Nekada na nišanu, sada za stolom: Kako pregovaraju srpski veteran rata i hrvatski branitelj

Milošević i Klemm razgovaraju već mjesecima i pokušavaju naći rješenje kako da za isti stol sjednu ljudi koji su 1991. bili na suprotnim stranama i gledali se preko nišana. Zamisao da se srpski veterani i hrvatski branitelji sretnu i razgovaraju i pokušaju riješiti ono što njihovim državama nije uspjelo potekla je od redakcije beogradskog tjednika NIN.

Karte minskih polja koje je postavila JNA

Prije nekoliko mjeseci Klemm i Milošević prvi su se put čuli telefonski. Razgovor je, kaže Milošević, bio uštogljen, ali pristojan. Drugi je bio puno bolji. Treći još bolji. Sada razgovaraju kao dobri poznanici, kao osobe koje imaju zajednički cilj: da bivši ratnici, sada kad je rat odavno završen pomognu u onome u čemu mogu. Milošević se ponudio da osobno potakne rad međuvladinih komisija za poginule i nestale, te ode načelniku generalštaba Vojske Srbije, Ljubiši Dikoviću i zatraži karte minskih polja koje je u Hrvatskoj postavljala bivša JNA.

“Čemu da ginu vaši ljudi, kao neki dan onaj pirotehničar, ili neki seljak koji ore njivu pa strada od mine. Rat je završen; da, bio je strašan i krvav i znam koliko je zla ostavio. Naše je da se borimo da takvog rata nikada više ne bude. Na obje strane znademo koliko je užasan bio taj rat. I zato, u ime najveće udruge srpskih veterana na čijem sam čelu, želim pružiti ruku pomirenja i pomoći da se posljedice tog rata, one koje je moguće, lakše prebole.

Znam da nikome ne možemo vratiti poginulog sina, oca ili supruga, ali možemo pomoći obiteljima koje tragaju za svojim nestalima, a ni danas ne znaju gdje su njihovi posmrtni ostaci. Neshvatljivo mi je da, ako netko zna gdje se nalaze posmrtni ostaci osoba za kojima Hrvatska traga, ne kaže gdje su te lokacije. To je humanitarno pitanje. Treba se staviti u ulogu obitelji koje traže svoje nestale”.

Odazvao se jer je mislio da ide braniti Jugoslaviju

Milošević je imao 28 godina kada je dobio mobilizacijski poziv tadašnje JNA, koju je desetak godina ranije služio u Sloveniji. U Beogradu, gdje je rođen, prije rata je radio u tamošnjem javnom gradskom prijevozu (GS), a potom u Savezu sindikata Jugoslavije. Odazvao se mobilizacijskom pozivu, jer je, kaže, mislio da ide braniti Jugoslaviju. Kada je došao na ratište, u blizinu Nuštra, i ondje bio sve do pada Vukovara, shvatio je da to baš i nije tako. Shvatio je kakav je to rat i kakve strahote donosi.

Pitam ga, dok mu mobitel taktovima Marša na Drinu signalizira dolazni poziv, kako se osjećao u tom ratu i je li očekivao takav otpor hrvatskih branitelja. “Bili su odlični borci i ja ih sada želim pozdraviti, pružiti im ruku i reći: Rat je završio, idemo dalje i učinimo sve što možemo da se nikad više ne ponovi”.

Milošević kaže kako ima snažnu potporu članova Udruženja srpskih ranih veterana, najveće i najjače udruge među devet stotina koliko ih postoji u Srbiji. Ta udruga broji oko 60.000 članova i želi da se uspostave dobri odnosi s braniteljskim udrugama u Hrvatskoj. Zato su i počeli razgovor s Josipom Klemmom. I jedni i drugi su svjesni da to neće biti lagan i jednostavan put, ali da taj put može pomoći da se lakše riješe neke stvari koje i danas, o odnosima Hrvatske i Srbije, predstavljaju prepreku u uspostavi dobrosusjedskih odnosa.

Kako teku pregovori s Josipom Klemmom

“Naše je da pritišćemo komisije za nestale da rade svoj posao, da im svaki dan kucamo na vrata i pitamo što su učinili, kakve korake poduzimaju da se taj problem riješi. Vjerujte, ja to činim i činit ću i dalje i bit će mi drago ako u tome možemo pomoći. Bit ću sretan da što više obitelji u Hrvatskoj, koje su u ratu izgubile nekog svog, saznaju gdje su njihovi posmrtni ostaci i da dostojno pokopaju svoje najmilije. Ali isto tako želim da svi koji su počinili zločine, na obje strane, budu kažnjeni. Jer, svi koji su bili u ratu nisu činili zločine. Jedno je biti u ratu i ratovati, a drugo činiti zločine. Te dvije stvari treba razlikovati”.

Pitam Miloševića kako teku njegovi pregovori s Jospim Klemmom i pokušajem da sjednu za isti stol i vide što mogu učiniti hrvatski branitelji i srpski ratni veterani da se odnosi dvaju zemalja poboljšaju. “S Klemmom sam se u posljednjih nekoliko mjeseci od našeg prvog kontakta, čuo više puta. Svjedok ste: i maločas sam s njim razgovarao. Njegove namjere su iskrene i to je čestiti čovjek kada govori o potrebi pomirenja. Svjesni smo da zadatak kojeg smo se prihvatili nije lagan. Ali, moje udruženje veterana ima podršku službenih vlasti u Srbiji.

Nisam, doduše o tome razgovarao s Aleksandrom Vučićem, ali jesam s ljudima na nešto nižim pozicijama koji su istinski zainteresirani za ono što pokušavamo napraviti s kolegama iz Hrvatske. Nećete vjerovati koliko me inozemnih televizijskih i novinskih kuća zvalo. Svi žele zabilježiti taj povijesni trenutak, jer, koliko znam, nikada u povijesti ratni veterani zemalja koje su međusobno ratovale, nisu učinile ono što mi pokušavamo napraviti”.

Činjenica je, međutim, da se taj rat dogodio

Na primjedbu da će sigurno biti i onih koji neće biti zadovoljni susretom hrvatskih branitelja i srpskih veterana, jer 1991. Hrvatske nije napala Srbiju, već je bilo obrnuto, Milošević kaže:

“Kad sam ja išao u rat odazivajući se na mobilizacijski poziv, u jesen 1991. Jugoslavija je još postojala. Stipe Mesić bio je predsjednik Predsjedništva SFRJ, Ante Marković, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća… Rat možemo tumačiti ovako i onako, ali neka to pitanje riješe povjesničari.

Činjenica je međutim da se taj rat dogodio. A mi koji smo u njemu sudjelovali, koji smo u njega – ovako ili onako u njega ušli ili bili gurnuti – platili smo cijenu toga rata. Svatko na svoj način. Pa kao mi kažemo: rat je završio i hajde da pokušamo ublažiti strahote koje je načinio, učinit ćemo dobro za svoje narode. To je smisao onog što radimo”.