WLOG 002: "Od Bejruta do Malmea"

Ostavila sam svoj grad, ali nisam mogla da ostavim sećanje. Ostavila sam uspomene na svoj nekadašnji život i krenula u novi.

Izvor: B92

Sreda, 25.10.2017.

12:30

WLOG 002:

Foto: Karl Baron, Love kastrup - 1 min security line, flickr.com

Piše: Jasmin Dajan, Beograd

On nije bio daleko, Bejrut je manje od devedeset kilometara od Damaska. Dva sata vožnje, ali nismo mogli da idemo direktno. Rat je isekao puteve. Preko granice su propuštali selektivno. Putovali smo noću i tokom celog puta je delovalo kao da nigde nema nikoga, a na granici kolona automobila.

Liban je arapska zemlja i na neki način sve je isto, ali nije moja zemlja i to pravi suštinsku razliku. Kada sam videla more dodirnula sam lice. Obrazi su mi bili mokri. Ne sećam se da sam plakala, to je verovatno od prethodnih nekoliko dana. Setila sam se razgovora sa mužem pre polaska. „U Bejrut. Privremeno. Dok se situacija ne smiri.“ To mi je ostalo u sećanju, to će biti kratak period dok se ne smiri sve i odmah se vraćamo. Te rečenice su mi često odjekivale u glavi.

Na početku je bilo teško dok smo se smestili i počeli navikavanje na naš novi dom. Bejrut je skup. Bejrut je strahovito skup. Za sve je potreban novac. Parking ispred zgrade u kojoj smo živeli. Hrana. Voda, voda je skupa. Ipak, snalazili smo se nekako, dok nije došlo vreme da upišemo ćerke u školu. To je bilo nemoguće. Toliko skupo. Za to nije bilo mogućnosti da se snađemo.
Foto: CucombreLibre, Sweden Malmö 13, flickr.com

Posle nekoliko meseci, taman kada smo našli način da ćerke krenu u školu, u Bejrutu su se čule dve eksplozije. Ovo nismo očekivali. Te dve detonacije odzvonile su glasnije nego sva bombardovanja u Damasku. Dve eksplozije koje su učinile da Sirijci postanu najmanje poželjne osobe u Bejrutu. A bilo nas je mnogo.

Nisam mogla da verujem. Zar je moguće da ljudi tako misle? Kao da smo mi razlog za terorizam. Kako mi možemo da budemo odgovorini za nešto što se dešava na ulicama? Mi smo pobegli od rata, nismo hteli u tome da učestvujemo. Sada smo došli ovde i prate nas bombe, ali mi ih nismo doneli.

Jako sam se plašila. Svako jutro kada bi muž otišao na posao a ja ostala sama sa ćerkama, plašila sam se da će neko doći po nas. Kada bi neko zvonio na interfon ili prolazio pored naših vrata, pomislila bih da je to kraj. Mislila sam kako će nas deportovati ili odvesti u izbeglički kamp, a suprug nas nikada neće pronaći. To razdvajanje me je ubijalo, ali on je morao da radi. Trebalo je da ide na posao, jer taj posao je bio jedini način da ostanemo ovde. Možda i jedini izvor sigurnosti.
Foto: Paul Saad, Manara Street, Beirut Lebanon, flickr.com

Ipak, nisam se osećala bezbedno sama sa decom u tom stanu. A i Bejrut je toliko skup, nisam znala da li mogu da se naviknem na takav život. Razgovarala sam sa rođacima, sa prijateljima, sa mužem. Svi su mi govorili da treba da odemo u Švedsku, tamo je dobro za Sirijce. Posebno za decu koja imaju šansu da idu besplatno u školu, počnu zaista neki novi život. To nas je najviše privlačilo, novi život naše dece. Mi nismo bili važni. Mislila sam o tome i plašila se da odem sama sa decom, ali na kraju sam odlucila da odem.

Kada smo sleteli u Dansku počeo je najteži period mog života. Mislila sam da je Bejrut skup, ali Kopenhagen je još skuplji. Nisam znala kuda da idem šta treba da radim. Aerodromi su zbunjujući. Vode vas neke strelice. Ljudi su posvuda, ali nema ih da vam pomognu. Toliko ljudi, a osećate se sami. Hodala sam sa dve velike torbe, dve male ćerke. Decu držim za ruke i i svi zajedno držimo te torbe u kojima su naše stvari. Svaki korak činio se nemogućim. Kada sam naišla na INFO-pult pitala sam kako da stignemo u Malme. Seli smo na voz i krenuli ka Švedskoj. Sama sa dve male ćerke, dve velike torbe i nadom da ovde neće biti eksplozija.

Švedska. Nova zemlja, drugi jezik, nikog nisam poznavala i nisam znala kako da počnem. Stigli smo u Malme i otišli u centar gde se predaje zahtev za azil. Dobili smo brojeve. Čekali smo. Bila je velika gužva i čekali smo ceo dan kako bismo stigli na red. Aplicirali smo. Odrasla žena. Dvoje maloletne dece, devojčice od X godina. Dobili smo registracione papire. Dobili smo nove brojeve. Smestili su nas u izbeglički kamp.
Foto: Miriam, flickr.com

Pripala nam je mala soba. Oko šest kvadrata. Nas tri, na dva kreveta. Spojili smo ta dva kreveta i spavale zajedno, jer nije bilo mesta za treći. Kupatilo je bio van sobe, niz hodnik. Mi smo bili soba broj 14. Šesnaest soba bilo je na našem spratu. Pedesetak ljudi. Mnogo dece. To je bio naš novi život. Ali barem nije bilo bombi, bilo je mirno.

Najveći problem bio je kada treba da okupam ćerke. I da se sama okupam. Nisam mogla da ostavim decu u sobi jer se vrata nisu zaključavala. Prosto, nemaju ključeve. Svako može da uđe kada želi. Ili izađe. Nisam mogla da ostavim decu u sobi i odem da se okupam.

To je bila najveća razlika između moje zemlje i Švedske. Ovde se kaže da su žene i muškarci jednaki, ali kako smo jednaki ako nemam svoj prostor. U Siriji žene imaju svoj posebni kutak, gde mogu da budu same, da brinu o sebi, da se sklone, da potraže mir. U Švedskoj je nemoguće ostati sam. Svakodnevica je da se ne zaključavamo i svaki put kada sam se kupala uvek je neko pokušavao da uđe, da otvori vrata. Velika gužva. Stalno.

Onda sam se dogovorila sa ženom sa sprata da zajedno idemo na tuširanje. Ona bi meni čuvala vrata, ja njoj. Nakon tri meseca sam se prvi put okupala u miru. Bez kucanja. Bez dovikivanja. Svi smo prolazili kroz to. Svako je svakom smetao, a to nismo hteli.
Drugi problem bila je hrana. Izgubila sam 10 kilograma za nekoliko meseci, jer je hrana bila prilično očajna. Njihova hrana je potpuno drugačija od naše. Sličnosti su minimalne. Oni kuvaju bez ulja. Bez začina. Kuvano je bareno. Ubaciš povrće u vodu i kuvaš koliko treba. Pirinač. Povrće. Brokoli. Špargla. Karfiol. Sve ono što u Siriji jedemo samo kad smo bolesni.

A što je još gore, čak i da bismo otišli po taj obrok trebalo je da šetamo oko kilometar pešice. Kantina je bila niz ulicu a zima u Švedskoj je jaka. Mi došli iz Sirije. Sat vremena bismo se oblačili pre nego što bismo izašli iz sobe. Zamislite da svaki dan oblačite i svlačite dvoje male dece po nekoliko puta. Rukavice. Nekoliko pari čarapa. Čizme. Džemper. Džemperi. Šal. Kapa. Tri puta dnevno, sve ispočetka.

I tako svaki dan. Buđenje, kupanje, oblačenje, pešačenje, doručak, pešačenje, svlačenje, odmor, oblačenje, pešačenje, ručak, pešačenje, svlačenje, odmor, oblačenje, pešačenje, večera, pešačenje, svlačenje, spremanje za spavanje, spavanje.

/nastaviće se/ NAPOMENA: Ovaj blog je zasnovan na životnim pričama žena izbeglica i migrantkinja koje trenutno borave u Srbiji. Blog je napisala autorka čije je ime izmenjeno zbog zaštite privatnosti a pripremio ga je Info Park uz podršku Agencije za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena u Srbiji (UN Women) u cilju podizanja svesti o položaju žena izbeglica i migrantkinja. Stavovi u ovom blogu pripadaju isključivo autorki i ne predstavljaju nužno stavove UN Women, Ujedinjenih nacija, ili bilo koje druge organizacije pod okriljem Ujedinjenih nacija.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: