SOS - poziv koji može promeniti život

Jedan od početnih koraka u okončanju rodno zasnovanog nasilja, koje gotovo da ne zaobilazi ni jednu opštinu u Srbiji, jeste odluka žene da stane na put ugnjetavanju i potraži stručnu pomoć. Svrha usluge SOS telefona je osnaživanje žena i devojaka da preuzmu kontrolu nad sopstvenim životom i da ostvare pravo na život bez nasilja. O tome šta žene očekuju pozivanjem SOS broja i koje vrste usluga im mogu biti pružene razgovarali smo sa Snežanom Jakovljević, predstavnicom udruženja žena "Peščanik“ iz Kruševca.

Izvor: Sanja Budimoviæ

Ponedeljak, 21.04.2014.

12:58

Default images

Prema vašem iskustvu, koliko je vremena potrebno ženama koje su preživele nasilje od početka zlostavljanja do odlučivanja da potraže pomoć i okrenu SOS telefon?

Zavisi od slučaja i od same žene, pet, sedam, nekad i više godina. Kada nam se dogodi nasilje, logično je da smo zatečene, ne očekujemo to, u neverici smo, nije nam jasno šta se događa i teško razumemo i jos teže prihvatamo da nam osoba do koje nam je stalo radi tako nešto. Tu su osećanja straha, stida, krivice, počnjemo da razmišljamo šta nismo dobro uradile pa govorimo sebi „da sam samo ovo ili samo ono... možda on ne bi“... Živimo u kulturi u kojoj se nasilje relativizuje i opravdava i žrtvama nasilja treba puno vremena da shvate da on, svakako bi, šta god ona uradila ili ne uradila i da je jedini i isključivo razlog, razlog nad razlozima za nasilje – sam nasilnik.
Foto: Fond B92
Koji je najčešće vid pomoći koji žene očekuju kada nazovu SOS broj?

Negde na početku razgovora konsultantkinja pita ženu koja se javi kako može da joj pomogne, šta očekuje od nje... Većina žena je zbunjena kada pozove. Naročito kada to čine prvi put - nemaju ideju šta im je tačno potrebno od nas. Ne retko, žele da im kažemo kako da promene nasilnika, odnosno šta da rade i kako da se ponašaju da se on promeni, da „bude kao što je bio“.... Postoje opet i žene, koje zovu zato što im je potrebna određena informacija, najčešće pravne prirode – to su one koje su počele proces izlaska iz nasilja, ili se spremaju da to učine (što opet ne mora da znači da će to i uraditi i to baš tada).

Jedan od načina pomoći žrtvama jeste organizovanje grupa za samopomoć ženama koje su pretrpele nasilje. Da li vaša organizacija pruža ovu vrstu usluga svojim korisnicama i u čemu se ogleda efikasnost ovih grupa?

Još uvek nemamo grupe samopomoći, ali nameravamo da one budu deo podrške koju ćemo pružati u budućnosti. Kontakt i razgovor sa ženama koje su imali slična iskustva donosi saznanje i osećanje ženi da nije sama, da neko razume kroz šta prolazi, da je ne osudjuje. Tu je i taj motivišući faktor - to što je nekoj ženi uspelo da prevazidje situaciju nasilja inspiracija je i ohrabrenje za one koje su još u procesu izlečenja i prevazilaženja velike traume koja im se dogodila.
Foto: Fond B92
Kakva je vaša saradnja sa institucijama sistema u različitim sektorima za zaštitu žrtava, sa centrima za socijalni rad, policijom, sudom, tužilaštvom, zdravstvenim institucijama?

Daleko od poželjne. Uprkos usvajanju brojnih zakona i donošenju dokumenata za prevenciju i eliminisanje nasilja prema ženama, situacija se u praksi teško menja. Stereotipi i prema nevladinim organizacijama i u odnosu na rodno zasnovano nasiljе su i dalje veoma prisutni, ne samo u najširoj javnosti nego i kod onih koji bi trebalo da sprovode određene politike. I onda zapravo imamo, kako to stoji u izveštaju „Senka nad Srbijom“ (izveštaj u senci koji su sačinile ženske grupe i predale CEDOW Komitetu 2013.), jedan „fiktivni participativni proces bez mogućnosti stvarnog uticaja“. Mislim da je situacija posebno loša na lokalnom nivou. Mi smo se susretale sa neverovatnim stvarima, prikrivanjem informacija, davanjem neistinitih podataka nacionalnim službama i organima od strane lokalnih institucija, isključivanjem organizacije iz potpisanih sporazuma i odluka... uopšte marginalizovanjem našeg značaja iako se pitanjem ženskih prava kontinuirano bavimo duže od decenije. Prošle godine su u Kruševcu, u kontekstu porodično partnerskog nasilja ubijene 4 žene. Neko mora biti odgovoran za to. U saradnji sa Mrežom žena protiv nasilja, Udruženje žena Peščanik je Zaštitniku građana/ki uputilo zahtev da istraži odgovornost države u slučaju ubistva u Kruševcu, septembra 2013, s obzirom da se žena više puta obraćala policiji za zaštitu pre nego što je ubijena.

Na koji način bi, po Vašem mišljenju, uspostavljanje jedinstvene nacionalne SOS linije olakšalo ženama koje su preživele nasilje?

Najvažnije je što će podrška biti dostupna na teritoriji cele zemlje, dakle svim ženama kojima je potrebna i što će biti povećan broj sati rada SOS linije. Uspostavljanje jedinstvene nacionalne linije značilo bi i da država preuzima odgovornost za obezbedjivanje podrške i zaštite od rodno zasnovanog nasilja. Istovremeno bi i nasilnicima bila poslata poruka da nasilje nije privatna stvar i da žene izložene nasilju nisu same, što je takođe važno.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: