"Hici nisu došli sa srpske strane"

Tadašnji predsednik Republike Srpske i vrhovni komandant njene vojske Karadžić (67) optužen je za terorisanje stanovništva kampanjom artiljerijskih i snajperskih napada, 1992-95.

Veštak Poparić je, komentarišući incidente navedene u optužnici, tvrdio da, na osnovu nalaza istraga vlasti u Sarajevu i dostupnog dokaznog materijala, nije moguće da su hici na civile bili ispaljeni sa položaja VRS ili da su se pogođeni našli u "unakrsnoj vatri" zaraćenih strana.

U jednom od incidenata, navedenih u optužnici, jedan metak, ispaljen sa solitera na Grbavici u kojima su bili snajperski položaji VRS, 18. novembra 1994. u centru Sarajeva, prvo je ranio majku Dženanu Sokolović, a potom, prošavši kroz njeno telo, ubio njenog sedmogodišnjeg sina Nermina Divovića.

Tvrdeći da metak nije mogao doleteti sa zgrade na Grbavici, Poparić je posvedočio da je "teško utvrditi šta se dogodilo zato što nedostaje detaljan sudsko-medicinski nalaz" koji je "ključan" za određivanje pravca i ugla doleta hica, na osnovu ulaznih i izlaznih rana na telima pogođenih.

Nije utvrđen ugao pod kojim je metak pogodio majku, bez čega je, prema nalazu Karadžićevog veštaka, nemoguće utvrditi odakle je hitac ispaljen.

Po svedoku, te rane i strane s kojih su zadobijene, različito su opisane u nalazima policije i sarajevskih lekara. Poparić je "problematičnim" nazvao i to što nije bilo tačno određeno mesto na kojem su majka i sin bili pogođeni.

Za sličan incident, u kojem su, 3. septembra 1993, jednim hicem ranjene majka i kći, balističar odbrane je zaključio da, na osnovu dokaza, "nisu bile namerno gađane, bez obzira sa koje strane". Dodao je da mesto incidenta nije bilo vidljvo sa najbližih položaja VRS.

Ranjavanje trinaestogodišnjeg Seada Solaka, 22. novembra 1994, u centru Sarajeva, nije, po svedoku, moglo biti posledica delovanja snajpera, zato što su najbliži srpski položaji bili udaljeni više od 1.200 metara, van dometa snajperskih pušaka. Istragom je, kazao je Poparić, pogrešno bio utvrđen pravac iz kojeg je metak doleteo.

Prema Poparićevom ekspertskom nalazu, i 14-godišnji Tarik Žunić je, 6. marta 1995., bio ranjen u "razmeni vatre" između Armije BiH i VRS, u koju je bio umešan i Unprofor. Za tvrdnju da je srpska strana odgovorna "nema dokaza", ni medicinske dokumentacije.

Za napad na tramvaj ispred hotela Holidej-in u kojem su 3. marta 1995. ranjena dva građanina, Poparić je tvrdio da "nikako nije mogao doći" sa snajperskih položaja VRS na Grbavici.

Sugerisao je da balistička analiza pokazuje da su hici doleteli sa obližnjih zgrada u centru Sarajeva pod kontrolom ABiH, poput Izvršnog veća.

Komentarišući optužbu da je VRS odgovorna za ranjavanje trogodišnje Anise Pita, 13. decembra 1992, dok se igrala na tremu svoje kuće, Poparić je naznačio da to mesto nije bilo vidljivo sa položaja VRS.

Na sličan način, veštak je negirao i da je vojska bosanskih Srba bila vinovnik preostalih od ukupno 17 napada na civile u Sarajevu iz pešadijskog oružja, koji su navedeni u optužnici.

Poparić će iskaz na suđenju Karadžiću nastaviti sutra. Optužnica Karadžića tereti i za genocid u Srebrenici; progon Muslimana i Hrvata širom BiH i uzimanje za taoce "plavih šlemova" UN, 1992-95.