatra. Do sada su ga obrađivali Sterija, Nušić, Todor Manojlović i Milena Marković. Kratka opera Isidore Žebeljan pod naslovom “Simon izabranik” postavljena je od strane ansambla Muzičkog teatra Im Revir na festivalu u Esenu u Nemačkoj 2009. Podstaknuta uspehom ovog projekta, uprava Muzičkog tetra Im Revir u Gelsenkirhenu naručila je od Isidore Žebeljan veliku operu sa istom tematikom. Tako je nastala fantastična opera u tri čina sa prologom “Nahod Simon”. Libreto Borislava Čičovačkog napisan je prema motivima srpske narodne pesme “Nahod Simeun” i romana “Izabranik” Tomasa Mana.

To je bio veliki izazov i za Isidoru Žebeljan i za njenog libretistu Borislava Čičovačkog. Odgovorili su mu briljantno upravo zahvaljujući tom zadatku da se piše na srpskom jeziku. Krenuli su u poduhvat intuitivno osetivši najveće bogatstvo srpskog jezika – njegov RITAM.
U kompletnoj dvočasovnoj operi od prvog do poslednjeg takta ritam je carstvovao u svim svojim pojavama, dakle ne samo u muzici. Ritmična je smena činova i slika libreta, smena scenskih situacija, smena i akcentiranje izlaženja na pozornicu solista, ansambala, hora, dečjeg hora

Ritam pre svega izvire iz samog srpskog jezika, iz lepote njegovih akcenata – uzlaznih i silaznih, dugih i kratkih, iz različitosti njegovih stopa. Sve je ovo proisteklo iz izvanrednog libreta Borislava Čičovačkog. Čičovački je međunarodno priznat prozni pisac, sa nekoliko romana i nekoliko značajnih internacionalnih nagrada. Ovde se on prikazuje i kao vrsni pesnik svog maternjeg jezika. Crpeći inspiraciju iz narodne poezije (a u operi ima i njenih citata), on kraj svih lepota šuškavih i vrckavih intonacija srpskog jezika, podvlači i tu njegovu ritmičnost, izuzetno bogatstvo smenjivanja raznih akcenata i dužina. Virtuozno poigravanje rečima u ovom libretu sledi liniju velikana srpske poezije od Branka, Zmaja i Laze Kostića do Vaska Pope ili Vinaverovih jezičkih kalamburija.

Počevši od ovog sveta mikroritmova dolazi se, na kraju krajeva, do makro-ritma kompletnog libreta. Dramski akcenti incesta, rodoskrnavljenja, tužbalica, molitvi, grubosti i nežnosti – preneti su vrlo uspešno iz libreta i u muziku Isidore Žebeljan, i u scensku postavku Holanđanina Mihiela Dajkeme (koji je i scenograf i reditelj), i na atraktivne kostime Jule Rajndel
Partitura Isidore Žebeljan, proistekla iz takvog libreta, koncentrat je bogate prebogate muzike. Ritam i akcentuacija srpskog jezika diktira u muzici opere i ritam i intonaciju ne samo pevačima, nego se to prenosi i na instrumentalne deonice. Povremeno to veoma liči npr. na Bartokove melografije srpskih narodnih melodija. Ritmovi i akcenti žubore, ključaju, jecaju, zastajkuju, istrčavaju – poput govornih reči, rečenica, uzvika, onomatopeja...

U sklopu orkestarskog zvuka takođe neprekidno bljeskaju razne kombinacije i sklopovi. Tome posebno doprinosi kvintet putujućih muzikanata (“banda” - kako stoji u partituri), koja operski orkestar dopunjuje narodnim instrumentima (sopile, okarine, harmonika, goč, darabuka). Banda je nekad na sceni, nekad iza nje, nekad svira samostalno, nekad u sklopu orkestra, nekad u duetima sa orkestarskim muzičarima, a članovi bande nastupaju i solistički. Na taj način se stvara začuđujući kompletan zvuk koji podvlači da se radi o fantastičnoj operi.

Izvođački ansambl je ogroman: 20-tak solista, hor, dečji hor, orkestar i banda. Scena Teatra im Revir je velika, tako da u nekim momentima predstave biva isunjena u potpunosti, a često se velike scene smenjuju sa sasvim kamernim.

Režiser i scenograf Mihijel Dajkema takođe je insistirao na ritmu i tempu predstave. Tokom dva sata, koliko traje opera, smenjuje se preko 40 scenskih postavki, ponekad filmskom brzinom, poput kadrova. Neki traju po nekoliko sekundi, a neki deluju poput monumentalnih fresaka. U scenografiji se ide do takvih detalja poput imena na pramcu čamca “Isidora”, grafita na zgradi “Borislav” ili natpisa na ciglani “čuvaj glavu” i “poštuj zakon”. Sve je, opet, u skladi sa fantazmagoričnim kostimima Jule Rajndel među kojima posebnu pitoresknost daju nošnje Bande i kreacija Ptice Žune.
Opera je najsloženija forma pozorišne umetnosti. Ona je najzahtevnija, ali i pruža najviše mogućnosti. Veliki zahtevi postavljeni su pred sve izvođače – i svi su ih ispunili sa punom profesionalnom odgovornošću. To se pre svega odnosi na izvanrednog mladog finskog dirigenta Valterija Rauhalamija, koji je suvereno držao u svojim rukama kompletnu predstavu. Orkestar vestfalske Nove Filharmonije, koji opslužuje ovu operku kuću, kao i hor i dečji hor, načinili su pravi podvig svojim punim profesionalnim angažovanjem i srdačnim odnosom prema muzici koju izvode. Među dvadesetak izvanrednih solista posebno se istakao nosilac naslovne uloge Poljak Pjotr Prohera. Dve protagonistkinje uloge Simonove majke – Grkinja Dimitra Kalaici Tilikidu i Nemica Gudrun Pelker su, svaka na svoj način, doprinele složenoj psihološkoj studiji ovog izuzetnog lika.

U raznolikoj interacionalnoj ekipi posebno su upečatljivi bili gosti iz Srbije, članovi lutajuće bande muzičara: Bogdan Ranković, Boban Stošić, Aleksandar Stefanović, Aleksandar Radulović, i sam libretista Borislav Čičovački koji je ovom prilikom svirao obou i sopile.

Prosto je nemoguće u ovom kratkom osvrtu nabrojati sve učesnike u trijumfalnoj postavci premijere opere Isidore Žebeljan. No, posebno moramo odati priznanje virtuoznoj ekipi binskih radnika koji su neverovatnom umešnošću doprineli da opera deluje zapravo kao smenjivanje filmskih kadrova.

Oduševljeni 15-minutni aplauzi i ovacije publike potvrdili su da je Isidora Žebeljan sa ansamblom Muzičkog teatra Im Revir ostvarila remek delo savremene operske umetnosti, na najvišem svetskom nivou.
.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: