Ko vuče "nuklearne konce"? Svet saglasan: Nove sile ne treba da postoje

Sve države sa civilnom nuklearnom industrijom su sposobne da naprave fisioni materijal, što zapravo znači da su u mogućnosti da naprave nuklearno oružje.

Izvor: B92

Nedelja, 17.11.2019.

23:50

Ko vuče
Ilustracija: Getty images/ Keystone / Stringer

Ipak, od devet država koje poseduju nuklearno naoružanje, čak četiri države nisu potpisnice Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT), a svet je saglasan da nove nuklearne sile i ne treba da postoje.

Devet država koje ga poseduju su: Rusija, SAD, Francuska, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Pakistan, Indija, Izrael i Severna Koreja, koja je upravo jedina nuklearna sila, mala - ali ipak sila, sa svega 20-30 nuklearnih bojevih glava, koja se 2003. godine povukla iz NPT sporazuma. S druge strane, Pakistan, Indija i Izrael taj sporazum nikad nisu ni potpisali.

"Nuklearno oružje je po svojoj suštini ambivalentno. S jedne strane potpuno nehumano i oružje sposobno da stavi tačku na ljudsko postojanje, dok istovremeno u međusobnom odnosu između država posednika predstavlja faktor pacifikacije", kaže za B92 Bogdan Stojanović, istraživač saradnik u Institutu za međunarodnu politiku i privredu.

Stojanović dodaje da "politika moći dominira savremenim međunarodnim odnosima i cilj je zadržati status kvo bez stvaranja novih nedodirljivih država. Nuklearni status omogućava tu nedodirljivost".

Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja iz 1968. godine podrazumevao je da države potpisnice koje već imaju nuklearno naoružanje neće širiti dalje ovo naoružanje dajući ga državama koje ga nemaju, a s druge strane one države koje ga ne poseduju obavezale su se da ga neće ni nabavljati ni proizvoditi.

Od država koje nemaju nuklearno naoružanje samo Južni Sudan ovaj sporazum nije potpisao.

Ali Irak je 1991. pre Zalivskog rata imao tajni program, a smatra se da Iran, Libija i Sirija verovatno imaju svoje nuklearne programe.

Turska, koja je je 1980. godine potpisala Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja, u poslednje vreme šalje dvosmislene poruke, Nije poznato da li je u planu da rade na razvoju ove vrste naoružanja, ali aktuelni predsednik Erdogan smatra da je neprihvatljivo to što je Turskoj zabranjeno, jer, kako navodi, "ne postoji razvijena zemlja na svetu koja nema nuklearno oružje".

"Neproliferacioni režim uspostavljen Sporazumom o neširenju nuklearnog naoružanja 1970. godine izričito zabranjuje državama da razvijaju nuklearno oružje, dok istovremeno nekima dozvoljava da ga zadrže. Režim je uspostavio dvojake standarde, pa tako svih pet stalnih članica Saveta bezbednosti su nuklearne sile i to nije problem, ali je problem ukoliko Iran ili neka druga država žele ući u nuklearni klub", kaže Bogdan Stojanović.

Situacija oko Irana je malo drugačija. Dok premijer Izraela Benjamin Netanjahu izjavljuje da je Teheran blizu razvijanja nuklearnog oružja na tajnom mestu, iz Irana se to negira, a predsednik Hasan Rohani kao dokaz tvrdnji kaže da omogućava nadzor nad svojim nuklearnim objektima.

"Izrael ne tvrdi da Iran ima razvijenu nuklearnu bombu, već da se nalazi relativno blizu tog cilja. Izraelski zvaničnici su u više navrata tvrdili da Iran krije nuklearna postrojenja za obogaćivanje uranijuma, neophodnog materijala za izgradnju nuklearne bombe", kaže Stojanović.

Šta je istina nije precizno utvrđeno, ali Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) je već 2003. godine rekla da je Iran preduzeo tajne nuklearne aktivnosti. Kako IAEA kaže, to je učinjeno da bi se uspostavio kapacitet da sami proizvode svoj fisijski materijal. Kao što je već bilo reči, svaka država koja poseduje civilnu nuklearnu energiju u mogućnosti je da napravi fisioni materijal koji je zapravo sama suština nuklearnog naoružanja, ali šta je bila namera Irana nije bilo poznato sve do 2015. godine.

U julu 2015. Iran se obavezano da će smanjiti kapacitet za proizvodnju materijala za nuklearno oružje, a u zameni SAD su ukinule sankcije Iranu. Ipak Sjedinjene Države su već 2018. godine ponovo uvele sankcije ne samo Iranu, već i državama s kojima Iran trguje. Iran nije ostao dužan i u maju 2019. godine napustio je sporazum i zatražio zaštitu od sankcija. Ali 27. juna Iran je saopštio da će sporazum iz 2015. prekršiti.

Iran je u početkom novembra saopštio da radi na prototipu centrifuge koja je 50 puta brža od one dozvoljene nuklearnim sporazumom sa svetskim silama. Šta će se dalje dešavati ostaje da saznamo u budućnosti, a Bogdan Stojanović na B92 kaže da je Iran ipak blizu stvaranja svog nuklearnog oružja i kao takav predstavlja realnu pretnju Izraelu.

"Strah u Izraelu je opravdan jer prema kredibilnim procenama Iran ovim tempom razvoja može postati nuklearna sila najkasnije za dve godine. U najbližem komšiluku, rodila bi se nova nuklearna sila koja ne samo da je rival Izraelu već mu osporava pravo na egzistenciju. Napomenuo bih da je Izrael nuklearna sila od kraja šezdesetih godina iako zvanično to nikada nije priznao", naglašava naš sagovornik.

Severna Koreja ne krije svoje namere, i više puta je naglasila da će ovo oružje iskoristiti ako se oseti ugroženo. Ali mnogi kažu da Severna Koreja predstavlja realnu pretnju, jer bi korišćenje ovog oružja predstavljalo "samoubilačku misiju" režima.

"Nuklearno oružje tera svoje posednike da se ponašaju racionalno bez obzira na retoriku, što je slučaj i sa Severnom Korejom. Kim Džong Un nikada ne bi rizikovao sopstveno uništenje hirovitim činom upotrebe atomskog oružja. Njemu nuklearno oružje služi kao sredstvo podizanja sopstvene cene, dobijanja određenih ekonomskih benefita i što je najvažnije ima ulogu prvorazrednog defanzivnog mehanizma od spoljne intervencije", kaže Stojanović.

Najveće nuklearne sile

Prema navodima Stokholmskog međunarodnog mirovnog instituta (SPIRI) nuklearne sile i dalje modernizuju svoje oružje, iako je primećeno da je broj nuklearnih bojevih glava u svetu smanjen. Od skoro 14.000 nuklearnih bojevih glava, Rusija i SAD, kao dve najveće sile zajedno imaju više od 12.000, a najmanje ima Severna Koreja (20-30).

Rusija i SAD, i Kina?

Iako je Rusija u proteklih godinu dana smanjila broj svojih nuklearnih bojevih glava sa 6.850 na 6.500, ona ipak predstavlja "najveću" nuklearnu silu. SAD su takođe sa 6.450 smanjile na 6.185.

"Činjenica je da nominalno Rusija poseduje najviše nuklearnih bojevih glava, ugrubo 300 komada više od SAD. Međutim, čista matematika u slučaju merenja nuklearne moći ne daje rezultat jer osim broja nuklearnih bojevih glava značajna je njihova snaga prinosa i načini isporuke do mete", kaže Stojanović i dodaje:

"Prema još uvek važećem sporazumu, SAD i Rusija su limitirane na maksimalno 1.550 komada namontiranih nuklearnih bojevih glava, što je više nego dovoljno za višestruko uništenje čitave planete. Dakle, govoriti o većoj ruskoj nuklearnoj moći je bespredmetno s obzirom da 'višak' moći nema veliki značaj u situaciji 'uzajamnog osiguranog uništenja' obe strane".

Amerika se na početku nadala da ima monopol nad tehnologijom nuklearnog naoružanja i jedina je država koja je nuklearno oružje upotrebila za napad.

"Nuklearne tajne" su se, na nesreću, brzo raširile i svet se vrlo brzo našao u opasnosti. Hladnoratovska trka u naoružanju obeležila je drugu polovinu dvadesetog veka.

"Gomilanje nuklearnih bojevih glava tokom Hladnog rata bilo je potpuno iracionalno, a u jednom momentu je na svetu bilo više od 60.000 komada tog oružja", naglašava Stojanović.

SAD su prvi test izvele već 1945. godine, nakon toga i dva napada na Japan, a SSSR je svoj prvi test imao četiri godine kasnije. Nakon toga i ostale zemlje imale su svoje nuklearne testove, i upravo zbog sve veće opasnosti 1968. potpisan je Sporazum o neširenju (NPT).

Ipak, Kina, koja je svoj prvi nuklearni test imala 1964. godine, u poslednje vreme se sve češće navodi kao potencijalni strateški protivnik Sjedinjenih Država. Iako ova država razvija svoje atomsko oružje, ne raspoređuje ga na raketama koje takođe proizvodi.

"Ono što se često zanemaruje kada se upoređuju vojni budžeti najmoćnijih država sveta jeste da million dolara više vredi u Kini ili Indiji nego u SAD. Po paritetu kupovne moći Kina je već prestigla SAD što vojni budžet Kine ne čini toliko manjim koliko čiste cifre pokazuju. Naravno, SAD su po pitanju konvencionalne vojne moći još uvek bez premca u svetu, posebno kada je reč o vazduhoplovnoj ili mornaričkoj sili. Kina ulaže pretežno u defanzivne kapacitete i danas predstavlja ozbiljnog izazivača američkom uticaju. Kineska nuklearna sila od oko 300 bojevih glava spremnih da polete ka meti u svakom momentu, sasvim je dovoljna da odvrati neprijateljski napad, što joj omogućava rasterećenost u projektovanju moći na globalnom nivou", kaže Stojanović. Indija i Pakistan

"Mnogi eksperti u ovoj oblasti tvrde da je indijski potkontinent mesto gde postoji najveća šansa za izbijanje nuklearnog rata i sledstveno tome globalne katastrofe. Na našu sreću, mogućnosti za takav scenario su minimalne jer je istorija pokazala da nuklearne sile ne ratuju međusobno, uz izuzetke sukoba niskog intenziteta", kaže Stojanović.

Ipak, između Indije i Pakistana je 1999. godine na prostori Kašmira došlo do razmene vatre, a poslednje vreme nove tenzije pravi i obaranje indijskih aviona.

"Jedan takav slučaj desio se 1999. godine kada je na prostoru Kašmira došlo da direktne razmene vatre između indijskih i pakistanskih snaga. Sukob nije eskalirao u pravi rat, upravo zbog činjenice da su obe države raspolagale nuklearnim arsenalima. Nedavno su tenzije porasle u istom regionu obaranjem dva indijska aviona i kratkom indijskom protivofanzifom, ali siguran sam da takvi konflikti ne mogu prerasti u pravi rat jer bi to bio rat bez pobednika", navodi on.

"Paradoksalno, poput ere Hladnog rata, nuklearno naoružanje ima ulogu mirotvorca između Indije i Pakistana i sprečava ih u radikalnim akcijama", zaključuje Stojanović.

(Ne)važnost sporazuma

Danas se s pravom postavlja pitanje koliko su važni nuklearni sporazumi, posebno u momentu kada se svet suočava sa kršenjem i raskidanjem nuklearnih sporazuma.

"Svedoci smo neretkog kršenja međunarodnih normi od strane najmoćnijih država sveta, što nije slučaj samo u nuklearnim pitanjima već u međunarodnom pravu uopšte. Pomenuo sam “nuklearni rasizam” uspostavljen međunarodnim neproliferacionim režimom koji uvodi dvostruke standarde. Kriza međunarodnih sporazuma je tek na pomolu isticanjem START sporazuma 2021. godine, koji će teško biti obnovljen u eri napetosti između SAD i Rusije", navodi Stojanović.

Iako je Sporazum o neširenju još na snazi, drugi "istorijski" sporazum Sjedinjenih Država i Rusije o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) formalno je ukinut u avgustu ove godine.

Sporazum koji su 1988. ratifikovali tadašnji predsednici, Ronald Regan i Mihail Gorbačov, odnosio se na zabranu proizvodnje, testiranja i raspoređivanja krstarećih balističkih raketa dometa od 500 d 50.000 kilometara. Prekidom ovog sporazuma, prema rečima analitičara, otvoren je put za novu trku u naoružanju. Nakon prekida sporazuma Putin je najavio da će Rusija proizvoditi nove projektile, koji su tim sporazumom bili zabranjeni, ali da ih neće raspoređivati, osim ako to prvo ne učine Sjedinjene Države.

"U avgustu ove godine SAD su formalno napustile Sporazum o raketama kratkog i srednjeg dometa, a novi sporazum nije na pomolu. Ne samo da prisustvujemo kršenju sporazuma već ćemo biti u situaciji nepostojanja adekvatnih međunarodnih aranžmana koji ograničavaju države na polju nuklearnih arsenala, balističkih raketa lansiranih sa podmornica, silosa ili mobilnih lansera", naglašava Stojanović.

Da li će nuklearno oružje ponovo biti upotrebljeno?

"Možemo biti bezbrižni po pitanju izbijanja međudržavnog nuklearnog rata jer takav film nećemo gledati", kaže Stojanović.

Ipak, uvek postoji čuveno "ali".

"Međutim, glavni problem u današnjem globalizovanom svetu predstavlja privatizacija nasilja i mogućnost da se nedržavni akteri domognu oružja za masovno uništenje. Država se ustručava od upotrebe nuklearnog oružja, što ne bi bio slučaj za neku terorističku organizaciju", naglašava Stojanović i dodaje da postoje dokumentovani slučajevi pokušaja terorističke organizacije da se ovog oružja domogne.

"Postoje dokumentovani slučajevi pokušaja Al Kaide da se domogne “prljave” atomske bombe devedesetih godina 20. veka", kaže.

Iako danas postoje efikasni sistemi kontrole, rizik da terorističke organizacije dođu u posed ovog oružja nije nepostojeći.

"Na sreću, danas postoje efikasni sistemi za praćenje nuklearnih materijala, satelitsko nadgledanje i nuklearna forenzika čime se rizik od nuklearnih terorističkih napada smanjuje na najmanju moguću meru. Ipak, on nije ravan nuli i u budućnosti je potrebno pojačati kontrolu ne samo nagomilanih nuklearnih bombi, već i nuklearnih postrojenja i skladišta plutonijuma i visoko obogaćenog uranijuma", smatra Bogdan Stojanović.

Šta je nuklearno naoružanje

Nuklearno naoružanje predstavlja veoma razornu silu na veliku daljinu,i kao takvo predstavlja veliku opasnost. Zbog toga je nuklearno naoružanje predmet etičkih rasprava.

Postoje dve vrste nuklearnog naoružanja - fisiona i termonuklearna. Fisiona oružja aktiviraju se nuklearno fisijom, što u osnovi predstavlja deljenje jednog automa u dva, pri čemu se oslobađa toplota. S druge strane, termonuklearna koriste kombinaciju fisije i fuzije. Za razliku od fisije, fuzija predstavlja spajanje dva ii više atoma, pri čemu se takođe oslobađa energija.

Materijali koji se upotrebljavaju u atomskim bombama su uranijum i plutonijum. Uranijum 235 se koristi za fusiju, i pored toga što je radioaktivan on je i poslednji prirodno dobijeni element u periodnom sistemu elemenata. Pored toga postoji i Uranijum 238.

Plutonijum je veštački dobijen element i koristi se za fuziju. Veoma je blizak uranijumu, jer se dobija postavljanjem Uranijuma 238 u nuklearni reaktor na neodređeno vreme.

Većina država koristi oba elementa, a one države koje trenutno koriste samo jedan rade na unapređivanju i razvijanju korišćenja drugog.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: