Susret Đukanovića i Nikolića: Prst u oko Tadiću

Srpska napredna stranka (SNS) i njeni čelnici Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić očigledno su politički profitirali od prekjučerašnjeg sastanka u Podgorici sa Milom Đukanovićem, dok motivi zbog kojih je lider DPS sjeo za sto sa vodećim srpskim opozicionarima nijesu sasvim jasni.

Nesporno je samo da je direktno zabio prst u oko najljućem Nikolićevom rivalu, srpskom predsjedniku Borisu Tadiću, koji ima odlične odnose sa crnogorskim kolegom i Đukanovićevim partijskim potpredsjednikom Filipom Vujanovićem.

Nikolić, u susret izborima u Srbiji, ovim sastankom pokušava promijeniti sliku o sebi kao političaru ekstremne desnice, posebno u očima međunarodnih centara, kojima je stalo do stabilnosti i dobrosusjedskih odnosa na zapadnom Balkanu.

U tom svjetlu treba tumačiti i njegove navode da mu ne predstavlja problem što je Crna Gora priznala Kosovo.

Predsjednik Građanske alijanse Boris Raonić kaže da od brojnih teorija zavjere, koje su se mogle čuti kao reakcija na sastanak Nikolića i Đukanovića, a koje su dokaz da je Crna Gora zemlja skromne političke kulture i diletantizma, analizu zaslužuje samo ona o tome “koji je svjetski centar politike imao razloga da podrži održavanje ovog sastanka”.

Nikolić profitirao više od Đukanovića

Osim popravljanja Nikolićeve pozicije u međunarodnim vodama, generalni sekreta Evropskog pokreta u Crnoj Gori Momčilo Radulović ocijenio je da je lider SNS profitirao i na političkoj sceni Srbije.

Po njegovom mišljenjuu, birači u Srbiji možda ne vole Đukanovića, ali su svjesni njegovog “autoriteta i uticaja”: “Nikolić je ovim susretom poručio i da ga najjači u Crnoj Gori poštuju ako ne više, a ono makar koliko i Tadića”.

Profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Slaviša Orlović saglasan je sa ocjenama da je lider SNS-a više dobio od lidera DPS-a ovim susretom koji “predstavlja višestruko iznenađenje koje je sadržano kako u sjećanju na istoriju njihovih dosadašnjih odnosa, tako i na programsku nekompatibilnost stranaka ljevice i desnice”.

“Ta dobit se ogleda u popravljanju imidža i oslobađanja od prošlosti koja ga nesumnjivo prati, kao i sticanja poena u predizbornoj kampanji. Benifiti g. Đukanovića nijesu sagledivi”, ocijenio je Orlović za “Vijesti”.

Đukanovićevo sredstvo za umirenje

Korist koju bi Đukanović mogao imati od sastanka sa čelnicima SNS-a je možda u tome što bi mogao smanjiti animozitet dijela srpskog biračkog tijela u Crnoj Gori prema njemu i njegovoj partiji.

Pretpostavke da je ovaj sastanak možda uvertita za zaokret DPS-a koji bi na budućim izborima partnera mogao potražiti u nekoj prosrpskoj partiji, umjesto u SDP-u, ne izgledaju uvjerljivo s obzirom na posljednje Đukanovićeve poruke o crnogorskom identitetu, dok su uporne tvrdnje srpskih radikala da je Stanko-Cane Subotić zajednički prijatelj i finansijer Đukanovića i Nikolića za sada nedokazane.

Raonić je ocijenio i da Đukanović ovim sastankom pokušava da bude u centru: “Đukanović kroz zadnje izjave imanentne autokratskom lideru ovih dana radi i na pospješivanju javne polemike oko identitetskih pitanja i tenzične atmosfere koja je idealna da on i dalje bude u centru.

Opozicija i kritička javnost u tome mu je svojevoljno sparing partner osuđen na neuspjeh”.

Možda je ovo signal da Zapad želi da se desi promjena vlasti u Srbiji

Radulović smatra da je susret Nikolića i Đukanovića izraz “snažnog političkog pragmatizma” obje strane koje su ubrale čitavi niz različitih političkih poena.

Prema njegovim riječima, Đukanović je regionu i međunarodnoj javnosti poslao poruku da on nema problema da demokratski sarađuje, čak i sa nacionalističkim strukturama u Srbiji i da na taj način dodatno i dugoročno doprinese stabilnosti regiona.

Đukanović je, dodao je on, Tadiću i njegovim demokratama poslao jasnu poruku da nijesu jedina legitimna adresa i da svojim autoritetom može da izabere i podrži one strukture u Srbiji koje on želi, te da su davno prošla vremena kada su se zvanične strukture Crne Gore dodvoravale trenutnim srpskim strukturama na vlasti.

“Ove poruke ka Tadiću i njegovoj vladi dodatno dobijaju na težini kada se uzme u obzir i koje su to kompanije i iz koje zemlje podržavale i organizovale izbornu kampanju Nikolića i njegove stranke. Tada su samo međunarodna politička podrška evropskih partnera i relativna neutralnost američkih bili oni faktori koji su prilično 'blijedog' Tadića održali na vlasti.

Zbog toga, ovakvo ponašanje Đukanovića, koji je tradicionalno snažno vezan za američke partnere, može da bude i nagovještaj promjene određenih međunarodnih procjena u odnosu na političke elite u Srbiji.

U prilog tome ide i poslovično dobra informisanost i političko procjenjivanje Đukanovića, ali i prije svega značajno nezadovoljstvo međunarodnih partnera i njihova 'izmorenost' Tadićevom taktikom 'jedan korak naprijed, nazad dva'”, rekao je Radulović.

Da na izborima u Srbiji, ukoliko to bude procjena međunarodnih struktura, može trijumfovati i Nikolićeva struja, potvrdu Radulović vidi u susjednoj Hrvatskoj: “Nije Račanova reformska i proevropska SDP bila ta koja je napravila odlučan zaokret ka Evropi i susjedima, a protiv nacionalizma, već upravo nacionalistička, ali pragmatična i umjereno reformisana Sanaderova HDZ”.