
|
20. oktobar 2001.
Gost: Adam Mihnjik
Autor: Veran Matic
|
Kako gledate na "Gazetu" posle dvanaest
godina, kako Vam "Gazeta" izgleda sada?
Mislim da je "Gazeta" postigla ogroman
uspeh, svi u redakciji se ponosimo time. Ali, taj
uspeh je bilo moguce ostvariti zato sto smo sve vreme
bili nezadovoljni "Gazetom". Hteli smo da
ona bude bolja. I dalje smo nezadovoljni. Zajednicko
misljenje i nasih prijatelja i nasih neprijatelja
jeste da je ona postigla i poslovni i, rekao bih,intelektualni
uspeh. To je dnevnik kakav nikad nije postojao u istoriji
Poljske i kakvog nema u celom regionu postkomunisticke
Evrope.
Kako ste uspeli da sacuvate tu autenticnost, pored
nametanja sa Zapada modela tabloida visokih profita?
To su, verovatno, dve razlicite stvari. Kad neko
pravi film, onda se trudi da napravi taj film efektno
i efikasno. U tom smislu on uci od Zapada razne stvari.
Kusturica se sada otisnuo od Zapada, a mnogo stvari
je od njega naucio, ali je, istovremeno, uneo u savremeni
film nesto neponovljivo srpsko, nesto neponovljivo
balkansko. Isto je sa “Gazetom”. Mi smo od Zapada
ucili kako da organizujemo rad, steknemo publicitet,
ali istovremeno unosimo u “Gazetu” nesto svoje, sopstvenu
biografiju, sopstveni sistem vrednosti, sopstvenu
ludost.
Kada gledate razvoj “Gazete” i poredite ga sa
razvojem Poljske, sta mozete da kazete za te dve situacije?
Gde je Poljska, a gde je “Gazeta”?
Oh, zeleo bih da se Poljska razvija kao “Gazeta”.
Ali, uopste uzev, ne zalim se, jer mislim da Poljska
takodje ima uspeha. I u tom pogledu sam veoma realan.
Ovih deset ili dvanaest godinau poljskoj istoriji
bilo je najboljih dvanaest godina za poslednjih trista
godina. Radujem se sto je nas uspeh, uspeh “Gazete”,
istovremeno uspeh Poljske, cele zemlje.
Nedavno ste u Poljskoj imali izbore i na izborima
su se dogodile ozbiljne promene kod samih glasaca
i, samim tim, u Sejmu. Kako tumacite te promene, cega
su one proizvod?
Pre svega, to je najvaznije, nase drustvo, biraci,
koriste svoje pravo da promene vladu. I kao sto su
izbori pre osam godina izbacili na povrsinu koaliciju
koja je pre toga bila opozicija, a i izbori pre cetiri
godine izbacili su koaliciju koja je bila opozicija,
tako su i ovi izbori izbacili koaliciju koja je bila
opozicija. Dakle, dve stvari su nove. Prvo, da tu
slobodnu kartu nisu dobile formacije koje se u svesti
najpotpunije povezuju s tradicijom demokratske opozicije
i “Solidarnoscu”. To moze da znaci da je istorijsko
vreme tih formacija proslo. Jer je ono sto je bilo
formacijska vrednost u prvom periodu transformacije
danas prestalo da bude odgovarajuce ocekivanjima.
To moze takodje da znaci da te formacije moraju ponovo
da razmisle o svom mestu u poljskoj politici i mozda
ce se preporoditi i vratiti na politicku scenu za
cetiri godine kao vazni subjekti. Drugi znacajan cin
je ulazak u Sejm populistickih, autoritarnih, ksenofobicnih,
antidemokratskih formacija. To je opet nesto sto se
javlja u celoj savremenoj Evropi, to nije poljska
specificnost, ali je zabrinjavajuca pojava. I to pokazuje
pravac opasnosti za nove demokratije, koje se pojavljuju
u novoj stvarnosti. To su glasovi frustriranih ljudi,
ljudi sa drugacijim pogledima na svet, ljudi koji
odbacuju dotadasnje institucije demokratske drzave,
dotadasnje politicke partije. I to zasluzuje duboko
razmisljanje. Dakle, ja ocenjujem ove izbore kao poraz
demokratskih snaga, ali ne kao katastrofu za poljsku
drzavu. I dalje mislim da je Poljska na dobrom putu.
Kako tumacite taj rast ksenofobicnih antidemokratskih
snaga? Da li je to direktna reakcija na reforme ili
strah od svega sto je novo?
Mislim da je i jedno i drugo. To je, s jedne strane,
reakcija na promene. Covek je konzervativan. Kad mu
kazu da ce mu likvidirati selo, on protestuje, cak
i ako zna da ce ga preseliti u bolje zivotne uslove,
on zeli da ostane u svom selu. A, s druge strane,
to je reakcija na globalizaciju, sada prisutna u svim
zemljama. To opet nije poljska specificnost, tako
je i u Nemackoj, u Italiji, u Austriji, koja je promovisala
Hajdera. Ukratko, to sto se dogodilo u Poljskoj je
lose, to je zabrinjavajuce, ali ne odudara od evropskih
standarda.
Da li pobeda bivsih komunista znaci, izmedju ostalog,
i odredjenu vrstu nostalgije za proslim vremenima?
Mislim da vise ne znaci. Ni Kvasnjevski, ni SLD vise
nisu kandidati za nostalgicne. Oni su se izvrsno upisali
u poljsku demokratiju, oni ni za trenutak nisu dovodili
u pitanje demokratska nacela, ustav ili ljudska prava,
zatim trzisnu, prozapadnu orijentaciju politike poljske
drzave, zasnovane na demokratiji i na pluralizmu.
Ja mislim da su oni vise postali simbol izvesne demokraticnosti
i stabilnosti i sada nisu simbol nostalgije za komunizmom.
Kakva je sad perspektiva Poljske sa novom koalicijom?
Sta Vi mislite, da li ce se zaustaviti reforme?
To je veoma dobro pitanje. Ja na to pitanje ne umem
da odgovorim jer nisam prorok. Mislim da su Miler
i ljudi iz njegove sredine, kao i Kvasnjevski, odlucni
da nastave reforme. Medjutim, sta ce se dogoditi u
PSL-u niko od nas ne zna, ali videcemo.
Da li ima smisla sada govoriti u kategorijama
levice i desnice u novim ekonomskim uslovima?
Ja mislim da su to vec istorijski kostimi. Sta to
znaci - ne znam, da su Milosevic i Tudjman levica
ili desnica, ne znam uopste o cemu je tu rec. Ja mislim
da je bitna podela na pristalice otvorenog drustva
i pristalice zatvorenog drustva. Medjutim, desnica
i levica - kao monarhisti i republikanci, to danas
vise nista ne znaci.
Istorijski dogadjaj od 11. septembra u Americi,
teroristicki napad, predstavlja veliki preokret, moze
se reci jedan vazan datum sa puno novih elemenata
pred kojima se nalazi svet i puno novih pitanja i
dilema. Koja su to najvaznija pitanja koja je 11.
septembar postavio sada?
Dva su pitanja najvaznija. Prvo je da imamo posla
s ratom novog tipa. To je rat u kome je protivnik
nevidljiv, skriven, kao u onoj Herbertovoj pesmi,
“da cudoviste niko nije video, ali njegovo postojanje
poznajemo po njegovim zrtvama”. To je veoma dobra
intuicija poljskog pesnika. A druga refleksija koja
mi se nametnula jeste da danas niko nije bezbedan,
ako ludacima padne na pamet da udare u toranj Crkve
sv. Petra ili u Akropolj. Mislim da je prva najava
toga bilo rusenje Budinog spomenika koje su pocinili
talibani. I mi nismo razumeli do kraja sta je to znacilo.
A to je bio znak potpunog zaokreta od osnovnih kriterijuma
savremene civilizacije. Jednostavno, kao da su divlje
zivotinje odlucile da uniste ljude, tako su talibani
objavili rat savremenoj civilizaciji.
Naravno, tu su i novi odnosi izmedju Sjedinjenih
Americkih Drzava i Rusije, a vi ste negde izmedju
njih. Kako gledate na te odnose?
Apsolutno postoji mogucnost kompletne reorganizacije
u rusko-americkim odnosima - koja je najvaznija za
proteklih sezdeset godina, od kada je Hitler napao
na Rusiju. Rusija posle sezdeset godina ima sansu
da postane punovredan partner demokratskog Zapada.
Ako odrzi demokratske institucije, onda je to potpuni
preokret u celoj ruskoj istoriji.
Da li ste primetili koliko je slaba demokratija,
koliko je pokazala slabosti? Sada Amerika, koja je
bila ideal demokraticnosti u svetu, pokazuje iste
tendencije kao, na primer, Srbija osamdeset devete
godine, sa zastavicama, sa homogenizacijom, sa jednoumljem.
Nedavno, kada smo objavili intervju sa Noamom Comskim,
dobili smo puno mejlova sa protestima - zbog cega
Comski ne moze da govori u Americi - i tako dalje.
Kakve je slabosti po demokratiju pokazao ovaj slucaj?
Ja mislim da se moze govoriti o dvojakoj vrsti slabosti.
Prva slabost je to sto Amerika nije umela da se sacuva
od tih napada. Ali, ko bi se sacuvao? Ko je bio u
stanju da predvidi da je dvadeset zlocinaca, pomocu
plasticnih nozeva, u stanju da izvrsi samoubilacke
napade. A druga opasnost je ta o kojoj govori Comski.
Ali, mimo svega, ja tu ne vidim nikakvo poredjenje
sa Srbijom. Jer, Bus nije Milosevic i to americko
jednoumlje nema nista zajednicko sa srpskim. Jer,
ipak, veci deo srpskog javnog mnjenja podlegao je
toj Milosevicevoj antialbanskoj demagogiji. Cini mi
se da tu postoji opasnost, zato sto svaki konflikt,
tamo gde su prisutni rat ili nasilje, uvek pogoduje
vojnim i autoritarnim stavovima i u tom slucaju je
to uvek opasnost. Ali, ja ni u kom slucaju to ne bih
poredio, bar danas, s onim sto je bilo u Srbiji. Kad
Comski kaze da on ne moze nista da govori, ja mu samo
cestitam sto on to govori u Americi, a ne na Kubi
ili u Vijetnamu, ne u Severnoj Koreji ili makar u
Kini, jer bi on u suprotnom dobro video kakva je razlika
izmedju jednoumlja Amerikanaca i jednoumlja zemalja
komunisticke diktature. To je banalizovanje razlika.
Postoji sustinska razlika. Ni govora ne moze biti
o poredjenju. Tako ja smatram da se ne sme porediti
Putin s Breznjevom. Putin se moze kritikovati kao
napola autoritarni lider Rusije. Ali, Breznjev je
bio lider totalitarne imperije. I tu poredjenje s
Putinom vise zamagljuje stvari nego sto ih objasnjava.
Da li se plasite novih oblika totalitarizma kakav
je moguc u oblasti informatike tehnologije, satelita
i tako dalje?
Ja zasad taj totalitarizam ne vidim. Ja vidim neke
nove instrumente koji mogu da sluze totalitarnoj diktaturi.
Ali oni mogu da sluze i demokratiji: internet, i-mejl,
brzina komuniciranja - to moze da sluzi kako diktaturi,
tako i demokratiji. Isto kao stampa, Gutenberg, ili
televizija.
A sta mislite o bombardovanju Avganistana, kao
jednom od nacina resavanja svetskih problema? Ovo
je druga medjunarodna ozbiljna intervencija.
Naravno, ja sam normalan covek, i kao svaki normalan
covek ne volim bombardovanje. Ali, istovremeno znam
da se u nekom trenutku ispostavlja da konflikte nije
moguce resiti metodom dijaloga. Jer, za dijalog su
potrebni partneri. Kao sto sam optimista kada je rec
o izraelsko-palestinskom dijalogu, mada je to veoma
tezak dijalog, tako smem da tvrdim da nijedan dijalog
s talibanima nije moguc, zato sto oni ne govore ljudskim
jezikom. Oni su se sami dehumanizovali, sami su se
rascovecili.
Kako vidite da ce se razvijati ta prica sa terorizmom,
sa talibanima i sa samoubicama koji, unistavajuci
svoj zivot, unistavaju zivote drugih? Koji su jos
nacini u borbi protiv takvih pokreta?
To je veoma tesko, to ce biti veoma duga borba. Ali
ja verujem da ce demokratska civilizacija dobiti tu
veoma dugu, tesku i bolnu borbu. I to zbog toga sto
ti ljudi hoce da uniste nasu demokratsku civilizaciju,
oni hoce da nam nametnu svoj model zivota. A sto se
tice metoda borbe, to je pitanje za teoreticare teroristickih
brigada a ne za mene.
Na koji nacin se Poljska suocila sa svojom prosloscu
u Drugom svetskom ratu? Da li je to zavrseno pitanje
ili je jos otvoreno?
Ono je stalno otvoreno ali je manje bolno nego sto
je to bilo u periodu diktature, zato sto su u periodu
dvanaestogodisnje slobode mnoge stvari glasno izrecene,
kad je rec o poljsko-ruskim, poljsko-nemackim, poljsko-ukrajinskim,
poljsko-jevrejskim, poljsko-litvanskim odnosima. Ali,
taj problem ce biti ziv onoliko dugo koliko bude bila
ziva poljska istorijska tradicija. Jer on je njen
neizbezni element.
Posebno me interesuju poljsko-jevrejski odnosi,
odnosno, debata u slucaju Jedvabno. Kako gledate na
taj problem?
Meni se cini da je to bila veoma vazna debata. Poljska
je sigurno jedina zemlja u Evropi koja je danas smogla
snage za takvu debatu. I mislim da je Poljska posle
te debate verovatno jaca, duhovno, intelektualno,
ali i da je ciste savesti i bolje pripremljena za
konfrontaciju sa savremenoscu. Ali, takvu debatu sada
imaju pred sobom svi evropski narodi: Litvanci, Rusi,
Ukrajinci, Madjari, balkanski narodi (Rumuni, Hrvati,
i Srbi, Bosnjaci takodje).
Kad gledate na paralele sa Jugoslavijom, sa njenim
suocavanjem sa prosloscu iz komunistickog perioda,
kako vidite rezultate tog suocavanja?
Meni se cini da se tu moze govoriti o progresu. Ako
postoji nesto poput politicke ispravnosti u Poljskoj,
onda danas niko ne brani komunisticku diktaturu. Mozemo
se sporiti oko toga kako je trebalo postupati posle
Jalte, u uslovima ogranicenog suvereniteta i u statusu
satelitske drzave. To pitanje je otvoreno. Moze se
diskutovati o tome kako su nase komunisticke elite
koristile svoje margine slobode od Moskve. Moze se
porediti kako je to cinio Kadar ili kako je to cinio
Causesku. Medjutim, sama ocena komunistickog sistema
je, po mom misljenju, apsolutno jednoznacna i taj
sistem u njegovoj klasicnoj formi niko ne brani.
Za koji model se Vi zalazete: amnestija od svega,
lustracija... Sta Vi preporucujete kao proces?
To je veoma komplikovano pitanje. Sve zavisi od konkretnih
okolnosti. Ali, meni se cinilo da je u Poljskoj najprikladnija
sledeca formulacija: amnestija da, amnezija ne. Kad
kazem amnestija, onda ne mislim na ljude koji su fizicki
odgovorni za zlocin: za torture, ubistva i tako dalje
ili za privredna krivicna dela. Kad govorim o amnestiji,
onda mislim na aktivnosti koje su bile stetne, medjutim,
one kao da su bile saglasne sa ondasnjim pravnim sistemom.
I mislim takodje o izvesnim postupcima ljudi koji
su bili na suprotnim stranama barikada. To je, jednostavno,
bio hladni gradjanski rat. Kako pise nasa pesnikinja
Vislava Simborska, “Posle svakog rata mora neko da
pomete...”. I po mom misljenju, takva filozofija pomirenja,
onako kao sto su to ucinili Spanci posle diktature,
najrazumnija je. Naravno, pod uslovom da nece sluziti
povratku diktaturi ljudima diktature.
Vama se pripisuje izjava da su od komunista gori
samo antikomunisti. Vi ste bili antikomunista u dugom
vremenskom periodu, sada Vam se cesto prebacuje previse
tolerancije prema komunistima.
Ako sam ja to rekao, onda sam rekao malo drugacije:
da mi se nekada cinilo da nema niceg glupljeg od komunizma,
a onda sam video da moze da bude nesto jos gluplje,
a to je glupi antikomunizam. Medjutim, da li sam ja
previse tolerantan prema komunistima? Ja to sa zadovoljstvom
slusam, jer to osecam kao kompliment. U mojoj zemlji
ima toliko netolerantnosti da, ako se neko optuzuje
da je “previse tolerantan”, onda ja to mogu da tretiram
iskljucivo kao pohvalu.
Koliko je okrugli sto i sve ono sto je nastalo
posle okruglog stola, koliko je to postalo deo sistema
komunikacije u Poljskoj (pregovori, dogovori za “okruglim
stolom”) i koliko je to vazno?
Nesumnjivo je da se u nekoj meri nesto vazno dogodilo,
zato sto smo za “okruglim stolom” rekli da ostajemo
pri svojim istorijskim identitetima, pri svojim kolektivnim
secanjima, da ostajemo protivnici, ali da od tog trenutka
vise necemo ubijati jedni druge, necemo hapsiti jedni
druge, vec ce se to rivalstvo desavati po normalnomdemokratskomredu.
I to je nesumnjivo znacajna zasluga “okruglog stola”.
Na koji nacin se novi sukobi, koji su stvoreni
u proteklih deset godina, mogu resavati nekonfliktno?
Kako napraviti mehanizam mirne promene vlasti? Kakvo
je Vase iskustvo?
Imamo te mehanizme mirne promene, to su, jednostavno
- demokratski izbori. Formacija koja gubi na izborima
predaje vlast. To se upravo sada dogodilo u Poljskoj.
I niko ne dovodi u pitanje to da li ta koalicija,
koja je vladala, treba da preda vlast. To je svima
jasno, i onima koji su izgubili, i onima koji su pobedili,
i onima koji nisu glasali. To uvek mora biti jasno
svima.
Ko se u periodu tranzicije najvise obogatio?
Poljski narod.
Da li je bilo i negativnih primera?
Naravno, u svakoj tranziciji je neko nesto gubio.
Ali, ako postanemo svesni da je tokom ovih godina
Poljska od diktatorske zemlje postala demokratska
zemlja, od satelitske zemlje postala suverena zemlja,
od zemlje sa zaostalom privredom postala zemlja trzisne
privrede i ekonomskog napretka, onda nema o cemu da
se diskutuje jer je bilans jednoznacno pozitivan.
Medjutim, postoje razne grupe koje su izgubile na
tome. To su one grupe koje su se dobro osecale u sistemu
zatvorskog komunizma, koji je vodio racuna o gradjanima,
onako kao sto nacelnik zatvora vodi racuna o zatvorenicima.
U zatvoru nema nezaposlenosti, nema beskucnika, u
zatvoru svakodnevno daju da se jede, u tom smislu
neki mogu cak da ceznu za zatvorom. Ali, da je poljski
narod na tome pobedio - to je uopste izvan diskusije.
Sto se tice korupcije, za to nije bila potrebna tranzicija,
mi smo imali dovoljno korupcije za vreme komunisticke
diktature.
Obicno u ovom tranzicionom periodu zemlje istocne
Evrope zaspe kic kultura sa Zapada u tim paketima
kulture... Kako je poljska kultura, koja je velika,
reagovala na to i sta se dogodilo s poljskom kulturom
pre nekih deset godina?
Naravno, bilo je krize, i to krize dvojakog tipa:
prvo, poljska kultura nije mogla svakodnevno da se
snalazi s novim realijama. I nisu postala istaknuta
ni knjizevna niti filmska dela koja su se odnosila
na taj period stvarnosti. S druge strane, kao da su
presahle tradicionalne metode finansiranja kulture,
a nisu se pojavili novi mehanizmi. I treci faktor
je bio to sto je naglo ono sto je bilo zabranjeno
postalo dozvoljeno. Poljsko trziste je bilo preplavljeno,
s jedne strane, martirologijom (opisi Katinja, staljinistickih
logoraitd.), a s druge strane pornografijom. Pre toga
je bila zabranjena literatura s takvim zapadnim kicom.
Ali, mislim da taj period vec prolazi. Postoji drugi
problem – naime: kako kultura zivi s demokratijom?
I na to pitanje nema sasvim jasnog odgovora. Jer,
obicno se velika kultura hrani velikim konfliktima.
Medjutim, poslednjih godina zavladala je potrosacka,
turisticka demokratija, u kojoj ljudi zele da zive
udobno, bez konflikata, a to nije preduslov za dobru
kulturu.
Vi ste sreli mnogo intelektualaca u svetu i u
Poljskoj. Kakva je uloga intelektualca, pojedinca
intelektualca, u tranzicionom periodu? Da li on moze
pomoci da se izbegnu greske ili on podstice te greske?
Svaki intelektualac pojedinacno je u istoj situaciji
kao svaki gradjanin pojedinacno. On moze da se suprotstavlja
rdjavim stvarima, a moze i da ih podrzava. Svakako,
uloga intelektualca slabi. Tamo, gde svi imaju slobodu
i postoje demokratski izbori glas intelektualca ne
znaci onoliko koliko je znacio u periodu diktature.
To je veoma dobro. Ja vise volim demokratiju s manjom
ulogom intelektualaca, nego diktaturu s vecom ulogom
intelektualaca.
Vise puta ste sreli Dobricu Cosica. Kakvo je Vase
misljenje o tom coveku?
Ja mislim da je on veoma interesantan covek i da
se u njemu koncentrise sustinski deo srpske drame,
da su u njemu velike vrline srpskog naroda i srpske
tradicije, ali i greske i porazi.
Sta je kod njega preovladalo, dobro ili zlo?
To je pitanje za Gospoda Boga, a ne za mene, ja njega
volim.
Cuo sam da ste ga nagovarali jednom prilikom da
izabere neko mesto, da klekne i da zatrazi oprostaj
u ime srpskog naroda. Da li je to tacno?
To je bilo u drugoj situaciji. To sam mu rekao u
privatnom razgovoru, kad je bio predsednik Jugoslavije.
Rekao sam da bi kao predsednik Jugoslavije morao da
ponovi gest Vilija Branta. Po mom misljenju, nas predsednik
Kvasnjevski u Jedvabnu je, u izvesnom smislu, ponovio
gest Vilija Branta. I mislim da je od toga u Poljskoj
postalo bolje, cistije. Verujem da ce doci takvo vreme
kad ce to uciniti vodja srpske drzave.
Da li mozete da napravite neku evropsku paralelu
sa Dobricom Cosicem kao licnoscu?
Ja bih analogiju pre trazio u centralnoj i istocnoj
Evropi. Mislim da on ima u sebi nesto od Solzenjicina,
ali isto tako ima u sebi i nesto od nekih od poljskih
pisaca, na primer, od Slovackog.
Julius Slovacki (Juliusz Slowacki,
1809-1849), pored A. Mickjevica, najveci pesnik poljskog
romantizma.
Da li mislite da ljudi koji se cesto pojavljuju
kao inspiratori odredjene nacionalisticke politike,
u ovom slucaju politike Slobodana Milosevica, samo
kao inspiratori, mogu na neki nacin da za to snose
odredjene sankcije u nekom drustvu?
Meni se cini da je taj preokret koji je izvrsen u
Srbiji, da je to sto se dogodilo sa Srbijom takva
promena. Ja bih bio oprezan sa predlaganjem krivicnih
procesa za takve ljude. To mi izgleda nepravedno.
Paradoks Jugoslavije je bio u tome sto je tamo svuda
pobedio nacionalizam. Ne samo u Srbiji. I, u izvesnom
smislu, jedan nacionalizam je podsticao drugi nacionalizam.
To znaci da je srpski podsticao hrvatski, a opet,
srpski nacionalizam je podsticao i albanski, i od
izvesnog trenutka vise nije bilo nevinih. Svi su bili
krivi. Zato sada, naravno, postoji pitanje odgovornosti
za ratne zlocine. Zato postoji Tribunal u Hagu, medjutim,
ja bih bio veoma oprezan sa nekakvim pokusajem denacifikacije
u svakoj od tih zemalja. Zbog toga ce Srbi morati
sami da uce, kao mi Poljaci, da zive s tom svojom
istorijom i da se obracunaju s njom. I to je mozda
problem generacija, a ne problem koji se resava iz
dana u dan.
Pomenuli ste gest predsednika Kvasnjevskog. Koliko
su vazni ti individualni gestovi? Koliko oni mogu
znaciti?
Na to pitanje je veoma tesko odgovoriti. Ali, ako
mi danas, posle toliko godina, pamtimo gest Vilija
Branta, to znaci da su oni vazni. Oni formiraju kolektivno
secanje, kolektivnu svest, kolektivni mentalitet.
Meni se cini da je bio veoma vazan gest kad su vodje
Rusije rekle istinu o katinjskom zlocinu. To je bio
neobicno znacajan istorijski trenutak. I to je dosta
popravilo poljsko-ruske odnose.
Koliko je vazno da se iskaze priznanje, da neko
prizna da se zlo dogodilo i kakvo je bilo to zlo?
Da li je to kljuc za ozdravljenje drustva?
Meni se cini da je tako, da je autorefleksija to
na sta treba nagovarati. Medjutim, takvo priznavanje
krivice ne sme se desavati pod pretnjom pistoljem,
pod prinudom, jer onda ono nema autenticnost i moze
da izazove rezultat suprotan od nameravanog.
Kakva je uloga Crkve u savremenoj Poljskoj? Koliko
je Crkva bila vazna na ovim izborima?
Mislim da na poslednjim izborima Crkva nije imala
vaznu ulogu, da se poslednjih dvanaest godina izvrsilo
specificno odvajanje Crkve od politike. Poljaci su
i dalje katolici, ali svoje politicke izbore obavljaju
samostalno i Crkva u tome nije za njih nikakav duhovni
predvodnik.
Imate veoma intenzivne reakcije o Srbiji, i kada
dodjete u Srbiju, i kada govorite o Srbiji - sto govori
o postojanju necega sto se moze nazvati ljubav prema
Srbiji. Ja to tako tumacim, znaci, a ja ne znam kako
se odnosite prema drugim prostorima. Kako gledate
na te odnose izmedju Poljske i Srbije?
Mislim da su istorija i psihologija tih naroda u
velikoj meri medjusobno slicne. Ima u njima i mnogo
lepog i necega sto je opasno, mracno, sto moze da
uzasno eksplodira, ali takodje postoji u tim narodima
veliki osecaj dostojanstva, ljudskog i nacionalnog,
postoji licni ponos, hrabrost i postoji kultura koja
je element kolektivne svesti. I to je ono sto te narode
povezuje.
Sta jugoslovenske nove vlasti mogu da nauce od
Poljske iz prethodnih deset godina? Koje greske ne
smeju da se ponove?
Reci cu samo jedno. Ne bi trebalo da prave gresku
koja bi se zasnivala na tome da stvaraju sliku da
je nova vlast grupa posvadjanih divljih svinja koje
se bore za mesto za valovom. Ako slika o novoj vlasti
postane takva, onda je ona porazena.
A koje su to pouke i pozitivni potezi?
Procenat uvek postoji i moze se potrosti onoliko
novca koliko ga ima, a ako neko hoce da zivi na kredit,
onda se to obicno zavrsava debaklom.

|