Miša Radivojević: Film iznad života

Miloš Miša Radivojević je bio prvi diplomirani filmski režiser na tek formiranoj Akademiji za film, pozorište, radio i televiziju, još daleke 1966. godine. Autor ne tako masovno gledanih, ali u malobrojnim posvećenim krugovima kultnih ostvarenja.

Kultura

Izvor: Razgovarao: Dejan Petroviæ Foto: Aleksandar Plavevski

Petak, 12.08.2011.

13:59

Default images

Od debitantskog dugometražnog filma Bube u glavi, do poslednjeg Kako su me ukrali Nemci prošlo je više od četiri decenije upornog strpljivog rada i tihe subverzije protiv neprihvatanja kolektivističke svesti konzervativne sredine.

Sledeće godine slavi tačno pola veka rada na filmu koji mu je doneo mnoga umetnička, a oduzeo isto tako mnoga životna zadovoljstva. Provokativan, angažovan, subverzivan, politički nekorektan, a zanatski pismen i autorski utemeljen, ni od jednog režima nije bio mažen. Pesimista u pogledu budućnosti čovečanstva. Svojim najvećim uspehom smatra to što je preživeo i uspeo da svojih šesnaest naslova ostavi generacijama koje dolaze. Slobodu smatra kategorijom koju treba pretpostaviti svim ostalim. Njegov novi film Kako su me ukrali Nemci imao je krajem juna svoju svetsku premijeru na novosadskom Cinema City festivalu, posle čega kreće njegov intenzivan, lokalni i globalni, festivalski život. On je Miloš Radivojević, čiji moto može stati u četiri reči: film je iznad života!

Da li je zapravo čitava vaša karijera postojala da bi se snimio ovakav – i to baš ovaj – film? Da li je isti mogao biti snimljen ikako drugačije nego kao – poslednji u nizu?!
Nisam fatalista, ali ovde se zaista radi o jednom sudbinskom detalju. Sa svojim prijateljem Svetozarom Vlajkovićem sam napisao prvu verziju negde 1988/89. godine, znači davno. Onda smo kasnije oživljavali taj projekat na svake tri-četiri godine, došlo je jedno ratno doba, jako teško, kasnije je jednu sledeću verziju radila Vladislava Vojnović, dramaturg i pesnikinja. To je uvek tako s tim projektima koji čekaju na red. Oni se povremeno aktiviraju i vi verujete da ćete ih uraditi, otvori se neka svetlost, neki prozor, neka mala mogućnost i vi krenete u pripreme. E onda se to ugasi. I to je sudbina, ali to je sudbina tzv. „normalnijih“ projekata. Kad kažem normalnijih, mislim na finansijski aspekt stvari. Nemac je film koji ne može da se uradi u zaista krajnje opskurnim uslovima. Ne treba da ima mnogo para, ali treba da ima, to što traži mora da se ima, a to je pre svega epoha. Znate, čim ste u epohi, vi ste u finansijskoj nevolji! Odmah vam treba stara kuća, koje više nema. Treba vam tišina, a avioni lete. Treba vam divan total, koji deluje iskonski, a dalekovodi su tu. Dakle, nema ova zemlja, zapravo sve zemlje, čitav svet je izgubljen za snimanje epohe. E sad, najbolje je snimati u studiju, ali ne možete snimati šumu u studiju (smeh). Ogromnu energiju sam usmerio ka drvetu, onoj divljoj trešnji koju ne možete više da nađete!

Da li ga smatrate „krunom karijere“?
Mogu da se odupirem koliko hoću, ali to jeste kruna moje karijere. On je osoben na mnogo načina. Ne govorim kvalitativno, nego govorim kvantitativne činjenice. Nikad više neću snimiti film koji toliko košta, ovaj film ipak dolazi na 700-800 hiljada evra, to meni više niko neće dati. Drugo, ovo je jedan stari, arhaični projekat, ovo je kao neki dinosaurus, kao da sam ispod tog svog opusa iskopao jednog dinosaurusa, sa Svetozarom Cvetkovićem koji me je nagovarao: „Hajde da uđemo u to i ako nemamo pare da dinosaurusa oživimo“. Tako da je dinosaurus mrtav, ali evo ga, tu je! Mi smo pred taj rat iz 1991. zamislili ovaj projekat i on pripada tom korpusu, on pripada tom vremenu. Dakle, zamišljen je malo tromo, malo široko, malo kabasto, eto i ta dužina (140 minuta), to nije film po meri današnjeg vremena. Ušli smo ne samo u komercijalizaciju, nego su i autorski filmovi efikasniji, efektniji, brži, sa snažnijim zahvatima. Ovo je jedan tromi, stari ranjeni medved!



Ovo ostvarenje bez problema je moglo biti naslovljeno ili parafrazirano sa „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“!
Slažem se. Poređenje je vrlo dobro, pre svega mi imponuje i dopada mi se to poređenje. To je s jedne strane Bora Ćosić, a s druge Bata Čengić, sjajna ekipa glumaca, sjajan kasting, evo to mi nije palo napamet, nisam to pomislio nijednog trenutka radeći na mom filmu, ali mi se ta analogija jako dopada. Nijednog trenutka, morate mi poverovati, radeći na ovom filmu nisam razmišljao, nisam pravio bilo kakvu vrstu komparacije. Nisam razmišljao gde je mesto ovog filma u jugoslovenskom, gde u srpskom, a gde u svetskom filmu. Mislim da je ovaj film malo „po strani“ i malo je zato star i staromodan, za ovaj film je bilo bolje da je onda napravljen, ali onda nije mogao da bude napravljen. Nije mogao da bude napravljen ni sedamdesetih, ni osamdesetih... Setio san se nekoliko fantastičnih ratnih filmova, Jutro Puriše Đorđevića, Tri Saše Petrovića, Doviđenja u sledećem ratu Žike Pavlovića... bio sam đak i Puriše i Saše, toliko sam star... mi imamo niz od nekoliko zaista izvanrednih ratnih filmova i Uloga moje porodice spada u tu najužu grupu.
Zauzeti velikim temama spasavanja i menjanja sveta, članovi vaše porodice, posebno majka, propustili su priliku da posvete vreme i pažnju detetu, tj. vama. Da li je to kasnije ostavilo traga tokom odrastanja na svako pominjanje revolucije, kao negativni sentiment ili ressentiment?
Veoma mi je teško da odgovorim na ovakva pitanja, jer sam se u filmu bavio tim pitanjima! Vi ste me sada doveli u situaciju da dam jedan verbalni iskaz, a ja sam dao jednu vrstu vizuelnog iskaza. Taj moj vizuelni iskaz je pun, film je logoreičan i jako mnogo govori i o tim stvarima. Ali ne postoji segment u filmu koji bismo nazvali nekakvom ideološkom kvalifikacijom. Prepušteno je emotivnim slikama da same govore, kakvi su ti članovi porodice, šta je ta porodica, šta je taj mali grad, kako se to sve odvijalo u svesti jednog deteta. Moj pogled kao deteta nije racionalan, on je emotivan, ostenzivan: ja sam samo raspolagao svojim sećanjima. A racionalnu sliku stvari sam nabavio kasnije raspitujući se ko je bio Nemac, kad je došao, itd. Ja se svih ljudi i događaja veoma dobro sećam. A ne znam šta je rat, ne znam da su mi nanosili zlo time što su me zapostavljali, a bili angažovani u promeni sveta, svetskoj revoluciji, antifašizmu, to su stvari o kojima sam kasnije saznao. Radeći na ovom filmu, ni ja ni moji scenaristi nismo dozvolili ni na koji način da istorijska logika uplovi u ovaj film. Taj istorijski sled stvari i tzv. „istorijska svedočenja“ su puna laži, a ja sam se oslonio na emocije. To je tako kako sam ja video. Dete ne može da laže. Ostaje da mi verujete da nisam manipulisao sećanjima, dakle to su moja sećanja, a onda postoje velike greške u objašnjenjima tih sećanja. Onih koji su mi objašnjavali šta se dešavalo kada sam ja bio ispod stola, a Nemac je bio tu, pa me Nemac uzeo, a majka otišla na partijske sastanke u toku rata, na male subverzivne akcije. Meni su razni ljudi, ne samo iz porodice, nego razni ljudi koji su bili stariji od mene, objašnjavali. E sad, ja ne mislim da je neko mene svesno obmanuo okolnostima u kojima smo se mi nalazili kada je u pitanju racionalan pogled na taj rat. Ko je kriv? Ili četnici ili ovi partizani...

Kako su me ukrali Nemci nudi čitavu paletu svih mogućih vojski i oružanih bandi tog vremena. Zanimljivo je, i, posebno za naše radove, originalno, da ni jedni od njih nisu predstavljeni izrazito pozitivno ili negativno! Pored toga, naposletku, pošto je u pitanju vaše doslovno sećanje, možemo zaključiti kako bismo, pre kategorija pravde ili nepravde, mogli ustanoviti da životne usude kreira ponajviše – slučajnost?!
Da. Dete ne može, ja nisam mogao kvalitativno da se određujem. Mogli su da me četnici više plaše, zbog brade, šubara i zbog te ikonografije. To jeste, došao sam jednom kao mali u dvorište puno četnika, znate, oni su prolazili, svrate, vojske prolaze kroz mesto u kome živite. Nisam imao mogućnost, nisam imao predstavu o legalitetu, nisam znao programe, nisam znao ko je ko. Imao sam samo oči i osećanja. Ono što su ti ljudi radili, to je njih kvalifikovalo kod mene. Ako mi je neki četnik dao jabuku, meni je bilo jako prijatno, korumpirao me na izvestan način, ovaj Nemac mi je davao kandirano voće, čokoladu... Ogromna je uloga slučajnosti. S jedne strane, svaki čovek ima svoj lični doživljaj rata, ne samo dete, nego i čovek, a dete pogotovo. Dakle mi uvek imamo nešto što se zove subjektivni doživljaj, neću sad da delujem kao psiholog, ali to je deo našeg opšteg obrazovanja. Da čovek može da ima stav koji može da bude subjektivan i lični i emotivan. Ja znam slike i imam osećaj tog rata. Dakle, ne mogu da manipulišem ideološkim vrednostima iz tog rata, ali sam pokazao te svoje slike koje su bile, moram priznati, pod izvesnim uplivom onoga što su mi kasnije pričali o tome, načina na koji su mi objašnjavali te slike koje ja pamtim. Ali sam se trudio da te slike očistim od predrasuda, razumete me, i da razmišljam ko mi je šta pričao o ratu, uvek sam imao verziju, priča mi deda o ratu, priča mi baka o ratu. Deda je komunista, a baka je malo desnije. I ja sam to razlikovao, znate, uključivao sam u ta objašnjenja taj stepen indoktriniranosti kako oni imaju različite istine. A pokušavao sam da me te jabuke i čokolade ne navedu na pogrešan put i korumpiraju. Ne samo da sam čistio to i oslanjao se na svoj emotivni doživljaj svih tih događaja, već sam na izvestan način pokušavao da razmišljam o kvalitetu filma, o formi, kako će film da izgleda, da ne razmišljam unapred o tome kakva će biti recepcija filma: nisam želeo da odgovorim na pitanje za koga pravim film. A pravio sam ga za neke usamljene gledaoce koji imaju strpljenja i senzibiliteta, koji vole film toliko da mogu da ostanu dva sata i 20 minuta u bioskopu i da ne pobegnu. Nisam razmišljao šta će da mi kaže kritika, publike ionako nema, bioskopi su zatvoreni u Srbiji, prijatelji, filmofili, nego sam prosto pokušavao na neki način da ostanem eksteritorijalan.

Mogu li okupatori biti dobri? Ako posmatrate iz perspektive deteta, vi ćete sigurno videti stvari drugačije nego većina odraslih, što kod vas upravo i jeste bio slučaj. Donekle se to uklapa u veoma popularan trend revizionističkog prikazivanja nemačkog vojnika u drugom svetskom ratu, što je možda vrhunac doživelo u skorašnjem Soderbergovom filmu koji i naslovom govori mnogo: Dobar Nemac!
Ovaj film je jednog trenutka imao radni naslov, svi su me pitali šta to znači „kako su me ukrali Nemci“ ili kako me je ukrao Nemac, mnogima je bio nejasan naslov u čitanju, tako da smo jednog trenutka imali varijantu koju smo krstili: „Moj Nemac“. Dakle ne „dobar“ nego „moj“ Nemac. Ali sam onda odlučio da se vratim na ovaj naslov.
Da ste to uradili pre rata, onda bi to bilo u svetskim razmerama originalno i inventivno?
Tako je. Ja sam se prosto na neki način oslonio na svoje osećanje etičnosti, osećanje deteta, ono što sam imao ugrađeno u sebe od etičnosti, i logike, i inteligencije, i dara da sagledam svet; eto, to je moje svedočenje. Meni nije smetala ni nemačka uniforma, ni ljotićevska, ni nedićevska kapa i značke, ni partizanske uniforme, ja sam to prihvatao. Dobro, četnička ikonografija za vreme rata je možda malo bila malo zastrašujuća u tom smislu, ali sam odlučivao po nekom unutrašnjem osećanju istine i prema gestovima tih ljudi. Ali i malo dete je veoma perfidno, ne možete ga korumpirati. Ako vi ne volite neko lice, neku osobu, i ako vam ona daje poklon – pomenuo sam jabuku i čokoladu –znate da je to danajski poklon! Od nekoga ne volim poklon, a od nekoga volim. Dakle, dete ima tu čudnu logiku, ja sam se toga držao.

Da li ste Vernera doživljavali kao zamenu za oca? Kako se Daglas Henšel snašao na snimanju?
Mi smo dosta dugo tražili tog glumca na Internetu. Lutali smo, gledali smo filmove, tražili smo taj lik. Doneli smo unapred odluku: to mora biti stranac! Tada smo verovali da ćemo dobiti „Euroimage“ i da ćemo imati novca da platimo jedno takvo ime, jednog kvalitetnog glumca koga bi mi voleli. Prvo smo tražili nemačke glumce, ali budući da su oni svi članovi sindikata, većina, i te cene su strašne. U međuvremenu, videli smo Daglasove fotografije i to nam je bilo zanimljivo. Ali znate, fotografija nije pouzdan svedok, morate da imate nekakav taktilan odnos prema čoveku, da ga vidite, da idete na piće, ili ovako privatno da ga dodirnete (smeh). Dakle, Cvele ga je prvi video i rekao da je to jako dobro, a onda kada mu je predočeno o čemu se radi, kada se upoznao sa tekstom, on je rekao - „učiniću sve moguće finansijske koncesije da to uradim“, iako je imao posla. On je u poziciji čoveka koji ide ka vrhu i ima jednu relativno ozbiljnu biografiju, ali se kreće „na gore“. Tako da nije bio velika razmažena zvezda. Sve je uradio po mojoj predstavi savršeno je funkcionisao. Mi smo sve činili da se on oseća odlično, i zaista je imao osnovne uslove, honorar nije bio veliki, ali on je bio zadovoljan i odnosom ljudi prema njemu.

Da li su ga dobro prihvatili domaći glumci?
Sjajno. I to ga je zapravo i držalo u dobrom raspoloženju. On je prosto čovek... menjalo se tu nešto i u metodu rada, on je verovatno imao jedan stil rada na koji je navikao, koji je profesionalan, efikasan, brz, a kod nas je povremeno dolazilo do zastoja. Ja sam se jednostavno, dosta kasno, kad smo saznali da nemamo novac, u poslednjoj fazi filma odlučio za sistem rada kadrova/sekvenci. Znači - dugi kadrovi, duge sekvence, a to je odjednom bio udarac za njega, jer znate kako, glumac uči, pristupa sceni, priprema se za nju po segmentima. On je delom bio iznenađen, odjednom smo počeli da spajamo velike celine, da pravimo kadrove od šest, sedam, osam minuta, što je strašno, to traži drugi pristup. Njega je to iznenadilo, ali nije hteo da pokaže da to ne može. Njemu je u prvom trenutku bilo teško, ali je prihvatio taj stil rada, koji moji glumci, s kojima ja inače radim, poznaju. Prosto volim tehniku živog kadra, kadra/sekvence, i mislim da se tu postiže nešto znatno ozbiljnije, da može da se ide dalje u svakom smislu, sadržaju, u značenju scena, u prirodu samog medija, nekako idete ka srcu stvari, na jedan težak, gadan način.

Poznati ste kao režiser koji se veže za svoje glumce. Kada govorimo o ovoj finalnoj trilogiji, da li bi ona uopšte bila zamisliva bez Svetozara Cvetkovića? Da li je postojala ikakva alternacija njemu, da li ste određene scene imali na umu prvenstveno imajući njega u glavi?
Bio bih srećan da glumac s kojim jednom radim, s kojim sam zadovoljan, da nekako do kraja moje sposobnosti da radim, ostane blizu mene. Znate, verovatno tako govore i fudbalski treneri – ne menjate igrača, ako taj igrač zadovoljava vaše najstrože zahteve. Cvele je veoma disciplinovan glumac i zaista kad je potrebno glumački radi i protiv sebe, da bi odgovorio mojim zahtevima! A ja, s druge strane, smatram da sam uvek umeo da odaberem glumca. Nemam neke velike glumce u kastinzima svojih filmova, pa čak i kad su male uloge u pitanju, prosto ne mislim da sam nikakav veliki kasting majstor, nego znam gde idem i šta želim, i onda to pronalazim. I volim da radim više puta s istim ljudima. Ovde se radi o jednoj potpuno specifičnoj situaciji: uvek sam se trudio, kad sam radio s Draganom Nikolićem, Berčekom, Batom Stojkovićem, da ih zadržim da budu sa mnom dva, tri, četiri filma, jedino Šerbedžiju nisam mogao. Pogledajte taj moj ženski deo, pokojna Sonja Savić je ostavila veliki trag u mojim bitnim filmovima, Milena, Dušica Žegarac, Neda Arnerić, pa sad Jelena Đokić, zna se od koga možete najviše da tražite, do kraja. Ti glumci koje sam pomenuo, a nekoga sam ispustio iz vida, su veliki srpski i jugoslovenski glumci, nije nikakva mudrost pozvati takve ljude. Čim ih zovnete i čim oni pristanu, vi ste na dobitku! Uvek sam govorio koliko su glumci veliki, najdragoceniji deo mojih filmova, prosto ja od glumaca ne uzimam samo njihovu sposobnost pristupa umetnosti koja se zove gluma, ja od njih kradem i deo privatne ličnosti, i nekad otimam, kad ne mogu da ukradem. To zaista ne radim krijući, ne radim perfidno, to radim u punoj saradnji s njima, i oni uglavnom ne odolevaju. U tom smislu, Cvetković je deo tog poslednjeg ciklusa, ovo je praktično četvrti film ako imamo u vidu Ni na nebu, ni na Zemlji, a ovo je treći iz tog korpusa, i on postaje neka vrsta mog Alter Ega. On igra najgoru „kosku“ u tim filmovima, on igra jednog depresivnog, izgubljenog, često ne naročito šarmantnog i magnetičnog junaka, koji priča uglavnom nevolje, koji je sa jednim gubitničkim oreolom, koji je izgubljen i u svom vremenu, i u kosmosu. To je vrlo nezahvalna uloga. Dakle, prosto imamo jednog mrzovoljnog tipa, jednu vrstu mizantropa, jednog malo isfrustriranog, nesrećnog čoveka. On u suštini nije zla ličnost, iza te spoljašnjosti krije se jedna druga, i mislim da to Cvele sjajno radi i u stvari igra mene.
Da li je i epizoda iz 1991. autobiografska ili fikcijska? Da li ste tada, u slučaju da se to stvarno dogodilo, to sve ponovo, ovoga puta sa iskustvom odraslog čoveka, koji je i sam svašta prošao, bolno preživljavali?
Kako da ne. Ovo jeste film o meni, ali ima razne otklone i olakšavajuće okolnosti. To je prvo, a drugo, sve osobe koje bih mogao da povredim na neki način, koje pominjem u tom filmu, više nisu žive. Tako da je to jedno značajno olakšanje. Nije reč o tome da možete govoriti loše o osobi koja više nije živa, svejedno je da li je živa ili mrtva ako govorite, ali je to jedno veliko olakšanje, ti ljudi više nisu ovde, ne mogu neposredno da ih povredim, ako se ne slažu sa mnom ili s mojim pogledom na stvari. S druge strane je povređivanje mene lično, prolazim kroz jedno čistilište, ne govorim ni o sebi neke blistave stvari. Odnosno, pokušavam da govorim fundamentalnu emotivnu istinu, šta sam osećao. Jer Cvele često u filmu, u tim svojim iskazima, govori stvari o ljudima oko sebe, o majci, dedi, baki, o braći i sestrama, govori o stričevima, ujacima, na jedan način, a u stvari, ispostavlja se, da on ne govori tačno. Odnosno, da on nema tačnu procenu, jer mi imamo sliku koje se ja sećam i koja ne može da laže. Tako da često dolaze u sukob slika i njegov verbalni iskaz. To je osnovni i najkomplikovaniji zahvat u ovom filmu, da on pokušava da govori svoju istinu i ono što on oseća. To je ono što ja osećam kao odrastao, govoreći o svojim roditeljima, svojim iskustvima, svojim prijateljima, o svom društvu. A slika pokazuje da to nije baš sve tako! I da on možda greši, i da on možda ima zablude, i predrasude o tim ljudima! Eto, to je divno u tom filmu. On govori o majci loše, u suštini, a taj lik je u suštini divan. Mislim, on nije čovek koji arbitrira, to je on, odnosno ja.

Vi ste zapravo prvo studirali – filozofiju! Odakle prelazak na režiju, da li je to oduvek postojalo ili je tek kasnije nečim probuđeno? Koji su vam u to vreme, bili uzori, strani i domaći?
Kada je moja generacija došla na Akademiju, to je bila pozorišna akademija. I ona je tek naredne godine postala Akademija za pozorište, film, radio i televiziju. Joca Jovanović i ja smo konkurisali u istoj grupi, družili smo se u tim poslematurantskim danima. Dr Hugo Klajn je imao klasu, nisam gledao posebno pozorišne predstave u Beogradu, ali smo uspeli komisiju da navedemo na razgovor o filmu, i nama dvojici je savetovano da iduće godine dođemo na filmsku klasu. Te sam ostao dve godine na čistoj filozofiji, prosto, to je bilo prvo sledeće što me je zanimalo.

Dakle, režija je ipak bila prvi izbor?
Jeste, naravno. Prvi pogrešan izbor. (smeh) A na neki način bilo je jako privlačno to sa čistom filozofijom, dobri predavači, Veljko Korać, Mićunović, Životić, Ljuba Tadić, mladi Mihailo Marković, sjajni profesori. Fantastično. Imali smo prilike da slušamo moguće najpametnije i najsjajnije ljude, koji su bili u jednoj disidentskoj fazi, u punoj snazi njihovoj. I ta čista filozofija je ostavila trag na meni. U kom smislu? Ne da ja filozofiram u svojim filmovima i ne da ja na neki način ne znam zašto bi čista filozofija bila pogled na svet. Ali ona me je naučila pristupu stvarima, na neki način pročistila moje konfuzno i nedovoljno znanje i obrazovanje, koje čovek uvek nosi iz gimnazije. Mi smo imali izvesne odlične profesore koje smo voleli i koje smo sledili, inače naša škola je uvek bila katastrofalna u suštini, nas su lagali, o svemu, o istoriji... I to je posledica, moji filmovi su posledica obmana kojima sam bio izložen u mladosti. Znači, svi su nas lagali, ne radi se o tome da su naši profesori bili lažovi, nego su jednostavno bili zaposleni pod uslovom da predaju po programima koji su bili lažljivi. I naravno, čitav život onda čovek pokušava da se oslobodi tih laži. Moji filmovi su način oslobađanja od tih laži. Što se tiče uzora, prva infekcija, najozbiljnija pored žanr-filma, bile su nekakve dve doze filmova, jedna je bila američki „film-noir“, i druga francuski „novi talas“. Nešto strašno stimulativno i ohrabrujuće, jer je do tada, ako je čovek gledao samo istoriju filma, recimo pedesetih godina, ta slika bila strašno zamućena. Naravno, pri tom ne pominjem neorealiste, koji su tu bili u nama. Budući da smo tu Italiju imali nekako u stomaku, to nije bila nikakva novost, to sam držao kao nešto svoje. Pogotovo tu staru gardu, Felinija, Roselinija... Dakle, francuski novi talas i onda kod nas počinje Kino-klub Beograd, ja sam relativno mlad 1966. diplomirao filmsku režiju, počeo sam da radim kao asistent kod Puriše Đorđevića, a onda kod Saše Petrovića.

Da li je tačna priča da ste bili prvi diplomirani reditelj na beogradskoj Akademiji za filmsku umetnost?
Jesam, prvi u prvoj klasi. Nisam možda bio najbolji, možda je Joca bio bolji đak od mene, ali ja sam prvi diplomirao, sa Adamom i Evom, ne znam šta je moj prosek bio u ocenama, nisam siguran, nešto preko osmice sam imao, ali bilo je svašta. Mi smo učili mačevanje, mi smo morali da apsolviramo deo zanata koje su glumci učili, jedino što nisu nas mučili sa akrobatikom. (smeh)

Karijeru ste počeli sa tada svojevrsnom erotskom bombom, Miljom Vujanović i astrologijom u Bubama u glavi! Kakva je bila saradnja s njom tada i da li vas je iznenadio njen kasniji životni put i tragični kraj?
To je jedna strašna sudbina. Milja je izvanredno situirana u Bube u glavi, budući da ona nije bila školovana glumica, pomalo smo je zloupotrebili u tom filmu, mislim ja lično. Ona je suštinski veoma malo znala o glumi, ali je imala dar i imala je izgled! Kad kažem izgled, ne mislim samo na njeno telo, ona je imala jedan čudan osećaj i spoj, između jedne vrste lepote i izgubljenosti, svežine i istrošenosti. To je bilo jako dobro za tu ulogu u Bubama u glavi. I ona je to jako dobro uradila. Prosto, kasnije nisam radio s njom. Vodili smo zajedno neke emisije o filmu kod Zore Korać, evo to je prosto dokaz da nikad nisi mogao da živiš od filma, morao si da radiš neke druge stvari. Vodio sam emisije na radiju, imao sam recimo termin na 202 u dva sata noću, kad niko ne sluša, slušano je mnogo manje nego danas, to su slušali posvećenici. Isto kao što je moje filmove gledalo jako malo ljudi, tako me je malo i slušalo. Uvek sam se i obraćao tako, kako Breson kaže, jednom ozbiljnom gledaocu, dovoljno je da jedan pasioniran i ozbiljan čovek traga, ne znam kome bih se drugo obratio. Dakle, vodili smo „Nedeljno popodne“, bila je vrlo gledana emisija, tu su bili Kapor, Vlajčić, Tirnanić, Nikitović, Dunja Lango, Milja, Mersiha Čolaković, to su bile vrlo dobre, dugačke, naporne, teške emisije i mi smo praktično živeli od toga. To vam je bila jedna plata, jedna sinekura, vrlo naporna, da bi mogli da radimo jedan u film u 4-5 godina. Kako je izgledala saradnja s a tada neobično popularnim Momom Kaporom prilikom rada na Uni?
To je bilo fantastično, Momo je bio jako korektan. Pajkić je pisao scenario, ja sam bio saradnik na scenariju, adaptaciju smo pravili, i onda smo jednog trenutka rekli „Momo, hajde napravi ti scenario“ i on nije hteo. Ali nije hteo iz dobrih razloga. On je mogao tu da ima jedan poseban honorar, van prava koja daje za roman, on je mogao da to naplati kao scenario, a Momo je brzo i lako pisao i ja bih to voleo, ali nismo mogli da ga nagovorimo. Momo je bio korektan i smatrao je da bi na neki način bili zarobljeni nekom njegovom vizijom. Dakle vlastiti roman i onda scenario po vlastitom romanu, pa je rekao - vi to uradite. Ispoljio je jedno fantastično grandsenjorstvo, jedno gospodstvo, prosto dao je tako, evo vam uradite kako vi mislite da treba, a onda kasnije filmom nije bio preterano zadovoljan. Ali ni to nam nije nabijao na nos, niti je oko toga pravio neki problem. Uopšte, sa piscima imam veoma dobra iskustva. Svetozar Vlajković mi je bio i scenarista, radio sam sa Kovačem, radio sam jedan Tišmin tekst, radio sam sa Filipom Davidom, Slobom Stojanovićem. Uvek sam birao neke čudne tekstove i uvek su ljudi bili korektni. Pisci prema filmadžijama imaju generalno jedan tolerantan stav, imaju poverenje i hoće da rizikuju. Znate, to je rizik, date svoj tekst u ruke, ko zna šta može da ispadne, ne mora nužno da se napravi zloupotreba, ali prosto, mogu da zamislim gorčinu u srcu pisca koji gleda svoje delo pretvoreno u nešto i kaže „Bože, kakve to veze ima?“.



Niste zaobišli ni teme iz NOB-a u Snovima, životu i smrti Filipa Filipovića, naravno u ključu vaše autorske poetike. Da li poput vašeg heroja prolaze svi koji istinski misle nešto da promene ili doprinesu široj zajednici?

On je imao jednu vrstu idealizma. Tu je sporedan dekor. Filipa Filipovića mi je predložila dramska redakcija Televizije Beograd, to je bila jedna značajna redakcija, koja je napravila mnogo dobrih televizijskih filmova i dala mogućnost velikom broju ljudi da se izraze. Nije to bio dramski program televizije, ono što su zvali „televizijska drama“, nego redakcija dramskog programa koja je radila filmove. To je bila jedna fantastična grupa ljudi koja je prosto znala da svojim izborom reditelja i pisaca iz sižea obogaćuje sliku jugoslovenskog filma i da na izvestan način popunjava ono što je bio deficit. Filip David, Muharem Pervić, Vasa Popović, Sloba Stojanović, Vuk Krnjević, Ljuba Radičić, puno je ljudi bilo u toj grupi. Meni je bio ponuđen Filip Filipović, nas devet je pisalo scenario, postoji recimo segment koji je radio Aca Popović, dramski pisac, Milovan Vitezović, Novica Savić, Filip David, Miša Stanisavljević. Dakle, napravljen je jedan buket, gde su život jednog čoveka ispisivali različiti ljudi i, naravno, sve vreme glavna i opsesivna ikona u tom filmu je bio Filip Filipović, koji je dobio na izborima prvu beogradsku opštinu, čovek koji je bio gospodin, a bio je komunista. Već samo po sebi strašno čudno i mene je to strašno privuklo. A između ostalog, otac mu je bio direktor čačanske gimnazije, u kojoj sam ja završio maturu. Tako da sam osećao neku potrebu, bio mi je blizak mentalitet tih ljudi. Bio je ogroman entuzijasta, i na kraju je doživeo da su ga denuncirali vlastiti prijatelji. Filip Filipović je bio denunciran kod Staljina.

Da li tako prolaze svi idealisti, u svim vremenima?
Svi. Apsolutno svi.

U Kvaru iz 1978. ste problematizovali čuvenu pobunu ’68. Da li unutrašnji napredak i sazrevanje nužno mora biti praćen socijalnom degradacijom samo u tom periodu, kao u tom filmu, ili je to tužnija – i trajnija – konstanta čovekovog bitisanja?
Ne govorim o sebi, u principu niste doživeli da dajem kvalifikacije, ali to mi je jedan od najmilijih filmova koje sam uradio. Jedan od najubojitijih, jedan od najistinitijih. U tom filmu je postignuta izvesna bitna ravnoteža, to je specifičan film koji ima osobine bioskopskog filma, a u stvari je veoma autorski. I on je i imao takvu sudbinu. Gotovo 80 do 100 hiljada gledalaca u Beogradu, i nije bilo nikakvih specijalnih reakcija, a onda kad je prikazan na TV desilo se čudo. Počela su da stižu pisma, protesti, hteli su da linčuju i urednike, i Zelenović je doživeo tešku sudbinu...

Dakle, bioskopska i televizijska publika su različite?
Potpuno različite! Morao sam da noćim u parku, da bežim sa svoje adrese povremeno, takve sam pretnje dobijao, neverovatno je šta se desilo zbog televizijskog prikazivanja. To je bilo vreme kada je još uvek porodica imala zajednički televizor, filmove su gledale dve-tri generacije. Stidela su se deca roditelja, roditelji dece, i to je vrlo dobro što je taj film izazvao. Naravno, on je u sebi imao polni organ u krupnom planu, najstrašnije sam uvek na filmu doživljavao licemerje kada junak u filmu vidi nešto, a nas gledaoce reditelji i producenti smatraju nezrelim da vidimo tu istu stvar. Nego je eufemistički opisuju, kao ovo je strašno što smo videli. To je bila moja subverzivnost, moja pobuna, bacanje rukavice u lice jednom licemernom, malograđanskom gledaocu, kojih je Jugoslavija bila puna. To govori o sistemu. Čovek koji se usuđuje da daje dijagnozu sistema u kojem živi, na vrlo delikatan, vrlo demokratski i fini način pokuša da to kaže, doživljava tragičnu sudbinu. Dakle, on ne samo da biva suspendovan u javnoj službi, u televiziji, ne samo da biva ostavljen od prijatelja, njega porodica napušta. Jer porodica nije imala snagu i bila je tako formirana da nije mogla da podnese jednog pobunjenika u svom krilu, pogotovo tzv. bolje porodice, gde su smešteni neki rukovodioci, uvek je neko iz te porodice markantan politički i na neki način okrenut državnim jaslama, a s druge strane egzekutor jedne morbidne vlasti. Berček igra tu ulogu briljantno, a film je relativno „pitak“, ima svoju probojnost. Veoma volim taj film.

Možda je u pitanju svojevrstan paradoks, ali moguće je da će više od svih vaših filmova zajedno, u svetu snažnije odjeknuti rad vašeg sina Aleksandra, kontroverzni, provokativni i brutalni „torture porn“ – Srpski film. Iako ste i vi bili daleko od pacifikovanog i politički korektnog autora, ništa ne može ni da se poredi sa podeljenim reakcijama na ovaj film, od kojih su većina bile izrazito negativne, do granica neprijateljstva. Šta vi mislite o Srpskom filmu, da li ste učestvovali u bilo kojoj fazi u njemu, i da li vas je sin pitao za neku sugestiju ili savet?
Ne. To je potpuno samostalan rad, ja sam bio profesor Srđanu Spasojeviću, i u tom filmu mu nisam bio mentor, dakle moje zasluge za taj film ne postoje. Tražio sam to od njih, da bi moj bivši đak i moj sin mogli da sarađuju, morali su da izađu van mojih kompetencija. Moj sin je završio dramaturgiju, znači diplomirao je, Srđan Spasojević je već kod mene položio, znači nisam imao nikakvo mentorstvo nad filmom, jer taj film je njihova stvar. A naravno, sve što je dobro u tom filmu, to je njihovo, a ako postoji nešto što može da izazove sumnju, to je njihova nesposobnost da se odbrane od pogrešnih profesora i roditelja. Dakle, osećam se saučesnikom nečega što možda ne bi bilo dobro u svemu tome, a ne osećam se zaslužnim za sav njihov kvalitet. Srećan sam zbog njihove sposobnosti da u svojoj subverziji i svom osećanju – idu do kraja. Uostalom, ne bih voleo da moji učenici i moja deca imaju moju sudbinu. A ne bih voleo ni da imaju goru od moje sudbine. Želim im da imaju bolji život. Najviše što možemo dati mladima je sposobnost odlučivanja i poverenje u njihovu slobodu, čak i kad nisu najveštiji u rukovanju slobodom. Čovek mora da napravi izvesne greške, ne možete proživeti čitav život kao anđeo, ne možete uvek biti briljantni i u pravu, ne možete uvek isijavati. Morate imati padove, ne verujem ni u kakvu karijeru, ni u kakav stvarni ljudski život, koji je sazdan od uspeha, od opšteg dopadanja, od komercijalnosti, od izobilja. Dakle, život mora biti konfrontacija, ne konfrontacija zbog konfrontacije i subverzivnost zbog subverzivnosti, ali ta dva čoveka su u Hristovim godinama, i trenutak je da kažu šta misle, i oni su to rekli. Negativne reakcije sam doživljavao na izvestan način i na sebi i mislim da je vrlo važno da su i oni odlučili: oni su svoju slobodu platili! Količinom odbijanja, ili na neki način otpora tom filmu. Ne znam šta će se dalje dešavati, film ima svoj život koji traje, očekujem od mojih davnih filmova da se povremeno uključe u sliku sveta. Znači, to je jedna bitka na duže staze, videćemo kakav će biti ishod bitke tih mladih ljudi. I ne radi se samo o mom sinu i mom diplomcu, nego se radi o svim mladim ljudima koji vole film, a ovde ih ima dovoljno, darovitih, ozbiljnih, koji mogu da rade, koji mogu da se uhvate tog teškog zadatka da „ratuju“ sa svetom sa low-budget filmovima. Ovde ima sjajnih ljudi, sjajne dece, i ja od njih očekujem da naprave tu svoju revoluciju. Kako ste se osećali kada je naslov jednog vašeg filma, deset godina kasnije, iskoristila opoziciona koalicija Depos za svoj slogan na republičkim izborima? Vidite li tu nešto više od simbolike?
Scenario Laleta Pavlovića osetio sam kao svoj problem i to je jedan od mojih tipičnih filmova. Prosto, bio mi je po meri, bio je jeftin, rađen u teškim
uslovima. To je takođe priča o pobunjeniku, na jedan drugi način. Živeti kao sav normalan svet govori o mladom čoveku koji ima visoku uviđavnost i osećanje obaveze prema svom dedi. Povezuje dva idealizma, jednog vukovarskog komunistu i njegovu vezu, starog čoveka, sa unukom koji zapravo pokušava da odbrani rejting svog dede i da u novu sredinu ulazi, sa jednom potpuno irelevantnom stvari kao što je muzika, sa željom da izmeni svet, da protrese svet sa tom muzikom, i tako zapravo vraća dug svom dedi. A deluje kao marsovac, kao luda, koji je neprilagođen i koji će završiti u ludnici. Što se tiče slogana, moji filmovi su na neki način bili profetski, oni su se ostvarivali kasnije. Moji filmovi su uvek doživljavali smrt, kao pevac koji je ranije zapevao. Bio sam izložen i strašnim kritikama upravo zbog toga što su delovali marsovski u svom vremenu. A oni su se kasnije u vremenu rehabilitovali ili otvarali. To je lepo, ja ne znam šta je to, mnogo bih više voleo, mnogo bi bilo bolje i efikasnije kada bi se filmovi jednog autora ovaploćivali u tom vremenu i doživljavali tu eksploziju u vremenu u kojem su pravljeni. Jalova je satisfakcija da ja sada očekujem da Nemac profunkcioniše tek posle moje smrti. Nemam nikakve sklonosti u tom smislu. Ali nemam ni šta da izgubim, više nemam ni želje tog tipa, nekad sam kupovao gajbu piva i dve flaše žestokog pića i pet kila jabuka, a danas kupujem dve jabuke, jednu flašu piva i vina, dakle nemam budućnost i meni ne treba, meni je kasno za bilo kakvu veliku slavu. Ja sam se iskazao kroz jednu subverzivnu umetnost, ja sam se provukao, za mene je najveći uspeh da sam ostao živ i da sam napravio šesnaest filmova i da mislim da će to biti čestiti svedoci.



Kad smo već kod simbolike, ne može se raditi biografski intervju s vama, a prenebregnuti to ime, koje će vas možda, bilo to sasvim pravedno ili ne, verovatno nadživeti – Slobodan Milošević! Da li biste ga sada, da možete da se vratite u to vreme, radije promenili ili zadržali u eventualnom nastavku ili rimejku Dečka koji obećava?

To je jedna od stvari o kojima sam govorio. To je ta profetska..., to je potpuna koincidencija, to je potpuna slučajnost, to vas prosto na neki način juri, to je neobjašnjivo... Moj dogovor s Nebojšom Pajkićem je bio da on napravi songove za pesmu „Slobodan, slobodan, hoću biti slobodan“ – i vodili smo razgovor kako da se napravi ta pesma. Naravno, pošto on biva uhapšen, mora da kaže puno ime i prezime. Vidite, u ovom slučaju, ime nije slučajno, Slobodan odigrava, unapred smo smislili da postoji taj muzički razlog i suštinski razlog imena Slobodan. To ime je jedna ozbiljna ideja i poruka. E sad, prezime. Radeći na štrihovima dijaloga i preuređenju dijaloga u samoj fazi snimanja, mi smo došli do prezimena. Koje prezime? Vi ga dajete slučajno, ali ja ne znam reditelja koji to učini slučajno. On bar da prezime nekog svog prijatelja, uvek mislite, uvek se setite nekog. Imao sam jednog divnog prijatelja Cigu Ilića koji je pisao scenario za film Subotom uveče od Pogačića, izvanredan scenarista, to je bio veliki hit, beogradski film sa džezom. Od njega sam mnogo naučio i mislio sam kako da se tom čoveku odužim? Jedan od mojih junaka, u mojim kasnijim filmovima zove taksi i kaže: „Molim vas, Cige Ilića broj taj i taj“! Ovaj grad tom čoveku nije dao ulicu, ali njegovo ime ima ulicu u mom filmu. Znači Slobodan je ime, a kako prezime? Moje porodično prezime po majci je Milošević! Moj deda je bio Miloš Milošević, koji je bio vukovarski komunista, s kojim imam ozbiljne relacije. Taj deda se pojavljuje u još nekoliko navrata, i naravno, pojavljuje se i u novom filmu. On je bio markantna ličnost koja je stradala, on je bio divna vrsta levičarstva, on je bio predratni idealista, to su drugi komunisti bili, a kad su došli ovi komunisti i počeli da ubijaju, on je odmah stradao 1945. i rekao im da su gori mangupi nego oni stari. Kao komunista umesto da dođe na vlast, da bude gradonačelnik, mi smo počeli opet da se mučimo, opet smo postali opozicija. To su takvi ljudi bili, koji nisu hteli da trampe istinu ni za šta na svetu. S njima nije bilo trgovine, i u tom smislu je moj deda meni ideal. Što se tiče imena u Dečku koji obećava, apsolutno bih ga ostavio. Mene zanima moj deda, mene ne zanima Slobodan Milošević!

Vaša nepresušna – da kažemo i glavna – pokretačka motivacija u psihologiji likova jeste neprilagođenost, izolovanost, odbačenost. Nadareni, talentovani pojedinac smeta, on je neželjeni višak. Da li je moguće da se on uklopi u obrise ovog zastrašujućeg Vrlog Novog Sveta i da li uopšte tome treba težiti?
Ne treba. Čovek mora da ignoriše svet koji je na stranputici. Nemam razloga da se utrpavam u svet, koji je već promašio svoj smisao. To je moj stav. Ja ne verujem u budućnost sveta.

Mislite da je sada (još) gore nego pre pola veka?
Apsolutno. Čovek je svoju šansu prokockao. Samo je pitanje koliko će moći da produži svoj mandat pokušavajući da se spase, ne samo na nivou zagađenja, mnogo je strašnije jedno unutrašnje zagađenje koje smo doživeli. Mi smo postavili potpuno pogrešne ideale, uništili smo sve te referentne tačke koje sačinjavaju bitnu osobinu čoveka kao jednog dobronamernog, toplog, istinoljubivog bića, jednu osobu koja pokušava da unapredi život pravim argumentima i pravim metodima. Mi smo se odrekli osećajnosti, više je osećajnosti u životinjskom svetu danas, nego u ljudskom! Osećajnost i empatija su zapravo osobine slabih, čitav svet se odriče te mekoće, te sentimentalno-ljigave potrebe čoveka da bude istinit, da bude otvoren, da se zaplače, da se pokaje, da kaže nekome „izvini“, „žao mi je“, „jesam te povredio?“. Ta vrsta ljudi, sa tim rekvizitarijem, tretira se kao invaliditetna, ti ljudi ne trebaju nikome, a to su glavni ljudi. Tih ljudi nigde nema, ti ljudi su emigrirali, mislim da su negde otišli iz života, na neki način, ako su i živi, oni su odavno mrtvi.

Kakav je naposletku odnos slobode i ljubavi? Da li oni moraju da stoje u antagonističkom odnosu i plaća li se cenom jednog za dobijanje onog drugog, što je litemotiv i naravoučenije (ne samo) vašeg poslednjeg filma?!
Ako bi čovek rekao onu rečenicu: „Imate ljubav, šta će vam sloboda?“ bio bi u pravu. Imate ljubav ili slobodu, sasvim je svejedno. Imate sve. Dakle, to je jedna mala igra reči, ljubav i sloboda imaju suprotno značenje. Ljubav je zarobljavanje, ljubav je strast, ljubav je umnožavanje u kome se čine kompromisi, kad volite, ne odlučujete samo po svojoj volji. Sloboda podrazumeva nešto drugačije. Sloboda je nešto što je u vama, što je najličnije. Opredeljujući se za slobodu, vaš univerzum je ispunjen i, konačno, zašto bi dođavola bilo važno, da li ste srećan ili nesrećan čovek, ako ste slobodni. Ako ste u ljubavi, vi ste srećni.

Da možete da se vratite nazad, da li biste ponovo odabrali slobodu?
Sloboda nema alternativu.

U prvom pokušaju, te 1945. niste uspeli da pobegnete odavde, iako ste to želeli. Da li ste kasnije to čitavog života upravo pokušavali da postignete: da odete odavde?!
Meni se pružila sjajna šansa da promenim civilizaciju tada. Bih bio možda prvi zvanični, još kao dete, iseljenik...

Koji bi otišao sa gubitnicima!
Tako je. Taj moj pokušaj bekstva sa „mojim“ Nemcem govori o tome gde može sve ljubav da vas odvede. Može da vas odvede u smrt, može da vas odvede u drugu zemlju, civilizaciju. Moji su to sprečili, to bekstvo je otkriveno na vreme, on nije hteo da koristi svoj autoritet i da me na neki način otme bukvalno. On je mene kidnapovao, ostao je bez svoje dece u bombardovanju Drezdena i pokušao je da „vrati“ jedno od dece koje mu je rat uzeo. Očigledno da je on psihijatrijski bio ozbiljno zaljuljan tog trenutka i da je na neki način „sišao s uma“, kako kaže narod, on je zaćutao, on je upao u tešku depresiju, on nije više hteo da komunicira, i on je poveo mene. On je učinio taj očajnički gest. Ali kad su moji došli do kola, on se nije odupirao, nije bio mrtav, ali se nije odupirao. Nije imao nikakvu šansu da preživi u tom povlačenju, a ja sam bio srećan odlazeći s njim! Rastao sam kod dede i kod babe, ali nemam utisak da imam neka preteška oštećenja, mada naravno, to čoveka formira, takva jedna situacija – kasnije nikad nisam osećao potrebu da odem iz te sredine, da je napustim. Ali sam, ostajući u ovoj sredini, i deleći njenu sudbinu, evo do kraja, do svoje sedamdeset prve godine, praktično postao prilično izolovan i usamljen. Moja samoća i moja potreba za samoćom se sačuvala, otkad nema te prve roditeljske ljubavi, nekoga ko je mogao to da mi pruži kada mi je to bilo najpotrebnije, da me podrži u tim danima kada se formiram i kada odrastam. Dakle, od tih dana ja negujem svoju potrebu za samoćom, i onda me nemojte pitati zašto su mi filmovi takvi. Veoma sam srećan čovek što imam porodicu, što sam uspeo na neki način. Čovek koji se bavi filmom kod nas obično nema uslova da ima porodicu, jer od filma se ne može živeti, a kamoli održavati porodica, a pogotovo dati im jedan dostojanstven život. Ali nikad nisam ni bio zainteresovan za to iz prostog razloga što smatram da je pomalo amoralno biti srećan u jednoj nesrećnoj sredini. Dakle, ne znam šta bih radio s nekim izobiljem i nekom porodičnom srećom. Kao, meni i mojima je sjajno, a svi vi okolo – jebite se! Postao sam žrtva i pomalo uživam u toj opštoj nevolji, i pripadam jednoj velikoj većini, a pri tom imam svoju malu ličnu sreću, jer mogu da pravim filmove. Kakve-takve i za kakve-takve pare. Voleo bih da umrem, radeći jedan film.

Opet, ako posmatrate dovoljno pažljivo, danas smo svedoci druge krajnosti. Apsolutnog individualizma i ravnodušnosti, koji ne ide dalje od zadovoljavanja samo sopstvenih i to ponajviše onih trenutnih potreba. Da li mislite da biste u ovom vremenu, ponovo bili ogorčeni, samo sada iz sasvim drugačijih povoda?
Moj život nije naročito srećan i naročito glamurozan, možda to drugi ljudi gledaju drugačije. Život jednog prosečnog, nekoga ko je došao u poziciju – ja sam krivac svoje pozicije, ja sam saučesnik svoje sudbine, ja sam izabrao poziciju autora u relacijama jedne siromašne zemlje, siromašne kinematografije! Ušao sam u tu opskurnu situaciju s punom svešću o čemu se radi. Znači, ne očekujući da živim od svog rada, imam studentski standard čitav život, ili da još nekog izdržavam, da nekog pomažem, krajnje sam u jednoj kritičnoj socijalnoj situaciji, čitav život. Čitavog života postoje dugovi, postoje oskudice, postoje hipoteke finansijske, postoje ograničenja, ali – ja sam mogao da radim! Ja sam uspevao u tim najtežim uslovima da radim, postoji jedna ozbiljna, gotovo asketska pozicija, i to je pozicija svih pravih autora u jugoslovenskom i srpskom filmu! Ne znam drugačiji primer, uopšte ne znam ozbiljnog autora, koji je čak imao evropsku reputaciju, koji ima neke ozbiljne suficite, koji ima neke plodove svog rada. Uvek su to pozivi na festivale, kokteli, živite glamurozno na tri dana dok vas drže kao gosta, a onda iz te pozicije idete u drugi razred železnice i pokušate da uštedite na razlici aviona i, želeo bih da kažem, gotovo stočnih vagona! Vraćate se u jednu zemlju, ne ogovaram svoju zemlju, prosto to su naše mogućnosti, u kojoj nikada neće biti suficita, nema kulture, nema investicija u te stvari, nema nikakvog novca da se mladi, daroviti, vibrantni ljudi pomognu na svom putu, ovde jednostavno nema novca. Učinićete ono što možete sami za sebe da učinite i ono što može malo prijatelja oko vas pomažući vam. Eto, to je način života ovde! Ako čovek može da sanja neki san, ako emigrira, ako ode na neki Novi Zeland i ostvari nešto ili u neku Kanadu, Švedsku, Ameriku, Nemačku... Ovde će uvek sa kulturom biti tako, ovde prosto računate na tu nevolju i na taj bol. Ali, na sreću, te okolnosti vam daju nešto što je nenadoknadivo: daju vam teme, daju vam emotivnost, daju vam inat. Mi nemamo ništa, ali u toj muci dobijamo što ne može da dobije nijedan Nemac, nijedan Amerikanac, Šveđanin, Italijan, Francuz.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

1 d

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

19 h

Politika

Mediji: Ultimatum za Srbiju

Višegodišnja dilema "Kosovo ili Evropska unija", koja je lebdela nad Srbijom, dobiće svoj praktični izraz sledeće nedelje, pišu mediji.

13:01

17.4.2024.

1 d

Podeli: