Svečanost otvaranja radova na autoputu, kako i dolikuje sličnim prigodama, okupila je tri premijera iz regiona, mnoštvo ministara, poslovnih ljudi i brojne predstavnike presrećnog i zadovoljnog naroda. Sigurno su tu bili i neki evropski službenici, predstavnici diplomatskog kora, oni vole svečanosti i jake lidere.
Za simboličku tačku početka odabrano je mjesto koje se zove Mrke, i to Gornje, tako da bi neki cinik odmah mogao da kaže, u povodu budućnosti ovog grandioznog projekta – mrka kapa.
No, kako sam shvatio iz žalbe legendrnog srpskog ministra Mrkonjića (u Mrkama) – koji je svojevremeno ovakve autoputeve i mostove gradio za nekoliko sedmica ili mjeseci – nije bilo jagnjeta na ražnju, što je njega prilično razočaralo. Možda je očekivao i trubače iz Guče, i ko zna što još.
Jagnjeta, ražnja i trubača nije bilo, ali crnogorski specijaliteti bili su vrlo prisutni. Prije svega onaj najpoznatiji i najcjenjeniji nacionalni specijalitet – prepečeno udvorištvo, ili poltronstvo na žaru... Garnirano sosom od obožavanja i sa omiljenim crnogorskim desertom – suvim poljupcima u gospodarsku ruku...
Glavna zvijezda je u suštini bio anonimni Crnogorac, iskreni miloljub, koji ne samo da je predano i strastveno poljubio ruku crnogorskog premijera, već je i prekorio ostale Crnogorce: nakon što je on učinio rukoljub, izjavio je da bi, “ovako trebalo da uradi svaki Crnogorac”. Tako tipično crnogorski: čovjek smatra da njegovo udvorištvo mora biti mjera cijele Crne Gore.
Gledao sam mnoge sunarodnike kako se sa mitropolitom pozdravljaju kao da im je drug iz srednje škole – rukovanje i ljubljenje u obraz, ali, premijeru spremno ljube ruku. Toliko o ovdašnjoj religioznosti i poretku božanstava...
Izostanak Mugoše, “grofa od pet bazena” i “vojvode od šamara” mnoge je začudio, bar koliko Mrkonjića izostanak ražnja. Možda mu je zabranjeno prisustvo – sa takvim čovjekom je uvijek nezgodno, nikad ne znaš što može da uradi. Zamislite da je izvadio pištolj (bez dozvole) i počeo da puca po okolnom žbunju? Ili da mu se za nekog od prisutnih novinara učinilo da je Jovović, pa da se zaletio da dovrši posao.
Opet, možda je neko od uglednih gostiju iz inostranstva insistirao da naprosto ne želi da bude viđen sa nasilnikom takve vrste na istom mjestu, pa su Mugošu negđe sakrili. A kada odu stranci, opet će ga pustiti... Da se on malo pozabavi ovima koji ne misle da svaki Crnogorac mora da ljubi premijersku ruku.
U određenom smislu put je jedna od najvažnijih civilizacijskih, bolje reći ljudskih tekovina, koja i konstituiše osnovne pretpostavke za civilizaciju – uz jezik, točak, metafiziku, ocvali strukturalizam, jazz, i još samo par stvari...
Put je, u istoriji ljudskog kao takvoga, bio najubjedljiviji način da se potčini priroda – veliki Vajld je govorio da je priroda neudobna – a put je bio način da je učinite kudikamo udobnijom – da porazite vrijeme i prostor, da učinite sebe gospodarem daljine.
Rimsko carstvo i rimska kultura dosezali su dokle i rimski putevi. Otud čitava mitologija puta – koja ima i svoju religijsku verziju u kineskom konceptu taoa.
No, u poretku stvari onoga koji potpisuje ovaj tekst, jedna prastara staza, jedan puteljak od prije gotovo dva vijeka, najvažniji je put za istoriju evropskog duha. I bojim se da taj puteljak današnjoj Crnoj Gori mnogo više nedostaje od modernog autoputa. Nema toga graditeljskog čuda koje može prevazići značaj ove staze. Zašto?
Legenda, naime, kaže, da su, jednom takvom stazom šetali Betoven i njegov prijatelj. Naišla je obijesna kočija lokalnog feudalca, i Betovenov prijatelj se bacio u stranu da ne zasmeta žurnom knezu, a Betoven je ljutito odbio poziv prijatelja da se i on skloni. Tada je, kaže predanje, izgovorio jednu od najvećih i najznačajnijih rečenica u modernoj istoriji - “Kneževa je hiljadu, Betoven je jedan”. Uzgred, neki interpretatori ove pričice kažu da je neimenovani prijatelj zapravo bio – najveći njemački pisac, Gete. Dokaz da piscima, ma koliko veliki bili, ne treba sasvim vjerovati u povodu kneževa.
Postavite jedan pored drugoga ova dva puta – moderni autoput na čijem otvaranju se propagira ljubljenje u ruku aktuelnog moćnika, i ovu stazicu koja je ljude učila pravom poretku stvari, viđećete – da je doseg ovog šumskog puteljka, ma koliko neugledan bio – neuporedivo veći.
No, bojim se da je ova “haiku-kompozicija” genijalnog gluvaća vjerovatno jedina njegova stvar koja u Crnoj Gori još zadugo neće biti izvedena...
Postojeći komentari (0)
| Pošaljite komentar
|
pretraži po celom b92.net
English
