Sedamnaest godina kasnije – Tri grada, tri priče

Danas se navršava 17 godina od početka vazdušnih napada NATO-a na SRJ. Nakon toliko godina slike razaranja i civilnih žrtava još uvek žive.

Info

Izvor: Radmila Ceniæ

Četvrtak, 24.03.2016.

00:17

Sedamnaest godina kasnije – Tri grada, tri priče
Zgrada MUP-a u Beogradu u plamenu (Foto: Tanjug, arhiva)

U bombardovanjima, koja su bez prekida trajala 78 dana, gotova da nema grada u Srbiji na koji nisu izručene bombe, a sećanja na 24. mart 1999. godine nisu izbledela.

"Bilo je nepodnošljivo gde god da se nalazite"

„Nerado se vraćam na taj 24. mart. Ali, hteli to ili ne, to je dan koji se ne zaboravlja za ceo život“, kaže Milanka A. iz Beograda koja je za vreme NATO bombardovanja imala 47 godina.

„Nismo očekivali da će do bombardovanja stvarno doći i prva sirena nas je zatekla u stanu u centru grada. Nismo znali šta treba da radimo, niti gde da idemo. Zavladao je potpuni haos u glavi, a ja sam kao i svaka majka, brinula najviše za svoje dete. Te noći, u svom tom magnovenju, bez mnogo informacija, otišli smo kod prijatelja koji stanuju na periferiji grada“, priseća se ona.

Međutim, kako su dani odmicali, a Beograd sve ćešće bio meta bombi, sklonili su se u selo nedaleko od Beograda.

„Tih jedanaest nedelja, koliko je bombardovanje trajalo, stalno smo odlazili i vraćali se u Beograd. Bilo je nepodnošljivo gde god da se nalazite. Uvek ste brinuli i za sebe i za rođake i prijatelje koji su u drugim gradovima, a telefonske veze su bile očajne, često i prekinute. Strašno je bilo kada čujete zvuk aviona, zatim detonaciju, prozori se tresu, a vi tek kroz nekoliko sati saznate da je pogođena zgrada RTS-a, Generalštaba, „Ušće“... Ne znate šta će sledeće biti bombardovano i strah i neizvesnost vas obuzmu i parališu, a svesni ste da ne možete ništa da preduzmete“, kaže Milanka i dodaje da će koliko god godina da prođe, trauma iz tog perioda zauvek ostati.

"U nekom trenutku navikli smo se na neizvesnost i opasnost"

Screenshot
Za Bojana S. iz Vladičinog Hana, koji je 1999. išao u osmi razred osnovne škole, prva asocijacija na bombardovanje je „Dnevnik“ RTS-a u kome je saopšteno da su bombardovani ciljevi u Prištini.

„Do tog 24. marta svi su govorili da do bombardovanje neće doći. Činilo se kao da ljudi stvarno veruju u to. Valjda smo predugo bili okruženi ratom, pa se mislilo da su žarišta negde drugde“, priseća se on.

Kada se oglasile prva sirena za uzbunu, otišli su u podrum.

„Tog prvog dana, ali i nekoliko narednih je sve izgledalo zastrašujuće. Sedeli smo u podrumu i kad god bi se čula sirena ili da dolaze avioni, mislili smo da će bombe padati na nas. Niko tada nije mogao da pretpostavi kako će sve to izgledati i kakve će razmere bombardovanja biti. Sećam se da sam u početku mislio da će biti i kopnenih oružanih sukoba i da će svi biti mobilisani“, priča Bojan.

On kaže da je posle nekog vremena prestala da se oseća velika tenzija i strah i da je on sa svojim društvom i rođacima provodio vreme uz filmove i društvene igre. Ali, kako ističe, neretko su ih zvuci sirene i eksplozija vraćale u surovu stvarnost.

„Kada se pojavila informacija da će gađati samo određene mete, strah se kod ljudi malo stišao. Valjda smo se u nekom trenutku i navikli na tu neizvesnost i opasnost. Međutim, svaka eksplozija u blizini vraćala nas je u stanje panike. Kada su pogodili most u Vladičinom Hanu, činilo mi se kao da je bomba pala u moje dvorište. Taj dan nikada neću zaboraviti. Telefonske linije su bile u prekidu, nismo znali šta se dešava, a ponajmanje šta da očekujemo u narednim satima. Na tom mostu poginulo je dvoje gimnazijalaca, bili su stariji od mene samo tri-četiri godine. Sećam se i kada su bombe padale na Surdulicu, kada je pogođen voz u Grdelici, mnogo je ljudi stradalo“, naglašava on.

"I danas se pitam da li je bombardovanje moglo biti izbegnuto"

„Tog 24. marta se sećam odlično. Pošto sam sportski trener, baš oko 20 h kada se oglasila prva sirena bio sam sa decom na treningu. Taj zvuk izazvao je paniku među mališanima, uspeo sam malo da ih smirim i da ih odvezem kući. Zbog medijske blokade, imali smo veoma malo informacija, mahom smo stvari saznavali od rođaka i prijatelja iz inostranstva“, kaže Tomislav S. iz Niša.

Tada tridesetšestogodišnjak, ubrzo je bio mobilisan i sa ostalim vojnicima bombardovanje je proveo nedaleko od Blaca. U Niš je dolazio povremeno, kako bi obišao porodicu.

„Najgore je bilo kada je Niš gađan kasetnim bombama. Tada nisam bio u NIšu sa porodicom, a kako je naš stan blizu mesta koje je pogođeno, ceo dan sam pokušavao da stupim u kontakt sa njima. Bio sam u agoniji i tek sutradan kada sam uspeo da se čujem sa njima i saznao da su dobro, malo sam se smirio“, priseća se on.

Kako kaže, svih tih 70 i kusur dana, ljudi su bili ogorčeni zbog nepravde, a osećaj nemoći bio je poražavajući.

„Svako normalan je u tom periodu bio poražen kao čovek zbog nepravde, a strašna gorčina i bes proizilazile su iz nemoći da bilo šta preduzmete. Bili smo na terenu sa nekim puškama u rukama, a život nam je zavisio od toga da li će nas bombe pogoditi ili promašiti“, navodi Tomislav i dodaje da je posle nekih mesec dana situacija postala pomalo apsurdna jer su su ljudi, valjda od sve te neizvesnosti i straha počeli da šalama prkose strahu.

Ipak, kaže, u svakom slučaju je trebalo i uvek treba izbeći rat.

„Mnogo ljudi je poginulo, infrastruktura je uništena, mnoga mesta su razorena. Uvek treba izbeći rat, ali i danas se pitam da li je '99 to bilo izvodljivo i da je neko drugi bio na vlasti”, zaključuje on.

Srećom, nijedno od ovo troje ljudi tokom bombardovanje nije izgubio bliske ljude. Nažalost, prema procenama iz različitih izvora, u bombardovanju SRJ život je izgubilo između 1.200 i 4.000 ljudi, a među njima na desetine dece. Ranjeno je više od 12.000 ljudi.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

142 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: