Šešelj po drugi put među Hrvatima

Bila sam u Zrenjaninu. Fenomenalna večer. Smijali smo se do suza. Nakon “promocije” koja nije baš ništa promovirala osim dobrih vibracija razgovarala sam sa ljudima. Očajni su. Nema posla, nema love, nema sreće. Depra i staro i mlado drži za vrat. Tjedno Suboticu napušta dvadeset ljudi, naslovna strana “Politike”, u Mađarskoj dobivaju državljanstvo, a onda kao građani EU kreću trbuhom za hlebom. Svi pričaju samo o bijedi, gladi, beznađu.

Zrenjanin je prekrasan gradić koji krupnim koracima grabi prema propasti onako kako to čini, primjerice, moj grad. Poslovni prostori prazni, firme propale, središte grada raskopano. Građanima je obećano da će se sve urediti za dva tjedna. Golim okom vidiš da će se duboki kanali pretvoriti u trg možda za šest mjeseci a možda i nikad. Nisam pitala da li i u Zrenjaninu sve ulice kopa i zatrpava uvijek isti tajkun ili se to dešava samo u Rijeci? Čitava bivša Jugoslavija u četvrtom je stadiju raka.

Iz Zrenjanina sam krenula prema Beogradu. Tamo žive moji prijatelji. Kad smo skupa razgovaramo o tome gdje će naša djeca, možda, naći posao. Novi Zeland? Kanada? Danska? Norveška? Njujork? Kći moje prijateljice arhitektica je u Njujorku ali nema ni vremena ni love da svrati u Beograd i posjeti majku, ženu mojih godina. Mama je očajna jer misli da bi za svu našu djecu bilo bolje da pate u svojoj zemlji. U tuđini će do smrti biti neprihvaćena a svoju tugu neće imati s kim podijeliti jer će im vlastita djeca postati stranci.

Kako dišu Beograđani i Beograđanke? O čemu govore kad ne govore o bijedi? O Đokoviću. O kazališnim predstavama. O nogometu. Čitaju knjige. Piju kavu u lijepim kafićima, oni koji imaju za kavu. O čemu ne govore? O Šešelju. Dok je kolona mladih ljudi maskiranih u četnike prolazila pokraj nas ispijača kave nismo se previše uzbudili. Ulice su bile zakrčene, taksisti su bili van sebe ali “Pobednika”, iako su plakati pozivali građane i građanke Beograda da Ga pozdrave, ljudi izvan “kolone” nisu pozdravljali.

Vratila sam se u Hrvatsku i bacila pogled na naše novine koje nikad ne čitam kad nisam doma. Ostala sam bez teksta. Šešelj je hrvatska tema dana. Njegovo ukazanje u Srbiji “naše” je medije diglo na noge. Zašto? Znamo tko je vlasnik Haškog suda, jasno je i najvećem glupanu tko je Šešelja pustio sa lanca pa ipak se hrvatski političari zgražaju nad činjenicom što “Srbija na svojim ulicama ima poludjelog ratnog zločinca.” Naša ministrica vanjskih poslova zbog toga “Srbiji izražava sućut.” Tko će nama izraziti sućut zato što nam je Vesna Pusić ministrica vanjskih poslova?

Ruža Tomašić, naše nešto što sjedi u nekoj od EU klupa ljuti se na Vladu koja “ne reagira na četnički dernek” u Beogradu. Ruža od Pameti misli da Vlada zbog toga za kaznu ne bi smjela otići u Vukovar. Ako ode u Vukovar iako nije upucala Šešelja “onda bi ih svi trebali potjerati i reći da im tamo nije mjesto.”

Šešelja se dohvatio i predsjednik Josipović: “Ono što mi možemo, a nemamo široki manevarski prostor, je jednim pismom upozoriti Haški sud na ovo što se događa.” Mili Isuse? Tko sjedi u Haškom sudu? Starčići u kojima čuči Alzheimer kome je glaukom izjeo oba oka? Haškači su namjerno poslali Šešelja da uznemiri Srbiju ali su se zajebali, ili se nisu zajebali, pa je četnik Šešelj uznemirio Hrvatsku.

Četnik Šešelj uznemirio je Hrvatsku? Je*e se običnim građanima Hrvatske za Šešelja. Je*e se i našim političarima za Šešelja. Je*e se i našim biznismenima za Šešelja. Tedeski je ovih dana kupio “Bakinu tajnu”, moju najdražu srpsku marmeladu. Lopine koje vladaju i nama i njima pale se samo na lovu a od nas očekuju da svršavamo nad Četnikom Svih Četnika.

Četnici, četnici, četnici, četnici…Koji je*eni četnici?

Zadnjem hrvatskom kretenu danas je jasno, nije kokarda Hrvatsku pretvorila u spaljenu zemlju. To nas opljačkane Hrvatice i Hrvate je*e. I jeb*at će nas dok ne krepamo od bolesti, gladi i tuge.

(rudan.info)