Tri slona, top i kako je inauguracija ubila predsednika SAD

Inauguracioni dan jedan je od najvažnijih znamenitosti demokratije u SAD, simbol mirne predaje vlasti, a govor novoizabranog predsednika automatski se rangira sa ostalim govorima iz istorije.

Info

Izvor: Slobodan Marièiæ

Petak, 20.01.2017.

12:30

Tri slona, top i kako je inauguracija ubila predsednika SAD
Foto: GettyImages

„I da ću verno vršiti dužnost predsednika Sjedinjenih Država“, kaže muškarac u crnoj mantiji.

Desna ruka mu je savijena u laktu i podignuta, leva je na Bibliji. Ispod mantije vire košulja i kravata, na nos su mu naslonjene naočare, a kosa mu je seda.

„I da ću verno vršiti dužnost predsednika Sjedinjenih Država“, ponavlja budući predsednik SAD, stojeći pred njim u istom položaju.

Iza njih je dobrih nekoliko stotina hiljada ljudi, a ispred znak na kojem piše „Uživo CNN: Predsednička inauguracija“. Tu ispod se na svojoj traci motaju kakvi brojevi i strelice, rušeći mnogima snove da će postati moguli na berzi.

„Moć vam je kao nekretnina – lokacija, lokacija, lokacija“, kaže muškarac udaljen tri, četiri metra od budućeg predsednika. U očima mu se vidi žeđ, a odmah do njega je njegova supruga, lepa žena kratke plave kose.

„Što ste bliži izvoru, to vam je veća vrednost imovine“, dodaje on. „Vekovima od ovog trenutka, kada ljudi budu gledali ovaj snimak koga će videti kako se smeje na ivici kadra?“

Mahnuo je kameri.

„Čestitam“, čulo se koji tren kasnije sa male bine.

Posle nekoliko sekundi, 45. predsednik SAD Geret Voker već je okrenut ka publici i zauzet onim državničkim mahanjem koje političari verovatno dosta vežbaju.

Mnogo će proći od tog 20. januara 2013. dok Frenk Andervud ne bude držao levu ruku na Bibliji, a desnu savijenu i podignutu. Kada se to bude desilo, iza sebe će imati trag nekoliko uništenih karijera onih koji su se usudili da mu stanu na put, miris paljevine i po koje telo u onoj crnom džaku koji se kopča odozgo.
Priprema za Trampa. Foto: GettyImages
Definicija kaže da inauguracija predsednika SAD predstavlja početak njegovog četvorogodišnjeg mandata. Jedna je od znamenitosti demokratije u Sjedinjenim Državama, simbol mirne predaje vlasti. Naravno, uz kamere, paradu, suvenire, spektakl, koncerte i malo dramaturgije. Baš, onako, američki.

Tradicija, na primer, nalaže da odlazeći predsednik dočeka novoizabranog i preda mu vlast. Tradicija nalaže i da novi predsednik održi govor i tako možda naglasi gde će skrenuti na kojoj raskrsnici. Govor koji će podeljenu naciju ponovo udružiti, urušenu obnoviti, a obeshrabrenu osokoliti.

Inauguracija, kažu, treba da podigne duh nacije, njome se slavi demokratija i institucija predsednika. Ona predstavlja novi početak. Početak na kojem je sada onaj za kojeg niko nije verovao da će biti tu.

Naravno, nije sve to uvek bilo baš tako lepo, bilo je i onih predsednika koji iz ovog ili onog razloga nisu želeli da prisustvuju trenutku kada njihov naslednih preuzima vlast, a jedna inauguracija je navodno odnela jedan život.

Od 1937. godine inauguracije su uvek 20. januara, predsednik će je imati i ako ponavlja mandat.

Predsednički mandat počinje u podne nakon položene zakletve. Ukoliko je 20. januar nedelja predsednik zakletvu polaže tog dana privatno, a onda i na zvaničnoj ceremoniji dan kasnije. Takvu inauguraciju 21. januara 2013. imao je Barak Obama pred svoj drugi mandat.

