Suđenje za ubistvo Ćuruvije: Neslaganje svedoka Popivode sa Romićem i Radonjićem

Milovan Popivoda, koji je u vreme ubistva novinara Slavka Ćuruvije bio zamenik načelnika Druge (obaveštajne) uprave u centrali Resora državne bezbednosti (RDB), svedočeći danas pred Specijalnim sudom za organizovani kriminal, gotovo je doslovce ponovio svoje iskaze date u istrazi i tako bacio nešto drugačije svetlo na okolnosti ovog zločina od onoga na čemu insistiraju optuženi.

Info

Izvor: slavkocuruvijafondacija.rs, Zoran B. Nikoliæ i Svetlana Paliæ

Utorak, 19.04.2016.

22:06

Suđenje za ubistvo Ćuruvije: Neslaganje svedoka Popivode sa Romićem i Radonjićem

Drugooptuženi Milan Radonjić bio je u vreme ubistva vlasnika Dnevnog telegrafa i Evropljanina, 11. aprila 1999. godine, načelnik Centra RDB Beograd (CRDB). Na tu funkciju je došao sa mesta načelnika Druge uprave, samo nedelju dana pre ubistva. Bio je, dakle, Popivodin neposredni pretpostavljeni. U to vreme u Drugoj upravi je radio i četvrtooptuženi Ratko Romić, na mestu glavnog obaveštajnog inspektora zaduženog za Albaniju.

Osim Radonjića, optuženog da je organizovao ubistvo, i Romića, optuženog da je učestvovao u izvršenju, među optuženima su i nekadašnji načelnik RDB Radomir Marković, optužen kao nalogodavac, i Miroslav Kurak, rezervista RDB koji je, prema optužnici, pucao u Ćuruviju.

Birokratija i stvarnost

Popivoda je objasnio da je, posle postavljenja Radonjića na čelo beogradskog centra prvih dana aprila, Druga uprava dobila još jednog zamenika načelnika, Radivoja Mićića, ali ne i novog načelnika, i da su dva zamenika zajedno rukovodila Upravom sve do juna 2000. godine, kada je postavljen novi načelnik.

„Mićić je postavljen istog dana kada je Radonjić dobio rešenje za načelnika CRDB Beograd ili sutradan. Bilo je neophodno da u svakom trenutku u Upravi postoje dve osobe koje su imale ovlašćenje da potpisuju naloge“, objasnio je Popivoda.

Ovaj svedok je potvrdio da je Radonjić i posle prelaska uCRDB dolazio u Drugu upravu sledećih desetak dana, ali je, za razliku od Radonjićevih tvrdnji da je on malo boravio u beogradskom centru RDB jer je tada paralelno obavljao ova dva posla, Popivoda insistirao na tome da su te Radonjićeve posete Drugoj upravi imale samo „primopredajni karakter“.

„Nijedan radnik RDB nije mogao da obavlja dva posla“, bio je kategoričan Popivoda, koji je ponovio da Radonjić u to vreme nije mogao da izdaje nikakve naloge, niti da se meša u rad Uprave.

Radonjić je na to rekao da je ono što je Popivoda tvrdio tačno, ali samo u birokratskom smislu.

„Ne treba iz toga izvlačiti pogrešne zaključke. Teško je objasniti način rada Druge uprave u to vreme u stvarnosti, to je živa stvar. Bilo je stvari koje je Popivoda radio, a ja za njih nisam znao, kao što je bilo stvari koje sam ja radio, a on za njih nije znao“, rekao je Radonjić.

Popivoda je ranije objasnio da je u tim danima, predNATO agresiju i u toku nje, Druga uprava, kao obaveštajna, podnosila najveći teret i bila praktično centralna u RDB, jer je prikupljala informacije o vremenu i mestu budućih dejstava NATO snaga, i da je radila 24 sata dnevno.

O Radonjićevom radu na mestu načelnika Druge uprave Popivoda se izjasnio veoma pohvalno:

„Milan Radonjić je stručno i profesionalno vodio Upravu i imao je značajan doprinos, posebno u to ratno vreme.“

Princip jednostarešinstva

I za Ratka Romića Popivoda je rekao da je bio dobar i stručan radnik, ali je u vezi s njim rekao neke stvari koje se ne poklapaju sa tvrdnjama samog Romića.

On je ponovio objašnjenje koje je dao u istrazi, da su glavni obaveštajni inspektori, kao najviše rangirani operativci u Drugoj upravi, oko 1. aprila razaslati po područnim centrima RDB-a, da bi na licu mesta koordinirali obaveštajne aktivnosti. Romić je tako poslat u Kraljevo. Prema Popivodinom sećanju, Romić se u Beograd vratio tek krajem aprila.

Milan Radonjić je upitao Popivodu da li se seća sastanka na kojem je on tokom bombardovanja tražio da dva inspektora iz Druge uprave pređu na rad u CRDB i da je jedan od tih inspektora bio i Ratko Romić.

„Sećam se da je bilo reči o Miši Milićeviću, ali se za Romića ne sećam“, odgovorio je Popivoda. Naglasio je da od njega niko nije tražio da Romić radi van domena Druge uprave, da ne zna da li je Romić tada nešto radio sa Radonjićem, ali da bi on o tome po proceduri morao biti obavešten. Popivoda je, međutim, objasnio da su inspektori relativno često dolazili u Beograd da se konsultuju sa nadređenima, obave tehničke poslove i vide porodicu, ali su te posete trajale „dan – dan i po“.

Prema Romićevom iskazu, on je svakako bio u Beogradu između 7. aprila, kada je, po sopstvenom priznanju, preuzeo beli golf 3 iz voznog parka CRDB, i 11. aprila, kada je, kako je rekao u odbrani, bio na proslavi rođendana svoje ćerke.

„Romić, kao i drugi obaveštajni inspektori, nije mogao da se vrati samoinicijativno. Morali su da imaju moju saglasnost ili Mićićevu“, bio je odlučan Popivoda.

Romić je onda pitao nešto sasvim suprotno, da li je on tokom boravka na terenu bio u kontinuiranom kontaktu sa Drugom upravom i da li je mogao odsustvovati iz Druge uprave, a da to ne bude primećeno. Svedok je odgovorio da je Romić bio u stalnom kontaktu sa Upravom i da njegovo odsustvo nije moglo proći neprimećeno.

Popivoda je insistirao i na tome da ništa ne zna o kvaru renoa klio iz fonda vozila Druge uprave, koji je pre odlaska u Kraljevo zadužio Romić. Romić je tvrdio da je beli golf, koji je prema optužnici viđen u blizini mesta ubistva u danima dok je Ćuruvija praćen, uzeo jer se klio pokvario, da ga je koristio samo jedan dan i da ga je vratio pre dana ubistva, čim je njegov službeni auto popravljen.

„Druga uprava je imala dovoljan broj svojih vozila i nije imala potrebe da traži automobile od nekog drugog“, rekao je svedok, koji je odgovarajući na pitanja tužioca bio izričit da o potrebi da se Romiću obezbedi drugo vozilo niko s njim nije razgovarao, niti je to od njega tražio, uključujući tu i Romića i Radonjića.

On je naglasio da bi po proceduri on morao da odobri zamenu vozila, ali da je teoretski moguće da je Romić to tražio od „više instance“, bez njegovog znanja.

„Ali to se nije radilo, mi smo vaspitavani da poštujemo princip jednostarešinstva. Princip je bio da se sva pitanja prvo rešavaju unutar Uprave“, objasnio je Popivoda, koji je na pitanje sudije Snežane Jovanović odgovorio da su automobili RDB-a popravljani u servisu u okviru samog Resora.

Prisećanja i podsećanja

Pre Popivode su o belom golfu svedočili Aleksandar Nikitović, u vreme ubistva vršilac dužnosti šefa garaže CRDB, i Žarko Mihajlović, Radonjićev vozač. Oni su govorili zbunjeno i šturo, najčešće da se ne sećaju, sve dok ih u sudnici nisu podsetili na njihove ranije iskaze, za koje su se na početku izjasnili da ostaju pri onome što su rekli u istrazi.

Tako se Mihajlović, koji je isprva rekao da zna za beli golf, ali da se ne seća da ga je ikada i sam koristio, na podsticaj Radonjića i sudije ipak prisetio da je vozio taj automobil jednom kada ga je Radonjić pozvao da dođe po golf i odveze ga natrag u garažu, a da je Radonjiću ostavio vozilo kojim se dovezao do Radonjićevog stana.

Isto tako se setio i da je ranije izjavio da se slučajno zatekao u garaži CRDB kada su tamo beli golf vratili pratioci Branka Crnog, tadašnjeg pomoćnika Radomira Markovića, koji su vozilo ranije preuzeli. Sudija Snežana Jovanović pročitala je raniju Mihajlovićevu izjavu:

„Igrom slučaja sam bio prisutan kad je golf preuzimao od v.d. šefa voznog parka. Po kasnijim saznanjima, to je bilo vozilo ustupljeno RDB-u. Zatekao sam se kad je kolega iz Resora Nikitoviću predavao to vozilo. Koji kolega, ne znam, kasnije sam čuo da se radi o pratiocu Branka Crnog.“

Mihajlović je potvrdio da ostaje pri tom iskazu.

Aleksandar Nikitović je ispričao da je prvi kontakt sa belim golfom imao u septembru ili oktobru 1999. godine, kada je od Dušana Kuprešanina, načelnika Osmog odeljenja CRDB, u čijem je sastavu bila i garaža, dobio informaciju da će pratioci Branka Crnog dovesti to vozilo.

„Trebalo je da ga pregledam i ako treba da se uradi servis, da se uradi. Rečeno mi je i da ga preregistrujem. Da li su došli isti dan po njega ili drugi, ne znam“, rekao je Nikitović, koji se ne seća da li je vozilo tada, osim saobraćajne dozvole, imalo ikakvu prateću dokumentaciju, pa ni kolsku knjižicu u koju se upisivala kilometraža pređena između dva sipanja goriva. Na primedbu da je u ranijem iskazu rekao da je golf u garažu stigao već preregistrovan, rekao je da je i to moguće.

Vozilo su, prema Nikitovićevim rečima, verovatno iste osobe vratile u garažu posle dva meseca i nikakav zapisnik o primopredaji nije sačinjen.

„Nalog da se automobil i tada pregleda dobio sam od svog načelnika odeljenja Dušana Kuprešanina. Imalo je kvar menjača i oštećenje na karoseriji. Tačnije, samo je falila lajsna na zadnjim desnim ili levim vratima“, rekao je svedok koji je izjavio i da je tada u vozilu zatekao kolsku knjižicu i zapazio da je golf za dva meseca prešao preko 10.000 kilometara.

Lajsnu koja nedostaje na zadnjim desnim vratima kao znak raspoznavanja ovog vozila, koje je inače bilo na korišćenju u Devetom (pratećem) odeljenju CRDB i imalo kolsku radio-stanicu preko koje se mogla u svakom trenutku dok je sprovođena mera tajne pratnje znati tačna pozicija Slavka Ćuruvije, pominjali su i raniji svedoci.

Zanimljivo je, međutim, da se niko od učesnika postupka nije osvrnuo na jednu od ranijih Nikitovićevih izjava, citiranu u optužnici, da je u garaži CRDB-a postojao samo jedan beli golf 3. Neki od ranijih svedoka tvrdili su, naprotiv, da je to bilo samo jedno u nizu gotovo identičnih vozila.

Suđenje se nastavlja sutra, 20. aprila.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: