Frljić u Rijeci organizuje kontra-Oluju

Kako prenosi list, Frljić želi da se suprotstaviti glorifikaciji rata koja se i dalje nameće kao službena dužnost svih građana i da pošalje poruku da je rat puno kompleksnija pojava nego što ga političari predstavljaju.

Zbog toga će organizovati ovaj mirovni kontrapunkt kninskoj proslavi Dana pobede i domovinske zahvalnosti.

Paralelno s početkom proslave u Kninu, u 8 sati ujutru 5. avgusta u riječkom pozorištu počeće javni razgovor s pet žena različitih nacionalnosti iz Vukovara, Osijeka, Knina, Drniša i Ličkog Petrovog Sela. Sve one su žrtve rata.

Razgovor sa njima vodit će Vesna Janković, aktivistkinja Antiratne kampanje. Reč je o projektu "kontrasećanja", pokušaju da se ispričaju priče žrtava rata sa njegove margine i izvan službene istorije.

Oliver Frljić se nada da će životne priče ovih žena pokazati da ni u jednom ratu, pa tako ni u Domovinskom, ništa nije crno-belo i jednostavno:

"Iako su različitih nacionalnosti i porodičnih prilika, sve su ove žene tokom rata proživele neku vrstu mučenja i torture, izgubile su članove porodice, javno su ismevane ili su trpele dugogodišnju društvenu izolaciju."

Neke od njih svedoče i o epizodama ratne humanosti i hrabrosti koje takođe odudaraju od nacionalnih stereotipa i koje se ne prepričavaju ni na pravoslavnim opelima ni na katoličkim misama za domovinu. Jedan od primera goovri o tome kako su pojedini drniški Srbi i Hrvati, kad je bilo najgore, jedni drugima spasavali živote.

Događaj kao sekundarni cilj ima i otvaranje debate o ulozi žena u ratu.

Budući da svaka Frljićeva aktivnost u poslednje vreme proizvodi žestoke društvene reakcije, organizatori i ovom prilikom u Rijeci očekuju kontraproteste veterana rata i desničarskih udruženja.

Skup će, navode organizatori, biti dobro osiguran.

Rekli su da će se Branko brzo vratiti

Slobodna Dalmacija prenela je i deo priče Marije iz Osijeka:

"U to vrijeme sam s dvojicom maloljetnih sinova bila u izbjeglištvu u Zaprešiću, a suprug Branko je ostao u Osijeku jer je bio jedan od direktora Pošte. Svaki dan, izuzev subote i nedjelje, čuli smo se telefonom čim bi on stigao na posao. U ponedjeljak, 25. 11. 1991. godine otpratila sam djecu u školu i potom čekala njegov poziv. Javio mi se tek oko 16 sati. Grdila sam ga što mi se nije javio ranije, a on mi kaže da uopće nije išao na posao, da mu je u petak pred kraj radnog vremena došao šef i rekao da je od ponedjeljka na slobodnim danima te da ne ide nikuda iz Osijeka u slučaju da ga budu trebali. Nikada nije rekao da ga je strah, da ga je netko dirao, napadao. Ništa.

Sutradan u 11.30 po njega je došlo troje naoružanih osoba, jedna žena i dva muškarca u odorama Hrvatske vojske. Pozvonili su na vrata i rekli mu da s njima pođe na informativni razgovor. Kazali su mu da ne treba ponijeti dokumente jer će se brzo vratiti. Nakon pola sata je to isto troje ljudi došlo u našu kuću, ali ovaj put bez njega. Odvezli su naš automobil iz garaže. Odonda ga više nikad nisam vidjela ni čula."

Marija danas živi u Osijeku s jednim od sinova i ima 65 godina. Do 1994. godine, kada je njen suprug Branko kao nestala osoba proglašen umrlim, Marija i njena deca živeli su na rubu egzistencije. Ostatak Marijine priče moći će se čuti 5. 8. 2015. u HNK Ivana plemenitog Zajca u Rijeci.