Inauguracije predsednika uvek su bile ispred istočnog dela Kapitola, zgrade Kongresa u Vašingtonu, ali je to promenjeno pre nego što je Ronald Regan 1981. morao da polaže zakletvu. On je prvi koji je govor održao pred zapadnim delom zgrade. Kao razlog navodi se da bi više ljudi moglo da prisustvuje, ali urbana legenda kaže da je to urađeno na njegov zahtev da bi bio okrenut ka njegovog Kaliforniji.

Inače, Regan je inauguraciju pred svoj drugi mandat imao u Kapitolu zbog snega i hladnoće, a to se desilo još samo jednom u istoriji – Viljamu Hauardu Taftu 1909.
Ajzenhauer. Foto: GettyImages
Prvu inauguraciju imao je naravno Džordž Vašington 30. aprila 1789. Sve sledeće od 1793. do 1933. bile su 4. marta, na dan kada je federalna vlada SAD 1789. počela rad pod Ustavom. Osim, opet, ako je 4. mart bio nedelja, tada je pomerano za ponedeljak, a to se dogodilo četiri puta (1821, 1849, 1877 i 1917).

Premeštena je na 20. januar nakon ratifikacije 20. amandmana na Ustav SAD (usvojen 1933), a prvu takvu imao je Ruzvelt 1937. godine.

Većina inauguracija održana je pred zgradom Kapitola. Džordž Vašington je prvu imao pred Federal holom u Njujorku, a drugu pred Kongres holom u Filadelfiji, gde se građanima obratio i Adams, dok je Ruzvelt četvrto inauguraciono obraćanje održao u Beloj kući.

Od 1901. sve organizuje Zajednička komisija za inaguracione ceremonije. Odlazeći predsednik obično prisustvuje ceremoniji, što se nije dogodilo samo pet puta u istoriji.

Džon Adams nakon burnih izbora 1800. godine nije ostao u Vašingtonu da prisustvuje inauguraciji svog dosadašnjeg zamenika Tomasa Džefersona, Džon Kvinsi Adams 29 godina kasnije takođe nije ostao tu kada je vlast preuzimao Endrju Džekson, Endrju Džonson nije bio kod Julisiza S. Granta, isto kao ni Vudro Vilson kod Vorena G. Hardina i Nikson kod Forda 1974.

Kako se navodi, samu proceduru više određuje tradicija nego Ustav, jedina stvar koju Ustav zahteva je da zakletva bude položena – bilo gde, u bilo koje vreme i bilo ko može prisustvovati ko legalno može da bude svedok.

Tradicionalno, novoizabrani predsednik dođe u Belu kuću i sa odlazećim predsednikom ode do mesta za inauguraciju. Bilo je i onih koji su to odbili da urade i to trojica - Džon Adams, Džon Kvinsi Adams i Endrju Džonson.

U 12 časova predsednik polaže zakletvu i potom sledi njegovo obraćanje.

Potpredsednik i predsednik polažu zakletvu zajedno od 1937. godine, pre toga potpredsednik je polagao u Senatu. On prvi govori zakletvu i razlikuje se po tome što reči njegovog govora ne određuje Ustav, za razliku od predsedničkog.
Posmatranje Obamine inauguracije. Foto: GettyImages
Nekoliko verzija je bilo od 1789, a sadašnji oblik, koji polažu i senatori, kongresmeni i drugi vladini zvaničnici, koristi se od 1884:

„Ja – puno ime i prezime – svečano se zaklinjem da ću podržavati i braniti Ustav SAD od svih neprijatelja, stranih i domaćih; da ću nositi istinsku veru i odanost; da preuzimam ovu obavezu svojom voljom, bez bilo kakve rezervi ili izbegavanja i da ću dobro i verno obavljati dužnosti u administraciji u koju upravo ulazim. Tako mi bog pomogao”.

Onda je na redu predsednik:

„Ja – puno ime i prezime – svečano s zaklinjem da ću verno vršiti dužnost Predsednika Sjedinjenih Država i da ću davati sve od sebe da očuvam, zaštitim i odbranim Ustav Sjedinjenih Država. Tako mi Bog pomogao“.

Kako se navodi, Džordž Vašington je sam posle polaganja zakletve dodao reči „tako mi Bog pomogao“ i to je posle tako ostalo.

