Vraća li se zaista godina 1941.?

Pretpostavljam da je autor, pozivajući me kao laika u historiografskim disciplinama u stručnjački skup, koji je u Novinarskom domu u Zagrebu, 28. ožujka 2007., raspravljao o problemima što ih to djelo pobuđuje, imao na umu dvije glavne činjenice: prvo, da sam više od četrdeset i pet godina radio u novinarstvu, u koje me, kao urednik u VUS-u, a na preporuku prof. Ljudevita Jonkea, upravo on uveo; drugo, kako se bližim sedamdesetoj, da mogu, na temelju vlastitog iskustva, ponešto reći, doduše, ne o tragičnim događajima o kojima govori knjiga - jer sam još bio premaleno dijete da bih o njima svjedočio - nego o njihovim dalekosežnim posljedicama što ih je, odrastajući i formirajući se, pretrpjela moja generacija 1938.

Stjecajem prilika, npr., u mojim ušima i danas odjekuje plotun što su ga 1943. u 25 sinjskih talaca, na stratištu u Ruduši, podno staroga Grada, ispalili njemački vojnici, kao i plotun koji je, na talijanskome vojnome groblju u Sinju, u dužnosnike NDH ispalio, 1945., partizanski streljački stroj, kao što još i danas vidim zapovjednika grada kako se, nakon javnoga vješanja na ulazu u perivoj, njiše na grani sladuna: bio je Slovenac i zvali su ga Lulica.

I moje novinarsko i moje životno iskustvo, dakle, u obzoru je ove značajne knjige.

Kompleksna povijest naroda što su živjeli u dvije bivše Jugoslavije, u kraljevskoj i u socijalističkoj, obilježena je, uz uobičajenu konkurenciju njihovih različitih političkih interesa, koji podliježu racionalnoj analizi, i golemim teretom iskustava što bi se, možda, smjela izraziti u jednostavnoj formuli: nepovratno su se prožela dva društvena i privatna procesa, tj. intimizacija historije i historizacija intime.

Dakako, svaki pokušaj da se shvati neki historijski proces neizbježivo zahvaća i poneki dio naše intime; svaki pokušaj da se rasvijetli neki dio intime nužno čovjeka vodi kroz retrospektivne procese, a oni imaju i historijska obilježja. No, pod intimizacijom historije i historizacijom intime ja razumijem nešto mnogo stvarnije i uhvatljivije kad je riječ o našoj sredini, tj. stanovit privatni i društveni circulus vitiosus iz kojega kao da se rijetko kad oslobađamo kao pojedinci, jer je to prvi uvjet da, emancipirajući se iz kolektiva, otkrijemo vlastiti identitet, a s njime i identitet drugoga.

Nije, dakako, ovdje posrijedi puka pojedinačna ili društvena nezrelost: posrijedi je, čini mi se, tako munjevita izmjena povijesnih ciljeva u našoj sredini da ona, neizbježivo, izaziva neku vrstu kolektivne shizofrenije, pa, često, i dubinsku osobnu pometenost. Gotovo isti ljudi koji su, još do jučer, bili korifeji jugoslavenskoga zajedništva, čega ne bi trebalo da se srame, danas su militantni nosioci ideje nacionalne emancipacije, ne videći da su i jedna i druga orijentacija, bilo da teku usporedo ili da su u odnosu neprijateljstva, u proteklih dvjestotinjak godina tako međusobno, u hrvatskoj povijesti, povezane da se ne mogu ni razumjeti jedna bez druge.

Igrom sudbine, malo prije nego što sam se upoznao s traumatskim sjećanjima Slavka Goldsteina u njegovoj 1941., pročitao sam dvije knjige koje, možda više od ičega drugoga, rasvjetljavaju ponore zla 20. stoljeća.

Prva, pod naslovom Zapovjednik Auschwitza, s predgovorom Prima Levija, iznosi sjećanja Rudolpha Hoessa, koji je od 1940. do 1943. upravljao najvećim nacističkim logorom za masovno uništenje: u tom jedinstvenom dokumentu zapanjuje upravo to što je njegov autor, psihološki i intelektualno, tako normalan da se može smatrati jednim od nas, tj. primjerom za kakvo je zlo sposoban pojedinac, pa i ljudska vrsta.

Druga je knjiga Eichmann u Jeruzalemu, Izvještaj o banalnosti zla, kojoj je autorica Hannah Arendt, iz 1963., a obuhvaća jeruzalemsko suđenje jednom od najvećih ratnih zločinaca, koji, paradoksalno, kako je sam izjavio, nikad osobno nije ubio čovjeka, niti je naredio neko ubojstvo.

I jedna i druga knjiga, na neki način, govore o administrativnoj, impersonalnoj, banalnosti zla. To je zlo što ga proizvodi moderna totalitarna industrijalizirana država.

Nasuprot tome, u nas je posrijedi, najčešće, personalizirano zlo. U Ljetopisu Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta (Zagreb, 2006., sv. XI.) napokon su izišla opsežna sjećanja zloglasnoga Sime Dubajića pod naslovom Kočevski rog, te, premda prožeta samoobrambenom konfabulacijom, svjedoče o stradanju vojske i dužnosnika NDH te civila nakon predaje partizanima 1945, i odgovornosti vrha Partije za taj zločin. Taj dragocjeni dokument, uz ostalo, pokazuje i to kako duboko u naše kolektivno i individualno pamćenje prodire intimizacija historije i historizacija intime, često do granice falsifikata.

U rijetko kojoj obitelji građana Hrvatske, na jednoj ili na drugoj strani, nije pala poneka glava. Katolička crkva pak, teška žrtva poratnih stradanja pod komunističkim režimom, veoma je i sama pridonijela ilegalizaciji nedemokratskoga sistema, koji je, sa svoje strane, za cijelo vrijeme postojanja, naprosto vapio za povijesnim legitimitetom.

O naravi hrvatske povijesne svijesti više su me, tako, poučili primjeri dvojice mojih pokojnih prijatelja nego deseci pročitanih historiografskih knjiga: i jednome i drugom očevi su bili dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske, koji su, nakon rata, u sveopćoj i bezočnoj retorziji, bez ikakva suđenja, platili glavom za svoj angažman. Njihovi su sinovi, u međuvremenu, postali ugledni ljudi te, u vidljivome dijelu društvenoga spektra, i nisu pretjerano trpjeli političke posljedice orijentacije svojih očeva. No, premda to nikad nisu izražavali posve otvoreno, bilo je očito da ih ništa ne može izbaviti iz duboke, temeljne, ogorčenosti na državu i režim koji im je poubijao roditelje: družeći se s njima, ispovijedajući im se i slušajući njihove ispovijedi, u ozračju mladalačke prisnosti, davno sam shvatio da domaćom društvenom sviješću upravljaju dva nespojiva, neprijateljska, povijesna toka: legalni, partizanski, i ilegalni, endehaški, u najširem smislu te odiozne riječi.

Nije nimalo neočekivano da su dvije tako radikalne ideologije, s eshatološkim ciljevima, kao što su boljševizam i fašizam, ušle u okršaj do međusobnog istrebljenja, ili, u hrvatskome slučaju, što su se sukobile ruralna partizanija i ruralno ustaštvo, ali je fatalno upravo to da su žrtve što su pale na jednoj ili na drugoj strani, ili koje je skrivila jedna ili druga strana, ušle u najintimnije slojeve nacionalne povijesti, u samu obitelj, među preživjele potomke. To ja zovem intimizacijom historije i historizacijom intime.

Francuski esejist i romanopisac Rémy de Gourmont, malo prije svoje smrti 1915., u jeku krvoprolića Prvoga svjetskog rata, među 225 refleksija pod naslovom Poudre aux moineaux (Prašina za vrapce) zapisao je i misao koja se, poslije, često prerađivala, sve dok joj se, kao i svima velikim uvidima, nije zatrlo autorstvo, a nosi broj 184: "Građanski su ratovi neusporedivo suroviji i okrutniji od međunarodnih, jer su mnogo bolniji udarci što ih zadaju prijatelji od onih koje zadaju tuđini; jer, mi se žešće borimo protiv ljudi ako ih poznajemo nego protiv onih što nas napadaju i pritom se samo pokoravaju volji koja je izvan njih. Dva se vojnika iz dvije različite nacije međusobno grle bez gorčine kad zavlada mir; dva se protagonista u građanskom ratu razdvajaju s bijesom, jer su i prije mrzili jedan drugoga, jer su se međusobno s mržnjom borili i jer će, koliko sutra, 'započeti pripreme za novi okršaj'."

No, zbivanja kroz koja je prošla Hrvatska između 1941. i 1945. nipošto se ne mogu opisati samo kao građanski rat: ona su bila dio konflagracije što je, izvan Azije, gurnula u plamen tri goleme aglomeracije: zapadne demokracije, sovjetski staljinizam i nacističku Njemačku.

Hrvatske su ustaše bile i dio osovinskih snaga na čelu s Hitlerom, dok su hrvatski partizani išli i za Staljinovim barjacima, a ni jedni ni drugi nisu imali, ni programatski ni praktično, veze sa zapadnim demokracijama. To je zloslutno obilježje i našega fašizma i našega antifašizma. Uostalom, neće, vjerojatno, biti slučajno da su tri najautoritarnije državničke ličnosti ne samo hrvatske nego i jugoslavenske novije povijesti bili upravo Hrvati (koliko god među njima bile nepremostive razlike): Tito, Pavelić i Tuđman.

Konačna pobjeda antifašizma na prostorima Hrvatske i Jugoslavije nije, u konačnici, saprala njezinu nemoralnu komponentu, tj. činjenicu da je njezin najozbiljniji dionik bio i Staljin, sa oko 20 milijuna vlastitih žrtava što ih je poubijao u čistkama, i osnivanje, prvi put za njezina trajanja, pravoga kolonijalnog carstva u srcu Europe, kojega smo, isprva, i sami bili dio, poznatoga kao socijalistički lager.

No, dva najteža bremena sve do danas opterećuju hrvatsku povijesnu svijest: protužidovski ustaški zakonski propisi i genocidni postupci te genocidna politika prema hrvatskim Srbima, a osobito žrtve koncentracijskoga logora Jasenovac; s druge je strane, nakon partizanske pobjede, masovno stradanje ustaških i domobranskih vojnika i civila pri povlačenju u Austriju, poznato pod simboličkim imenom Bleiburg.

Jasenovac i Bleiburg sve više kao da teže - barem u svijesti onih koji još čuvaju primarna ili sekundarna sjećanja na te tragedije - da se stabiliziraju u nekoj vrsti ravnoteže, čak u svojevrsnome međusobnome poništavanju. Oni su najbogatiji simboli intimizacije historije i historizacije intime.

Knjiga Slavka Goldsteina 1941., s dodatkom godina koja se vraća, jedna je od rijetkih što se, dubinski, suprotstavlja tome fiktivnom ekvilibriju, i to naprosto tako što pokazuje političku i mentalitetnu pozadinu i jednoga i drugoga. Kad naslovu dodaje godina koja se vraća, onda on ne implicira da se ona doista obnavlja u svom svojem nekadašnjem paroksizmu u našem vremenu (jer to ne bi bila istina) nego sugerira da je to breme, poput tereta u vreći koju nismo otvorili i zbacili s leđa, što nas neprestance pritišće unatoč tome što se svim silama upinjemo da ga ne upoznamo.

Pokušavajući, i samom sebi i javnosti, protumačiti što se u grozoti logora Jadovno, prethodniku Jasenovca, dogodilo njegovu ocu Ivi Goldsteinu, karlovačkom knjižaru, i cijeloj njegovoj obitelji, samo zato što su bili Židovi, pod ustaškim režimom, on je primijenio potpuno obratnu intelektualnu strategiju, tj. nastojao je posve deintimizirati historiju tako da je svaku svoju uspomenu, koliko god bila frustrirajuća, provjeravao objektivnim mjerilima neovisnoga dokumentarnog materijala ili pouzdanim sjećanjima drugih svjedoka.

Knjiga 1941., godina koja se vraća Slavka Goldsteina pokušaj je da se shvati zašto je to traumatsko iskustvo kroz koje je prošla Hrvatska prije, otprilike, šest desetljeća i dalje ozbiljna razdjelnica što dijeli nepomirljive procjenitelje njegovih posljedica, koje, preko Domovinskoga rata, sežu sve do naših dana. On se pošteno namučio da se približi političkom i etičkom odgovoru. Ti su dijelovi njegove knjige, jer izdižu obiteljsku tragediju iznad subjektivnoga obzora, zapravo najpotresniji i najljekovitiji.

S druge strane, kao partizanski borac, on uspijeva vidjeti i naličje i buduće posljedice svojih mladalačkih ideala, te, po mojem mišljenju, pruža jednu od najzrelijih u nas intelektualnih bilanci pozitivnih i negativnih elemenata poratne epohe, u kojoj smo, sve donedavna, živjeli.

Ukratko, naša 1941. bila je provincijski odjek svjetskoga sukoba, pa je bez toga makrokonteksta danas nezamisliva. Ona može, ali ne mora, preživljavati kao naše, latentno ili aktivno, lokalno zlo, barem u onom smislu u kojem se, u smanjenom opsegu, očitovala, donekle, i u Domovinskome ratu...