utorak 22.10.2013 | 21:03
Izvor: Drago Hedl, Jutarnji list
„Otrovna si kao zmija, proći ćeš ko Ćuruvija, kurvo Brankice“, urlali su pobješnjeli navijači beogradskog Partizana na utakmici svoga kluba protiv ekipe ukrajinskog Shakhtara sredinom prosinca 2009. Divljali su po tribinama i nogama šutirali napuhanu gumenu lutku, kupljenu u nekom sexy shopu. Udarali su je nogama u glavu da bi je na kraju ritualno nabili na kolac, pa ponovno, još glasnije, nastavili urlati: „Otrovna si kao zmija, proći ćeš ko Ćuruvija, kurvo Brankice“.
Zatvorite ovde celokupan tekst članka
Navijačko iživljavanje bilo je usmjereno protiv Brankice Stanković, novinarke beogradske Televizije B92 (1975.), nakon nekoliko emisija kultne dokumentarne serije Insajder u kojoj je razotkrila kriminalne navijačke skupine koje su tih godina žarile i palile (čak i doslovno) srbijanskom prijestolnicom. Prijetnja da će proći kao Ćuruvija odnosila se na brutalno ubojenog novinara Slavka Ćuruviju, urednika Nedeljnog telegrafa. Kao naručilac njegove likvidacije spominjala se Mira Marković, supruga nekadašnjeg srbijanskog predsjednika, Slobodana Miloševića, umrlog u Haagu prije nego što ga je sud uspio osuditi za ratne zločine. Ćuruvija je ubijen sa 17 hitaca dok je ulazio u zgradu u središtu Beograda, gdje je stanovao, a ubojice ni do danas nisu pronađene.
Jedanaest dana prije huliganskih prijetnji beogradskoj novinarki, koji su u horu izvikivali na stadionu Partizana, Brankica Stanković pozvana je 5. prosinca 2009. da se javi u Upravu kriminalističke policije MUP-a Srbije. Dva dana prije toga emitirana je prva emisija iz serijala (Ne)moć države o kriminalnim navijačkim skupinama. Objavljena su imena i fotografije najekstremnijih među njima, fotografije vođa razbojničkih gangova koji su širili strah beogradskim ulicama. Neposredan povod da se Brankica Stanković uhvati ukoštac s tom vrućom temom, od koje su, poput mačka oko vruće kaše, obigravali mnogi novinari, bojeći se u nju zagristi, bilo je ubojstvo 28-godišnjeg francuskog navijača Brice Tatona. Njega su, samo zato što je bio stranac i nosio majicu nogometnog kluba Tolouse, za kojeg je navijao i koji se, sredinom rujna 2009. u Beogradu sastao s Partizanom, na smrt, u najstrožem središtu grada, na Obilićevom vencu, pretukli i iscipelarili navijači beogradskog kluba.
- Rođena sam u Beogradu i poslije tog slučaja bilo me je sramota živjeti u tom gradu. Divljaci i kriminalci zaštićeni su zato što to jesu – rekla je beogradska novinarka sama sebi i odlučila istražiti vruću temu od koje su svi bježali. No, već nakon prve emisije iz tog serijala Insajdera, pozvana je u policiju.
- Brankice, od danas vaš život više neće biti isti - rekao joj je Rodoljub Milović, načelniku uprave kriminalističke policije Srbije kad je te subote, 5. prosinca stigla u njegov ured. Šokiranoj novinarki priopćio je kako policija ima vrlo ozbiljne indicije da se priprema njena likvidacija i da su sigurnosne procjene takve da je jedino rješenje danonoćno policijsko osiguranje kako bi se onemogućili njeno ubojstvo. Novinarka je ostala u šoku. Krv joj se sledila u žilama, što zbog činjenice da joj je torba u glavi, što zbog spoznaje da će joj za vratom dahtati policija. Nije mogla zamisliti kako obavljati svoj novinarski posao a da je u stopu, kamo god da krene, poput sjenke od koje se nemoguće odvojiti, prate policajci u civilu, da je - umjesto da sama kao do tada, slobodno vozi svoj automobil, kamo od poželi - oni ubuduće prevoze u blindiranim kolima, neprekidno držeći ruku tih do pištolja. Nakon prvotnog stresa pokušala je uvjeriti šefa beogradske policije da joj zaštita nije potrebna, da su prijetnje shvaćene možda previše ozbiljno i da su zastrašujuće poruke upućene putem društvenih mreža, nakon prve emisije Insajdera, vjerojatno više izraz zastrašivanja i želje da se unese nemir u njen život, nego nečije stvarne nakana da ih i ostvari. A poruke nisu bile nimalo bezazlene: „Kurvetino, zaklat ćemo te, nemoj da se miješaš među navijače, završit ćeš mrtva, pazi se mraka, silovat ćemo te, droljo jedna“. Ili: „Dva tri noža u stomaku stoje, Radovi se navijači nikoga ne boje“. Ili: „Brankice, zabit ću ti baklju u nozdrvu, pofuknjačo jedna neotesana“. Na Facebooku su objavili i njenu osmrtnicu s porukom da si po želji izabere mrtvački lijes.
Šef policije, međutim, bio je neumoljiv:
- Mnogo je onih koji ovaj trenutak, kada ti huligani prijete, vide kako savršenu priliku da ti se osvete i tako dovedu do privida da su to uradili huligani - rekao joj je znajući o čemu govori. U šest godina koliko se emitirao Insajder, Brankica Stanković razotkrila je i objavila mnoge do tad nepoznate detalje o ubojstvu srbijanskog premijera Zorana Đinđića i zavjeri koja je tome prethodila, Zamjerila se tajnim službama i obavještajnom podzemlju, političarima umiješanim u korupcijske afere, razotkrila je nogometnu, pravosudnu i građevinsku mafiju, istraživala zloupotrebe ljudi na vlasti u kojekakvim privatizacijskim mućkama… Njenih neprijatelja bilo je napretek i svi su oni shvatili da javno upućene prijetnje navijača-divljaka na stadionu i društvenim mrežama mogu predstavljati idealan trenutak za obračun s novinarkom, a da sve sumnje padnu na nogometne huligane. Takva saznanja i procjene imala je i policija i zato su, kao jedinu mogućnost da spriječe najgore, odlučili danonoćno štititi poznatu novinarku.
Nije imala izbora. Morala je pristati. Nadala se da će to ipak kratko trajati, biti privremeno, možda tjedan-dva, najduže mjesec. No, ni u najgorim snovima nije mogla sanjati da će to trajati već punih 1416 dana, koliko je od te subote s početka prosinca 2009. prošlo do danas. To je cijena njene profesionalne filozofije svedena u rečenicu: Posao je istraživačkog novinara otkriti ono što drugi žele sakriti od očiju javnosti.
O životu pod policijskom zaštitom, bez minimuma privatnosti i pod stalnim nadzorom, o čemu je morala šutjeti, o nagovaranjima da se pod novim identitetom skloni negdje izvan Srbije i započne život koji neće biti nalik onom kakvog je do tada živjela, Brankica Stanković, „novinarka koja je govorila dok je Srbija šutjela“ objavila je knjigu. „Insajder, moja priča“, njena je intimna ispovijest o užasu stalnog skrivanja; depresijama u koje je zbog toga zapadala; očaju, dilemama i sumnjama, krizama koje je proživljavala; strepnjama i strahu za vlastiti život; lažima koje je morala servirati prijateljima i najbližima, jer im zbog sigurnosnih razloga nije mogla govoriti kamo i zašto ide, dok su je policajci, u strahu da je neće moći sačuvati, panično sklanjali iz Beograda. Knjiga je tiskana u fantastičnih 30 tisuća primjeraka i rasprodana u samo desetak dana.
Njena ispovijest, u kojoj ponovno podsjeća i na sve otkrivene afere objavljene u televizijskoj emisiji Insajder, ali i saznanja o tome tko je naručio njeno ubojstvo i tko ju je trebao likvidirati, izazivaju nove bojazni policije da bi, ovaj put zbog knjige, poznata beogradska novinarka ponovno mogla rasplamsati mračne pobude njenih progonitelja. U posljednjoj rečenici tog pravog, opsežnog trilera, Brankica Stanković je napisala: „Ova priča nema kraj, ali sve je ostalo zapisano i više ništa neće biti isto“. Zvuči kao zla slutnja, gotovo kao oporuka.
Pitam ju zašto je nakon toliko vremena „života koji više nije isti“ i nagovaranja da iz sigurnosnih razloga o svemu šuti, ipak odlučila progovoriti. Je li knjiga, sad kad je objavljena i kad su otkriveni mnogi detalji, izazvala onaj terapeutski učinak pražnjenja i olakšanja, kao kad neku tešku tajnu podijelite s nekim bliskim i olakšate si dušu?
- I jest i nije... – kaže beogradska novinarka - S jedne strane, više nisam mogla šutjeti o svemu sto mi se događa. Smatrala sam da se taj pakao može prekinuti samo ako progovorim, jer javnost je najbolja zaštita, a ja sam se našla u situaciji da godinama slušam 'službene' podatke o tome tko me sve hoće ubiti i da zbog sigurnosti o tome ne smijem nikome ništa reći. Bila sam u nekakvoj pat poziciji... Odlukom da napišem sve to što znam, mislila sam da ću sada ja njih staviti u istu takvu poziciju i da će se nešto konačno morati promijeniti. Dogodilo se, međutim, da je Srbija ostala šokirana od svih informacija koje se nalaze u mojoj knjizi. Nisam pisac, niti imam namjeru to postati; vrijednost knjige je iskrenost koja je možda i pretjerana, ali meni je bilo važno da sve to napišem. Pa čak i da se ništa ne promijeni kada je u pitanju procjena moje sigurnosti, knjiga ostaje kao povijesni dokument jer se u njoj nalazi i najveći broj tema kojima se Insajder bavio svih ovih godina. Na jednom mjestu sve ono što smo uspjeli otkriti i dokazati kada su u pitanju korupcija, kriminal, zloupotrebe, ubojstva...
Možda najšokantniji dio opisa života koji se stubokom promijenio otkako joj je policija odredila zaštitu i poput flastera se prilijepila uz nju, prateći je samo na korak, bez obzira da li odlazi u nabavku, s prijateljima u kafić, ili nekome u posjetu, trenutak je kada se naglo pojačava njeno osiguranje. Umjesto trojce, povremeno i šestorice specijalaca koji je danonoćno čuvaju, početkom siječnja 2011. odjednom ih se pojavilo tridesetak. Dobili su zadatak da je zbog pojačane opasnosti odvedu izvan Beograda, u skroviti hotel na Divčibarama, u planinski resort na visini od 1.100 metara, 120 kilometara jugozapadno od Beograda. Razlog da je onamo sklone bilo je saznanje policije da je kupljena snajperska puška kojom je trebala biti likvidirana i da je narudžba stigla od jednog od najopasnijih kriminalca u Srbiji, vođe zloglasnog Zemunskog klana, Luke Bojovića, sina dugogodišnjeg direktora beogradskog Zoološkog vrta, Vuka Bojovića. Luka Bojović bio je na samo moćni i opasni kriminalac već i čovjek sa zločinačkom ratnom prošlošću. Pripadao je Arkanovoj dobrovoljačkoj gardi i bio opsjednut i očarana tim zločincem, jednako kao što ga je kasnije, nakon Ražnjatovićeve smrti, fascinirao Legija, osuđen za ubojstvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića.
Pokazali su joj strogo povjerljivu informaciju o policijskim spoznajama da se priprema njena likvidacija, da je Bojović naručitelj ubojstva i da su u tome posredovala dvojca okorjelih kriminalaca - Klisura Srpko i Vitomir Bajić. Potonji, također okorjeli kriminalac, kasnije će biti pronađen ubijen u jednom zatvoru u Italiji. Razlog zbog kojeg je Bojević naručio ubojstvo Brankice Stanković svakako je serijal Insajdera o pozadini ubojstva Zorana Đinđića u čemu je Bojović imao značajnu ulogu: pomagao je pripadnicima zemunskog klana u bijegu. Kad joj je objašnjeno zašto mora na Divčibare i koliko opasna ekipa ju želi likvidirati, Brankica Stanković povezala je te informacije s dvije činjenice: na suđenju Sretku Kaliniću čiji nadimak Zver najbolje ocrtava njegov karakter, pripadnik zemunskog klana Miloš Simović rekao je kako je Kalinić, upravo po nalogu Bojovića, trebao ubiti neke novinarke. Stanković se sjetila da ga je jednom prigodom, tražeći u gluho doba noći parking u naselju gdje je živjela, neposredno prije nego što je dobila zaštitu policije, vidjela kako se šulja oko njene zgrade na Novom Beogradu. Kalinić je, kao što je poznato, uhićen u Hrvatskoj gdje se nakon ubojstva Zorana Đinđića neko vrijeme skrivao. Tada je hrvatskim istražiteljima priznao užasnu stvar, potvrđujući da ne nosi bez razloga nadimak Zver: s Milošem Simovićem i još nekim Zemuncima ubio je Milana Jurišića. Ispričao je kako je dijelove njegova tijela samljeo, pa od toga skuhao gulaš, kojim je nahranio Vladimira Milisavljevića, zvanog Vlada Budala, također pripadnika beogradskog krim miljea.
Šokantnije od činjenice da je već bila kupljena snajperska puška kojom je trebala biti ubijena možda je bio podatak da je u istoj zgrad, u stanu iznad njenog, čiji je valsnik bio narkodiler Darko Šarić, povremeno dolazio i Vitomir Bajić, uz čije je posredovanje Luka Bojović naručio ubojstvo Brankice Stanković. Bilo je to kao na filmu, ali bilo je stvarno. Kad je Bajić uhićen u Crnoj Gori, prije nego što je izručen Italiji koja ga je tražila, ispričao je istražiteljima kako se pripremalo ubojstvo beogradske novinarke i rekao da je Sterko Kalinić, zvani Zver, bio određen za njenog egzekutora. Nedugo nakon što je izručen Italiji, kako smo rekli, Bajić je nađen mrtav u zatvorskoj ćeliji. I ondje ga je stigla mafijaška ruka i osvetila mu se što je propjevao.
Koliko su opasni ljudi koji joj prijete, s kim su sve umreženi i dokle seže njihova moć, uvjerila se kada je trebalo putovati u Nizozemsku, u školu za buduće trenere istraživačkog novinarstva. Sve je bilo isplanirano u najvećoj mogućoj tajnosti. Njena policijska pratnja, koja će je i ondje osiguravati, napravila je detaljan plan zaštite. Kad je s pratnjom trebalo krenuti, nazvao ju je čovjek blizak i mafiji i policiji. Bio je kratak. Poruka je glasila: „Odustani od puta, netko iz policije obavijestio je mafijaše da ćeš u Nizozemsku. Bojović i Šarić trljali su ruke. Procijenili su da će je u Nizozemskoj ubiti mnogo lakše nego u Srbiji. Njihovi ljudi ondje su se bolje snalazili od srpskog osiguranja koje je trebalo čuvati Brankicu Stanković. Dan nakon što je od čovjeka bliskog podzemlju dobila obavijest da odustane od puta u Nizozemsku, služben su joj u policiji rekli da je u Srbiji ipak sigurnija. Bila je očajna. Brutalno je saznala da su se rasplinuli njeni snovi kako će jednog dana, kad više ne bude mogla izdržati život s policijom iza leđa, otići u neku zemlju, što dalje od Srbije. Saznala je da mafija ima duge ruke koje će je ščepati ma koliko daleko otišla.
Kad na jednu stranu vage stavi sve ono što je proživjela zbog razotkrivanja tamne strane srbijanskog društva, a na drugu rezultate koje su njeni napori postigli, pitam Brankicu Stanković je li zadovoljna promjenama koje je Insajder izazvao ili se možda upitala je li sve što je radila i žrtva koju i danas podnosi, imalo smisla?
- Koliko god paradoksalno zvučalo, kaže, zadovoljna sam rezultatima koje smo postigli emisijom Insajder. To je odavno prestala biti samo emisija. Mislim da svatko iz našeg tima doživljava Insajder kao misiju. Baš zato smo i uspjeli napraviti emisiju koja ima kredibilitet, koja je utjecajna, pa predstavnici vlasti ne mogu tek tako ignorirati podastrte dokaze. Dosta je postupaka u Srbiji pokrenuto upravo poslije Insajdera, a to jest uspjeh. Istraživačko novinarstvo u razvijenim zemljama pomjera granice, a mi smo, eto, uspjeli napraviti to u Srbiji i zato nema mjesta kajanju.
Pitam beogradsku novinarku što će sada, kada je izašla knjiga o tome kako je to živjeti u stalnom strahu od smrti i sa spoznajom da policija i dalje smatra kako joj je život ugrožen i da je mora štititi. Zanima me kako zamišlja svoj život i osjeća li se poput Salmana Rushdia s obzirom da je njoj zbog Insajdera, kao i slavni angloindijskom piscu zbog Sotonskih stihova, jasno poručeno da je "strelica odapeta".
- Jednostavno, primorana sam živjeti tako kako živim - kaže Brankica Stanković. - Zato me najviše nerviraju komentari tipa 'pa znala je u što se upušta, zašto je to radila?!' A što je trebalo? Da ne radim svoj posao profesionalno ili da u emisijama ne otkrivamo sve odgovorne, nego samo neke? Poražavajuće je što postoje oni koji tako razmišljaju. Nama u Insajderu bilo je najvažnije da radimo u interesu javnosti i da otkrijemo sve ono što mnogi pokušavaju sakriti A to svakako nije razlog da mi se život pretvori u pakao.
No, hoće li biti tako? Kad je najavila da će napisati knjigu, momci iz njene svakodnevne pratnje ostali su zgranuti. „Brankice, ti si luda. Ako napišeš knjigu o svemu što znaš, mi ćemo ostati s tobom još deset godina, a onda će i nas morati netko čuvati. Kakva knjiga, napravit ćeš sebi još veći problem“, rekao joj je Sekula, čovjek iz njenog osiguranja.
U međuvremenu postala je majka. Sredinom prošlog mjeseca rodila je kćerkicu. Policajci ih sada zajedno čuvaju.
