"Lav": Suze, ali ne i patetika

Sećate li se temperature od minus dvanaest i Beograda okovanog snegom i ledom? Među malo stvari koje su mogle da nas zagreju bila je i pesma Sie „Never Give Up“, koja je najavila film „Lav“ („Lion“), u međuvremenu nominovan za „Oskara“, i to za najbolji film i najbolje adaptarani scenario. Bez obzira što sada znamo da „Lav“ nije među dobitnicima nagrade Američke filmske akademije, reč je o filmu i autorima na koje svakako treba obratiti pažnju.

Kultura

Izvor: B92

Subota, 08.04.2017.

11:27

Foto: YouTube Screenshot

Piše: Milica Jevtić

Film „Lav“ debitantsko je ostvarenje mladog australijskog reditelja Gart Dejvisa, koji je karijeru započeo na televiziji, te sa serijom “Top of the Lake” dobio nominaciju za BAFTA nagradu za najboljeg reditelja. “Lav” je adaptacija autobiografskog romana Šerua Brajrija, “A Long Way Home“. Scenario je napisao Luk Dejvis, koji je za njega već dobio BAFTA nagradu u kategoriji najbolji adaptirani scenario.

Slobodno možemo reći da se film „Lav“ ustvari sastoji od dva filma: prvi je onaj o gubitku starog doma i pronalasku novog; drugi se pak bavi nastavkom potrage za starim domom – iako je novi dom pronađen, junak traži onaj stari, ne bi time zatvorio krug svog životnog lutanja.

Dakle, preslatki petogodišnji Šeru (Sani Pavar) živi sa majkom (Prijanka Bose) i starijim bratom Guduom (Abišek Barate) u prljavom, blatnjavom, siromašnom selu u Kandvi, u Indiji. Ipak, i pored toga što su daleko od “normalnog”, civilizovanog života, to im nije prepreka u tome da budu srećni i ljubav koju osećaju jedni prema drugima oslikana je u samo nekoliko scena toliko snažno, da odzvanja tokom čitava dva sata koliko traje film. Šeruova majka je nepismena i radi težak fizički posao u kamenolomu, što im ne donosi dovoljno sredstava čak ni za osnovne potrebe, te tako na početku filma Šeru i Gudu kradu ugalj iz voza, kako bi kupili mleko i doneli ga kući. Njihova majka ne uzima ni kap tog mleka, već sve daje njima, gledajući ih sa osmehom, srećna što mogu da obezbede sebi makar toliko. Jedne noći, Šeru insistira da pođe sa Guduom na njegov posao, iako se Gudu sve vreme protivi govoreći mu da je previše mali. Šeru ipak kreće sa njim i gubi se na železničkoj stanici, čekajući da se Gudu vrati. U potrazi za Guduom, Šeru ulazi u jedan od praznih vagona teretnog voza i tamo, iscrpljen, zaspi, da bi se kasnije probudio i shvatio da voz ide, a da na njemu nema nikoga ko bi mogao da mu pomogne da siđe. Dva dana kasnije, silazi za voza u Kalkuti, više od hiljadu kilometara od kuće, gde niko ne govori njegov jezik.

Dejvis režira gotovo dokumentaristički, stvarajući kod publike osećaj da je zaista tamo, u gužvi i prljavštini Indije. Koliko god je život u selu bio, malo je reći skroman, stvarni svet je još gori – hladan, bučan i opasan, bez razumevanja za malog izgubljenog dečaka koji će mesecima lutati po ulicama Kalkute, bežeći od ljudi koji žele da ga uhvate i prodaju i snalazeći se za malo hrane i vode, tek onoliko koliko mu je neophodno da bi preživeo. Šeru napokon završava u sirotištu, jednom odvratnom mestu u kome su deca nesrećna i u strahu i u kome je jasno da ne sme ostati. Ono što najviše očarava jeste sofisticirana jednostavnost kojom je ovaj deo priče ispričan – sa vrlo malo dijaloga, a mnogo snažnih slika koje čine da i sami poželimo da uskočimo u platno i izbavimo malenog Šerua. Ipak, spletom srećnih okolnosti, Šerua usvaja bračni par iz Australije, Su i Džon Brajrli (Nikol Kidman i Dejvid Venam).

Drugi deo filma počinje dvadeset godina kasnije. Odrasli Šeru (Dev Patel, koji se proslavio u filmu Denija Bojla “Milioner iz blata”, a sada nominovan za Oskara) živi sa novom porodicom u Australiji. Su, Džon i Šeru sede u restoranu pored okeana i nazdravljaju tome što će Šeru otići u Melburn da studira hotelski menadžment. Šeru je odrastao u snažnog, pametnog i dobroćudnog momka, zahvaljujući ogromnoj ljubavi koju su mu pružili Su i Džon. Nikol Kidman u ulozi Su Brajrli veoma precizno i živopisno dočarava lik majke koja bezuslovno voli svog usvojenog sina, čak i onda kada je on rešen da upozna svoju biološku majku. Ipak, pored toga što će se Šeru u Melburnu zaljubiti u Lusi (Runi Mara), koja će mu uzvratiti osećanja, i pored toga što sada ima život koji nije mogao ni da sanja da će imati, Šeruu prošlost ne da mira. On je svakodnevno progonjen njome i u snovima i na javi u vidu flešbekova na svoje selo, svoju majku i brata i dan kada se izgubio. Jer, kao što svi znamo – ne može se pobeći od sebe. Ono što Šeruu pravi dodatan problem, jeste osećanje da time što ima želju da pronađe svoju biološku majku, izdaje svoje usvojitelje. Razvitak raznih tehnologija sada čini sve bližim mogućnost pronalaska porodice, jer Šeru je imao samo 5 godina kada se izgubio, i nije znao čak ni svoje prezime, a kamoli gde je njegovo selo. Šeru koristi Google Earth i internet, da bi nekako otkrio položaj svog sela i putanju svog slučajnog putovanja. To nije ni lak ni brz proces, i Šeru postaje obuzet svojim jakim emocijama, što se odražava i na njegove roditelje, i na njegovu devojku Lusi.

Ovaj deo filma je kudikamo komplikovaniji, utoliko što se problematika prenosi sa spoljnih faktora (neprijateljstvo velikog grada, gubitak porodice...), na unutrašnje, odnosno na Šeruovo psihičko stanje. U tome, možda, leži glavni nedostatak ovog filmskog ostvarenja. Jer, Šeruovo unutrašnje stanje, koje je u romanu verovatno prepričano na desetine stranica, u filmu se može prikazati samo slikama i šačicom postupaka. Dakle, neophodna je promena stila i tona između prvog i drugog dela, koja nije sasvim postignuta. Dok je u prvom delu jednostavnost kojom je ispričana priča u funkciji, i nadograđuje užase sa kojima se Šeru susreće, čineći ih gotovo živim, u drugom delu se ta jednostavnost čini previše banalnom, kao, na izvestan način, pojednostavljivanje. Ona sirovost, kojom je prvi deo filma obilovao i što ga je činilo autentičnim, izgubila se i nedostaje u Šeruovom porodičnom i ljubavnom životu, što dovodi do toga da se čini kao da mu, u izvesnom smislu, nedostaje identitet. Tome dodatno doprinosi veoma svedena gluma Deva Patela, koja je u kontrastu sa životnošću kojom zrači mali Sani Pavar. U izvesnom smislu, može se činiti kao da je mali Šeru pametniji i oštroumniji od odraslog Šerua. Tamo gde bi priča trebalo da skrene u dubine Šeruove duše i psiholoških problema, ona se zadržava na površini, pokazujući nam samo “šta je posle bilo...”.

Na kraju, pošto sam završila gledanje filma i postiđeno prestala da plačem kao kiša, shvatila sam da su moje suze (da, suze) upravo ono što ovo ostvarenje čine velikim. Priča, sama po sebi teška i srceparajuća, ispričana je tako da ne sadrži trunku nečega što bi se moglo nazvati patetičnim. Kao da smo putovali hiljadu kilometara sa Šeruom, a zatim hiljadu kilometara nazad, i kao da smo i sami zagrlili njegovu prelepu majku u prljavom selu Indije. Ovaj film slavi život i ljubav, te pokazuje da nikada ne može biti kasno, osim ako sami ne odlučite suprotno.

Ocena: 9/10

Autorka je studentkinja dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: