Naslovna strana










 
Prethodna strana

verzija za stampu Odstampajte stranu

Miloš Vasić: Atentat na Zorana

Kad država nije država

Strana: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6

Milos Vasic

15. mart 2005.

Gost: Miloš Vasić

Milan Janković, novinar “Politike”

 

Poseban odeljak Vašeg istraživanja odnosi se na izuzetnu upućenost podzemlja u funkcionisanje mobilne GSM telefonije.

– Bili su „apsolutni šampioni”, sve su znali o tome. Posebna je bila upotreba takozvanih specijala. Dobro, i mi smo to radili pred Peti oktobar. Nakupujete na Bulevaru gomilu onih SIM kartica sa brojevima, 063 ili 064 svejedno, onda iskoristite jednu za samo jedan razgovor, prerežete makazama i bacite. Kada je reč o telefonima, vic je u tome da su oni koristili one starije tipove koji nemaju vlastiti identifikacioni kod. Zato su Duća i Kum kupovali gomile, upravo tih starijih, mobilnih telefona. Svedok-saradnik Vukojević, koji im je nabavljao to, kaže da su kupovali stotine telefona mesečno. Njima je svaki telefon služio za jedan razgovor, za slanje jedne SMS poruke.

„Specijal” je njihov taktički termin. Pitaju me otkuda sve to znam. Zato što sam danima sedeo nad hiljadama strana i čitao ta objašnjenja koja su davali gangsteri. Kada sam shvatio ta objašnjenja, onda sam razgovarao sa inženjerima čija je struka GSM telefonija.

To sam prevashodno radio u cilju prikupljanja materijala za knjigu, da bih shvatio kako ta kriminalna organizacija funkcioniše. Našao sam par ljudi koji su učestvovali u postavljanju infrastrukture te mreže kod nas i oni su mi ljudi lepo sve objasnili. Između ostalog sam saznao i čemu služi čuveni kombi na ulici. Ne beli kombi, on služi za praćenje i otmicu Stambolića, nego neki drugi kombi, onaj za praćenje mobilne telefonije.

Godinama provejavaju priče da je lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj dobro poznavao Dušana Spasojevića Šiptara.

– Tu je sasvim sigurno postojao početak jednog, kako da kažem, toplog prijateljstva. Duća uopšte nije bio naivan čovek. Mahnit da, ali glup nikako. Shvato je ko u Zemunu drži vlast. S druge strane, Šešelj je znao da se Duća mnogo nešto njuška sa državnom bezbednošću. Shvatio je da to može da bude korisno. I bilo je korisno kada je trebalo bacati bombe u razne dućane, razbijati demonstracije po Zemunu. Onda je Duća Šešelju poklonio nekakav džip „micubiši pađero”. Konačno, početkom 2003. Spasojević je, po iskazima svedoka, počeo da nudi Šešelju zaštitu i spašavanje od Haga, odnosno, da ga sakrije kao što je sakrio Dragoljuba Milanovića, bivšeg direktora RTS-a. Šešelj je to odbio jer je već doneo odluku da se preda Hagu. Tako se to završilo, a da je bilo njuškanja bilo je, da je bilo veza bilo je.

Kao datum hapšenja zemunskog kriminalnog klana označen je 15. mart 2003. godine. Bili su to dani trke sa vremenom. Šta se sve dešavalo?

–Informacije o tome procurele su do Zemunaca iz vojske, kaže jedan svedok, odnosno, od Zvezdanovog (Zvezdan Jovanović, optužen za ubistvo premijera Đinđića, M. J.) rođaka iz Uprave vojne službe bezbednosti, kaže drugi svedok. Naravno, ostaje da se do kraja razjasni kako je sve bilo. No, činjenica je da je vrhunac akcije „Svedok” bio planiran za neki 13., 14., ili 15. mart. Kada se sve što je postojalo protiv Zemunaca lepo upakovalo, to je već bio 10. mart. Tog 10. marta prepodne Ljubiša Buha Čume u Slovačkoj potpisuje specijalnom tužiocu Jovanu Prijiću taj svoj čuveni završni iskaz. Sada je samo trebalo sastaviti krivične prijave i krenuti u hapšenje. Kako je to do kriminalaca procurelo, stvar je državnih organa.

Sada znamo da se Duća nekoliko dana ranije uznemerio. Znamo da ekipa za likvidaciju Đinđića čeka svoj trenutak već 10. marta.

Atentat! Sa do sada neobjavljenim detaljima Vi opisujete šta se odigravalo tog 12. marta 2003. godine.

– Čitav taj događaj je apsolutno razjašnjen. Zvezdan Jovanović priznaje da je pucao dva puta, da je prvim metkom pogodio Đinđića, a drugim telohranitelja Veruovića, za koga mu je, kaže, žao. Šta je problem? Prvo to što su posle atentata oba vozila pomerana (da bi se ranjeni prevezli do Urgentnog centra, M. J.) i kasnije je bilo nemoguće rekonstruisati njihov tačan položaj. Takođe, jedan od nedopustivih propusta je što tih dana zbog rekonstrukcije nije radio video nadzor nad dvorištem ispred zgrade Vlade Srbije. To ne mogu da razumem. Pa oni su mogli, dok ne renoviraju taj sistem, da se obrate nekom za privremeno rešenje. Da su mene pitali ja bih odveo kod mog druga Stevice iz Novog Sada i on bi im to rešio za 2.000 evra tako da funkcioniše. Čovek se time bavi i završio bi im to za jedno popodne. Ne, oni su morali da čekaju da im Institut za bezbednost napravi elaborat. Jaka „firma”. Doduše, bila je nekada.

Druga neoprostiva greška je što obezbeđenje i premijer nisu koristili onaj tunel za bezbedan ulazak u zgradu. Zoran Đinđić je navodno govorio da ne želi da u kancelariju ulazi kao pacov. Da, on je olako shvatao sopstvenu bezbednost. Njega su Nemci iz Saveznog kriminalističkog instituta iz Vizbadena jedva nagovorili da se preseli na Dedinje tako što su ga vodali po gradu i pokazali mu sva mesta sa kojih neko može hladno da ga ubije. Ukazali su mu na 67 takvih pozicija.

Da li je Dušan Spasojević Šiptar ostavio svoj „politički testament”, odnosno izdao naređenje da svi treba „da idu u šumu i sačekaju da se digne JSO, zauzme Beograd, a onda da im se pridruže”?

– Legija je očigledno „navukao” ove magarce, unapred i sa umišljajem, da ubiju Đinđića, a onda se izgubio, ostavljajući ih na cedilu. Pri tom, on je nekih 15 dana ranije odlazio u zapadnu Hercegovinu da bi, preko svojih legionarskih, gangsterskih i drugih prijatelja, sebi osigurao takozvanu izlaznu liniju. Ja opet kažem da ne znam šta je Duća Spasojević razmišljao u svojoj kokainskoj glavi. Žao mi je što je ubijen jer bih voleo da čujem šta je zamišljao. Ostaje nam da na osnovu izjava svedoka mislimo da je Duća verovao da će posle ubistva Đinđića biti uspostavljena neka takozvana koncentraciona vlada uz pomoć koje će biti rešeni svi njegovi problemi.

Znamo da je, prema iskazu svedoka-saradnika, Spasojević svojim ljudima poslao poruku u stilu da treba preseći električne dalekovode, pa srušiti „Gazelu” i tome slične budalaštine. Doduše, Duća je razmišljao na sledeći način: „Ako smo mogli da dignemo u vazduh Čumetvu firmu i mašine, zašto ne bismo i most?” A „Difens roud” su mogli i bolje da odrade. Koliko sam shvatio, 17 punjenja od trideseti i nešto im nije opalilo. Ali, dobro, to je ta čuvena stručnost JSO o kojoj se toliko priča, a u koju ja nikada nisam verovao. U svakom slučaju, Spasojević je poslao poruku da oni mogu sve da urade.

Pogibija dvojice vođa zemunske družine i danas je tema koja izaziva pažnju javnosti. Dakle, da li su Duća i Kum streljani, ili ubijeni u policijskoj akciji 27. marta 2003. godine?

– Ministar Mihajlović je izričito zahtevao da Spasojević i Luković po svaku cenu moraju biti živi uhvaćeni, čak i po cenu da SAJ pretrpi gubitke. Usledila je akcija i desilo se šta se desilo. Jedan policajac je čak iz blizine „overio” Mileta Lukovića, iako je već bio gotov.

Pri svemu ovome treba imati u vidu da je policija znala sa kim ima posla. Pored toga, nesporno je da je loše urađena obaveštajna procena čitave akcije. To mi je potvrđeno iz nekoliko izvora. Dakle, kada su konačno locirali čoveka od čije žene su ovi uzeli ključeve te vikendice, policajci su diskretno tu ženu odvojili i rekli kakva je stvar. Muž joj je bio na poslu. Sačekali su ga i izvukli. Onda su sa njim otišli u Meljak. Pri tom ne smeju da priđu blizu jer to je vikend naselje, svako svakoga poznaje i bilo koji „strani” automobil može da izazove sumnju.

Parkiraju se na nekom mestu odakle se to vidi. Čovek pokaže na kuću i tako to neko zabeleži, ali se pogrešno shvati, umesto desne oni kao cilj odrede levu... Takođe, nije bilo mnogo vremena za gubljenje, za postavljanje osmatrača, tehnike. Zašto? Pa već je uhvaćen ritam promene mesta skrivanja Duće i Kuma i moglo se očekivati da oni ponovo nestanu i ko zna kad bi bili uhvaćeni. I pada odluka: „Idemo!”

Upadaju u pogrešnu kuću. Da su to radili u tišini možda ne bi bilo većih problema. Oni to rade sa velikom galamom, ova dvojica krenu da beže, naoružani, jedan na jedna, drugi na druga vrata. Treća osoba, za koju policija tvrdi da je bila u kući, koristi gužvu i uspeva da pobegne. Ko može da bude treća osoba?

Na jednoj od čaša u kući nađeni su Bagzijevi otisci i pozitivno identifikovani. Ali, mi ne znamo koliko su ti otisci stari, odnosno, da li su od tog dana ili od ranije. Zna se da nekoliko dana ranije zajedno beže Duća, Kum i Bagzi. Saša Pejaković ih ostavlja zajedno negde na Žarkovu. Neka Bagzijeva baba tetka prijavljuje da se Milenković 26. marta pojavio kod nje u Surčinu, oteo nož i komad slanine i zbrisao. Da li je i sutradan, kada je izvedena akcija upada u kuću, Bagzi bio sa Dućom i Kumom, to bi on trebalo da ispriča.

Na površinu isplivavaju mnoge tajne, između ostalih i priča o sastancima Ace Tomića i Radeta Bulatovića sa Legijom i Dušanom Spasojevijem.

– Ima jedan dokument koji sam, eto, našao na ulici, ispao iz nekog kamiona. Ja ih zvao da im vratim, ali me nisu čuli. Uprava vojne službe bezbednosti Ministarstva odbrane Srbije i Crne Gore se obraća Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije, a sve povodom saznanja o kontaktima generala Ace Tomića sa Borislavom Mikelićem, Legijom i Dućom. U stvari, Borislav Mikelić je preko svog vozača i bivšeg Arkanovog vojnika Dragana Bege Vujičića udesio sastanak Ace Tomića i Radeta Bulatovića sa Legijom Ulemekom i Dućom Spasojevićem.

Pa se tu kaže da je general Tomić stupio u kontakt sa Borislavom Mikelićem, bivšim premijerom Republike Srpske Krajine, koji je preko njega u stvari želeo da se sretne sa Vojislavom Koštunicom, navodno, zbog pružanja pomoći za odbranu Slobodana Miloševića. To je bilo negde u leto 2001. godine. Bilo je više tih susreta, a prilikom jednog Mikelić je zamolio generala Tomića da primi Legiju, što je ovaj prihvatio. U pomenutom dokumentu se navodi da je Legija prilikom prvog susreta sa generalom pitao Tomića da li može da dođe jedan njegov drugar koji hoće da se upozna sa generalom koji je, eto, uhapsio Perišića. Veoma brzo pridružio im se Dušan Spasojević. Aco Tomić tada je od Duće na poklon dobio GSM telefon „Nokia” najnovijeg tipa, sa kamerom, ali kaže da je to primio kao normalan znak pažnje.

Ima tu još nekih zanimljivosti. Kao ona da su u vreme pobune „crvenih beretki”, novembra 2001. godine, u kabinet generala Tomića došli Mikelić i Legija. Na njihovu žalost, Tomić je tada sa Pavkovićem bio na službenom putu u Moskvi. Tom prilikom Legija je izneo podatke da će doći do sukoba između JSO i „Kobri”. Pa se priča da je Legija navodno dobio neke garancije da se vojska neće mešati. U šta da se meša ili ne meša?

Kažete da ima puno onih koji su „svraćali na kaficu” u Šilerovu, ali da ih zbog prostora i vremena ne pominjete u knjizi?

– To je tačno. Evo, recimo Čeda Mihajlović, koji se tom prilikom zvao Igor Baruh. Jedan od mojih najomiljenijih munđosa koje sam upoznao. Obožavam ga što će on sa podjednakim žarom da ukrade 100 maraka i 20 miliona. Pojavio se u onom skandalu 1995. godine, kao on je Haškom tribunalu dostavio strašno važna dokumenta koja navodno teško optužuju Miloševića. Ali ništa. U međuvremenu je bio u Americi i prekrstio se u Igora Baruha. Pojavljuje se 2001. u Zemunu i nekako se, preko žena, spajta sa Dušanom Spasojevićem. Počnu da se druže, Čeda bogat, vratio se iz Amerike, hoće da pokreće neke biznise, formira dve „miki maus” kompanije sa onim strašno zvučnim imenima.
E sad hoće oni da rade neki zajednički biznis sa trkaćim konjima. Suludo, jer Čeda je po svojoj životnoj i profesionalnoj vokaciji konjokradica i po tome je godinama ranije postao poznat. Ali on je šarmantan, pravi gospodin, svetski čovek. Duća i Legija vide da je naišla „ovca” i na kraju ga ošišaju tako što mu otmu dva motocikla „Harli Dejvison”, „Ferarija”, zlatnu „kajlu” ženinu, njegov zlatni „roleks”... I još je morao da zbriše glavom bez obzira. Dobro, to se moglo i očekivati, ali najzanimljivije je što je on prvo pokušao njih da „izvaćari”. Obećao im je da će im preko svoje pouzdane veze kupiti tri blindirana mercedesa. Zemunci su čak i dali neke pare, ali su brzo preokrenuli stvar u svoju korist. Kada sam napisao u „Vremenu” tekst o Čedi Mihajloviću posle su mi se nedeljama javljali ljudi iz Republike Srpske sa jadikovkama da je taj i njih ojadio. Zvao je neki što je Čedi dao 30.000 maraka za šleper koka-kole... Bilo je tu zaista interesantnih likova.

Strana: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6     vrh strane


© 1995 - 2012, B92