U Ustavu SAD ne pominje se da se za zakletvu mora koristiti bilo kakva knjiga ili sveti tekst, ali većina predsednika bira Bilbiju, razlikuje se samo čija je ona bila. Na primer, više njih je koristilo inauguracionu Bibliju Džordža Vašingtona, dok je Barak Obama koristio Linkolnovu i Martina Lutera Kinga.

Predsednici potom drže govor. Do 1897. govor je bio pre zakletve, a Vilijam Makinli je te godine tražio da bude posle.

Govor tokom inauguracije nisu održali Džon Tajler, Milard Filmor, Endrju Džonson i Čester A. Artur. Sva četvorica su nasledili predsednike koji su umrli, pa su zato svoje govore održali četiri meseca kasnije pred Kongresom.

Sve to prate parade, zvanični i nezvanični balovi na kojima se nose balske haljine, leptir mašne, tanki brčići i po koji monokl. Inauguraciona proslava tako traje dobrih 10 dana, pet pre i pet posle. Može biti skraćena na želju predsednika ili kada okolnosti to nametnu. Tako je bilo 1945. kada se štedelo zbog Drugog svetskog rata ili 1973. kada je dva dana posle ceremonije dolaska na vlast Ričarda Niksona umro Lindon B. Džonson. Jedan od glavnih događaja je i inauguraciona parada Pensilvanijskom avenijom od Kapitola do Bele kuće. Jedino je Ronald Regan pred drugi mandat 1985. nije imao zbog hladnoće, ali je zato Džimi Karter tu deonicu prešetao.

Kako se navodi, još su Džefersona posle druge inauguracije muzičari pratili peške dok je on jahao od Kapitola do Bele kuće.

Predsednik, potpredsednik, njihove porodice i vodeći zvaničnici vlade i vojske kada stignu u Belu kuću smeste sa se na njenom severnom travnjaku i gledaju paradu. Najveća je, kažu, bila ona iz 1953. godine za Dvajta Ajzenhauera.

Trajala je dva i po sata, gledalo je milion građana od kojih je 60.000 imalo sedeća mesta i to po ceni od tri do 15 dolara, u zavisnosti od položaja. Učestvovalo je oko 25.000 ljudi, 65 bendova, 350 konja, tri slona, tim pasa za vuču sa Aljaske i jedan atomski top od 280 milimetara.

Ostaju upamćeni i nastupi muzičara na inauguracijama. Internet kaže da su Bijonse i Areta Frenklin iz 2009. među najboljima ikada, a Bijonse je pevala i četiri godine kasnije (na plejbek, priznala je).

Osim toga, prilična je gužva bila 1993. kada su za Klintona nastupili Čak Beri, Bob Dilan, Litl Ričard, Barbara Strejsend i Bič bojsi. Bič bojsi su nastupili i 1985. za Regana, Džejms Braun je pevao 1969. Niksonu, a Riki Martin 2001. Bušu.

Osim toga, tu je i predsednička inauguraciona medalja, miljenica raznih kolekcionara. Svaki predsednik ima svoju, nema standardne, istoričari su ih nalazili različitih veličina, kvaliteta i materijala. Vašingtonovu zovu “Menli medal”, a Tomas Džeferson je dobio prvu nezvaničnu. Srebrna je prodavana za 4,25 dolara, a limena za 1,25. Prvu zvaničnu dobio je 1901. Vilijam Makinli.

Makinlija je nasledio Teodor Ruzvelt, inače ljubitelj umetnosti, pa nije hteo običnu medalju, hteo je nešto više. Uposlio je čuvenog vajara Augustusa Sen Gaudensa da je dizajnira.

Ko želi da ih vidi sve mora da ide u Smitsonijan ili u Univerzitet Džordž Vašingon u kojima se nalaze najkompletnije kolekcije medalja u SAD.
Kenedijevi na inauguracionom balu. Foto: GettyImages
Ipak, ono što je glavni trenutak svake inauguracije su govori novoizabranih predsednika. Svakom govoru se potom svaka reč secira i analizira, a govor se potom rangira sa drugim govorima u trci za najbolji i najgori u istoriji.

Vašingtonov drugi je bio najkraći 135 reči (to je, na primer, prvih pet pasusa ovog teksta), a najduži govor održao je Vilijam Henri Harison i za to platio visoku cenu. Svojih 8.460 reči (ovaj tekst ima manje od 3.000) pročitao je za više od dva sata, po veoma hladnom vremenu i 32 dana kasnije umro.

Deveti predsednik SAD položio je zakletvu 1841. godine, a navodno je odbio da nosi kapu i šal. Takođe, navodno je posle govora otišao na tri inauguraciona bala. Tri nedelje kasnije dobio je upalu pluća i mnogi su odmah smatrali da je to zbog govora.

Bela kuća zvanično navodi da Harison jeste umro od upale pluća, ali ne ističu kada se razboleo i od čega. Osim toga, ističe se da tada nije bilo penicilina i da su doktori pod načine lečenja smatrali opijum i pijavice, a od tih metoda mu je bio samo još gore.

Umro je 4. aprila, upamćen ne zbog toga šta je rekao nego koliko toga je rekao i šta se potom desilo. Nasledio ga je Džon Tajler, prvi čovek koji je postao predsednik zbog nečije smrti.

Harisonu u nasleđe ide to što se pojavljuje u jednoj epizodi “Simpsonovih”, doduše u pesmi “Mediocre presidents”.

„Mi smo osrednji predsednici, naša lica nećete naći na dolarima i centima, tu je Tejlor, tu je Tajler, Tu je Filmor i tu je Hejz. Tu je Vilijam Henri Harison”, idu reči pesme otpevane u brodvejskom stilu, a na kraju se tu umeša i sam Harison i kaže: “Umro sam za 30 dana“. Inače, njegov unuk Bendžamin 1889. postao je 23. predsednik SAD.

Doktor Dejvid Smit iz Centra za studije Sjedinjenih Država u Sidneju kaže da Harison verovatno nije umro od svog govora i ističe da ima onih koji tvrde da upala pluća nije uopšte bila ta koja je po njega bila kobna.

„Verovatno ga je ubilo isto ono što i Linkolnovog sina – veoma loša kanalizacija u Beloj kući. Setimo se da je Vašington podignut na močvari... a tada je bio loš kanalizacioni istem. Dosta kanalizacije išlo je u Potomak reku, a ona je veoma blizu Bele kuće“, izjavio je Smit.

Novoizabrani predsednik Donald Tramp nedavno je tokom prvog obraćanja javnosti posle pobede na izborima izjavio da je veliki “germaphobe”.

Tomas Džeferson je imao podeljen učinak, jedno bacanje je pogodio, drugo promašio. Prvim govorom iz 1801. pokušava da ponovo ujedini podeljenu naciju:

“Zvali smo različitim imenima našeg brata istog principa. Svi smo mi republikanci, svi smo mi federalisti“.

Taj je ostao upamćen kao jedan od najboljih u istoriji, dok je njegov sledeći iz 1804. član zone ispadanja.

Govor koji svi ističu kao najbolji i najznačajniji delo je Abrahama Linkolna iz 1865. godine. I zbog retorike i zbog istorijskog značaja, SAD su prošle kroz mnogo toga, građanski rat je pri kraju… Ipak, samo mesec dana kasnije Džon Vilkis But upao je u pozorište iz kojeg Linkoln više nije izašao.

„Ni prema kome zlonamerni, dobronamerni prema svima, sa snagom u pravo kao što nam je Bog dao pravo da vidimo šta je pravedno, usmerimo se ka završetku poslova u kom smo, zalečimo rane nacije, brinimo se za njega koji se borio u bitkama, za njegovu udovicu i njegovo siroče, da učine sve što mogu da postignu i neguju pravedan mir među nama samima i među svim narodima“, rekao je tada Linkoln.
Ruzvelt: Foto: GettyImages
Ističe se i govor Vudra Vilsona iz 1917. godine. Nakon pobede u trci za drugi mandate pod sloganom „On nas je držao van rata (He kept us out of war), Vilson je tu dao znak da SAD neće više biti neutralne u Prvom svetskom ratu.

„Više nismo provincija. Tragični događaji iz poslednjih trideset meseci kroz koji smo prošli učinili su nas građanima sveta. Više nema nazad. Bogatstvo naše nacije je umeštano, imali ga mi i li ne“.

Ruzvelt je 1933. pokušao da u govoru podigne Amerikance na noge posle nokdauna Velike depresije i njegova rečenica o strahu ostala je jedan od najpoznatijih citata 20. veka.

„Ova velika nacije će izdržati i izdržala je, oživeće i napredovati. Zato, pre svega, čvrsto verujem da je jedina stvar koje treba treba da se plašimo je sam strah“, rekao je Ruzvelt.

Drugi svetski rat je došao i prošao, neke nove linije su bile iscrtane po svetu, a novi predsednik SAD Hari Truman govor pre prve inauguracije iskoristio je da svetu predoči koliko su te linije debele i time naznači početak narednih nekoliko decenija kada će prsti konstantno biti na malom crvenom dugmetu koje lansira velike rakete.

„Sjedinjene Države i druge nacije koje misle slično su suprostavljene drugim režimima sa potpuno drugačijim ciljevima i drugačijim konceptom života... Lažna filozofija je komunizam. Komunizam je baziran na verovanju da je čovek slab i neposoban da brine o sebi pa mu je potrebna vlast snažnog vladara. Demokratije je bazirana na shvatanju da je čovek ima moralni i intelektualni kapacitet, kao i neotuđivo pravo da upravlja sam sobom razumom i pravdom”, rekao je Truman.

Onda je Kenedi 1961. kada je pobedio Niksona rekao da je došlo do velikih promena. „Baklja je predata novoj generaciji Amerikanaca“, rekao je najpopularniji predsednik u istoriji SAD i izgovorio jednu rečenicu koja će posle ići od usta do usta svakog političara na svetu, ma gde on bio na planeti.

„Ne pitajte šta vaša zemlja može da učini za vas, nego šta vi možete da uradite za vašu zemlju“.

Regan je u svom prvom inauguracionom obraćanju 1981. tražio oldskul krv, suze i znoj, ali se i neznajući povezao sa Bilom Klintonom.

„Vlada nije rešenje naših problema, vlada je problem“, rekao je Regan.

„Danas proglašavamo. Vlada nije problem i vlada nije rešenje. Mi – Američki narod – mi smo rešenje“, rekao je Klinton tokom svog govora 1997. godine.

Inauguracioni govor Baraka Obame iz 2009. takođe je ostao upamćen u istoriji, ne toliko zbog retorika, koliko zato što je njegov vlasnik prvi crni predsednik nacije nekada pune robova.

Osim toga, tu je govor Džordža W. Buša 2011. godine. Nakon dugog ponovnog brojanja na Floridi koje je otišlo sve do Vrhovnog suda, Buš je proglašen za pobednika više od mesec dana od dana glasanja. Morao je da se obrati podeljenoj naciji, ipak je Al Gor osvojio „popular vote“ i prema mišljenju mnogih trebalo je da on održi govor.

Sada ostaje samo da se debatuje koliko bi svet bio drugačiji da je Gor postao predsednik i da nije bilo, recimo, invazije na Irak.

Inače, protesti zbog Bušove inauguracije bili su najveći 30 godina, a bilo je tu svačega. U tekstovima CNN navodi da se da je gorela po koja zastava SAD, da je povređeno nekoliko policajaca i da je predsedničku limuzinu čak pogodilo jaje.
Foto: GettyImages
Amerika je ponovo podeljena, Hilari Klinton je osvojila “popular vote”, bilo je i protesta zbog Trampove pobede, pa će njegov govor svakako ući u istoriju.

I pored toga, na Trampovoj inauguraciji biće tri bivša predsednika (Karter, Klinton i Buš), kao i Klintonova i to sve nešto govori. Mediji su preneli da će Tramp zakletvu položiti sa dve Biblije - svojom, koju mu je poklonila majka i onom koju je na svojoj inauguraciji koristio Abraham Linkoln.

A dok čitav svet bude usmerio pažnju na Trampa, slušao ga šta priča i rangirao njegov govor, možda bi trebalo pogledati ko je sve oko njega u krugu od tri, četiri metra…

Lokacija, lokacija, lokacija.

Slobodan Maričić (@SlobodanMaricic)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

17 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: