Gušimo se u omči korupcije

U Miloševićevo vreme korupcija je dostigla srednji nivo, ali je stepen koji danas imamo, sistemska korupcija, nastao u poslednjih sedam, osam godina. Ne duže.

Izvor: Vojislav Tufegdžiæ

Ponedeljak, 14.04.2014.

11:15

Default images

Profesor Univerziteta u Beogradu, kriminolog i bivši direktor Instituta za sociološka i kriminološka istraživanja Dobrivoje Radovanović insistira na tvrdnji da su generator korupcije u Srbiji političke partije i njihov odnos prema javnim preduzećima. Kaže – na mnogo načina, uz napomenu da su, uz obostrani interes, u ovo klupko u međuvremenu uvučeni i veliki privrednici.

*Jesu li naznake afera SIEPA, Kolubara, hapšenja direktora Inspektorata rada, kalkulacije oko Darka Šarića, dolazak na teren o kojem uporno govorite – sprege organizovanog kriminala i finansiranja političkih stranaka?

Osnovni mehanizam korupcije je finansiranje političkih partija koje je tajno za građane, a izdaci se nadoknađuju iz budžeta, od poreza koji oni plaćaju. Kada imate tako nešto praktično ucenjujete čitavu strukturu ljudi u javnim preduzećima, od menadžmenta pa nadalje. To je jedan problem. Drugi je što ste onda obavezni da u menadžment postavljate ljude koji su vam odani i koje možete da ucenite, pa ne vodite računa o njihovoj stručnosti i sposobnosti da vode firme. Treće je što tako siromaši veliki broj ljudi, desetine hiljada, jer javna preduzeća propadaju, dolaze na granicu stečaja, a održavaju se subvencijama države. Četvrto, država radi nešto nezamislivo – oprašta poreze. U pravnoj državi, u tržišnoj ekonomiji, kapitalističkom sistemu ili tamo gde se mi već nalazimo, to je nemoguće. Da vam dozvoljava da ne plaćate porez dugo vremena ili vam otpiše porez i pretvori ga u, recimo, javni dug. Takozvani biznismeni ne plaćaju porez, ali mali privrednici moraju da plaćaju sve redovno.

*A to se odnosi na sve privatne firme?

Naravno. Država mora da uzima na nečem drugom kako bi nadoknadila rupu u budžetu, pa izmišlja stotine oblika oporezivanja. Kada pitate direktora privatnog preduzeća šta sve plaća, on se hvata za glavu. Sve je to vrlo skopčano jedno sa drugim i vodi ka propasti. Ako uporedite klasičnu definiciju korupcije – da plaćate državnom službeniku za posao koji je inače dužan da uradi – mi se srećemo sa potpuno neočekivanim tipovima korupcije. Recimo, kada se donese propis prema kojem vam je potreban metar i po dokumentacije da izvadite dozvolu za izgradnju mini elektrane, što je veoma korisno i za pojedince i za državu. Potrebne su četiri godine da sakupite sva dokumenta za dobijanje dozvole. I ostaju dva izbora – da odustanete od posla ili da stalno plaćate državnim organima da vam izdaju dozvolu. Isti mehanizam se primenjuje i kod propisa oko legalizacije ili dozvole za gradnju. Ne znam da li su ljudi uopšte svesni šta se sve plaća i na koji način država maltretira ljude kako bi dobila novac. *To je deo koji ih neposredno pogađa.

Pazite, onaj ko je sve katastarske poslove u Beogradu stavio na jedno mesto trebalo bi da dobije nagradu za glupost. Jer, tu je sada nastala neverovatna gužva, tri čoveka u kancelariji opslužuju stotine ljudi i ne možete od njih ništa da dobijete ukoliko ne podmitite nekoga. Izneću lični primer. Nasledio sam od sestre malu kućicu, a to je nelegalna gradnja daleko na periferiji, u lošem kraja, ali svejedno. Da bih je uknjižio kao svoje vlasništvo trebalo bi da dobijem izjavu od čoveka koji je mom zetu prodao taj plac 1961. godine, iako postoji ugovor između njega i mog zeta o prodaji i plaćanju, overen kod suda. Dakle, i pored ugovora overenog u sudu sada treba i izjava tog čoveka! Pošto on više nije živ rekli su mi da donesem njegovu smrtovnicu. A kako ja da nađem kada je i gde umro?

*Formalno je izjava u rangu sudskog dokumenta?

Da, ali nije tu kraj. Da bi se razgraničio plac na kojem se nalazi kućica, a tu je nelegalno izgrađeno 11 ili 12 sličnih, nije dovoljno da dođe geometar i proveri broj i veličinu, kako piše u ugovoru, već ja moram da pribavim izjave svih ljudi koji su živeli na tom placu. Ne samo onih koji su tu sada, nego svih koji su u bilo kojem periodu od 1961. tu živeli. I to izjavu da li oni eventualno osporavaju vlasništvo tog placa!

*Da se vratimo na političke partije. Za koje potrebe im je potreban veliki novac ako su već važne kadrove i deo članstva zbrinuli u javnim preduzećima i administraciji?

Političke partije imaju veliku administraciju, imaju odbore po čitavoj Srbiji i sve je to potrebno finansirati. Kada to ne može u lokalu, centrala mora da obezbedi novac. Partije imaju mnogo zaposlenih, a imaju i aktivnosti koje moraju da plaćaju, ne mislim samo u vreme pred izbore. Pa i kada su izbori stranke potroše mnogo više novca nego što zarađuju. Međutim, ovde ne postoji mehanizam koji utvrđuje kako se finansiraju. Od članarine? Ma, to je budalaština. Zato stranke moraju da nađu način da dodatno prihoduju, pa i da ucenjuju poslovne ljude.

*I tu se uključuju imućni privatnici?

Taman posla da su pošteđeni. Javna preduzeća su stalni izvor prihoda, ali se poslovni ljudi, sitniji ili krupniji, ucenjuju na više načina. Ili im se prosto obećaju i daju privilegije za određeni procenat. To je samo po sebi korupcija. Uobičajeni procenat davanja za političku stranku na Zapadu je do tri odsto. I to je legalizovano – možete u posredovanju oko nekog posla da tražite proviziju do tri odsto vrednosti koja ulazi u ugovor. Međutim, ovde je najniži procenat 10 odsto, a obično se traži između 10 i 25 odsto vrednosti posla. Znate li kolika su to opterećenja za nekog investitora ili koliko to povećava cenu proizvoda? Poseban problem je kada partijskim ljudima omogućite da državnim novcem otvore privatna preduzeća i da ta preduzeća počnu da rastu. I onda imate spregu privatnih firmi čiji su vlasnici političari sa političkim partijama.

*Primeri o kojima se govori ili piše su, ipak, teško dokazivi?

Dokazivo je kada se hoće. U mnogim slučajevima, ne naravno u svim, postoje papiri koji su deponovani u nekim advokatskim kancelarijama ili u inostranstvu. To se može lako dokazati ako postoji namera dokazivanja. Ali, nema namere. Ako vas ucenim da mi platite 10.000 evra kako bih vam omogućio da uradite neki posao, vi možete da me prijavite policiji, da se novčanice obeleže i da prilikom primopredaje policija upadne i uzme novčanice kao dokaz. Ali, tu nastaje rašomonijada. Umesto da odmah počne sudski proces, za šta su kao dokaz dovoljne novčanice, kreće komplikovan postupak i traženje svega što je osumnjičeni učinio u životu kako bi se optužbe objedinile. To je samo po sebi glupo. Zašto se odmah ne kazni za nešto što nije sporno?

*U svetu je besmisleno i da direktori javnih preduzeća koji rukovode hiljadama ljudi i odlučuju o milionskim iznosima imaju plate koje se samo kod nas smatraju visokim – 1.500 do 2.000 evra. Istovetni poslovi tamo se plaćaju shodno odgovornosti, mnogostruko više, upravo zbog toga da bi se izbegla mogućnost korupcije.

Veoma visoka plata negativno bi odjeknula u javnosti, a onda se gube glasači... Mnogo smo siromašni, jer kada lekarski pregled sa snimcima košta 2.000 dinara to znači da smo užasna sirotinja. Za 2.000 dinara se ništa ne može uraditi. Ali, to jeste interesantno, pošto direktori velikih javnih preduzeća imaju skrivena primanja koja su poseban oblik korupcije. U Srbiji on cveta. Na primer, kroz članstva u upravnim odborima, a pojedinci su se nalazili i u pet upravnih odbora. Neka to bude 50.000 dinara, pa kada ste član pet odbora onda je to značajna mesečna suma od 250.000. Da ne govorimo koliki su bonusi, dodaci, privilegije u vidu službenog automobila, plaćenog benzina, plaćenog odmora... Sve je to, zapravo, kriminal. Legalizovan. Zato, kada imate čoveka koji prima mesečno 3.000, pa i 5.000 evra, a parapolitičar je, nije prva politička liga nego tek partijski važan čovek, onda on mora da plaća kako bi ostao na tom mestu. U suprotnom, uvek mogu da kažu – ili ćeš da plaćaš, ili ćemo te menjati. To je vid korupcije koji je kod nas zamotan i ne može se na prvi pogled videti, niti lako dokazati. *Ukazuju li poslednji primeri upravo na to o čemu govorite?

Ne, to je previše primitivan način korupcije. Da vi meni date platu 100.000, a da ja vama vratim 40.000, to je vrlo primitivan mehanizam otimanja para. Teško je nazvati to nekim imenom, nije korupcija u klasičnom smislu, ali jeste pljačkanje države. Kada uporedite organizovani kriminal i funkcionisanje političkih partija vidite preklapanja u skoro polovini indikatora. Organizovani kriminal ima 14 indikatora prema kojima se dijagnostikuje. Politička organizacija ga sledi u šest do sedam indikatora. A to nije samo korupcija, tu su i pranje novca, reketiranje, ucene...

Kada velika firma da novac političkoj partiji očekujući da će posle izbora imati privilegije u nekom zakonskom tekstu, ili da će uticati na njegovo donošenje, to je čista korupcija. U svetu se to radi malo drugačije. Veliki privrednici daju novac za kampanje političarima, ali otvoreno, i za to imaju pravo da traže pozicije u državi i u inostranstvu. To je tamo legalno. Ovo što se dešava ovde je ilegalno i zbog toga je kriminal. Problem je i što političke partije koje u Srbiji dođu na vlast, a dobile su novac od privrednika, njemu omogućavaju monopolski položaj. A to je čista pljačka države.

*Drugi problem je neusvajanje zakona?

To je direktna korupcija uz pomoć političkih partija koje su na vlasti. Plaćanje da se ne usvoji zakon je ista korupcija kao plaćanje usvajanje zakona na čije ste kreiranje uticali. Isto je. I činjenje i nečinjenje. To je dobro poznat mehanizam u svetu. Ipak, mene mnogo više interesuje ono što je naša kreacija, za šta imamo velike sposobnosti. Tako mi donosimo zakon koji je vrlo teško primenjiv, pa predstavlja idealan način za korupciju. Jer, primena zakona čije su odredbe skoro nemoguće, ostvariva je ako platite. I svi vide da su ti zakoni kontraproduktivni.

*Koliko energije i umeća mora da se uloži u borbu protiv korupcije?

Postoje tri nivoa korupcije. Poslednji nivo je takozvana sistemska korupcija, kada se koruptivni mehanizmi ugrađuju u propise, u funkcionisanje institucija i političkih partija, kad ništa ne možete da uradite bez plaćanja. Mi se nalazimo u tom poslednjem stadijumu. Došli smo dotle da ukoliko brzo ne izađemo iz nje korupcija će ugušiti državu. Ako se ta sprega odmah ne prekine obrali smo bostan.

*Kada je korupcija u toj meri ovladala državom?

Teško je tačno odgovoriti. Problem na Balkanu je veoma star. Još je Austrougarska ovde duplirala plate svojih činovnika da bi onemogućila korupciju. Za vreme nekadašnjeg socijalističkog sistema korupcija je bila svedena na pojedinačne slučajeve, na činovnike, lekare, profesore... Ali, nivo koji danas imamo mislim da je nastao u poslednjih sedam, osam godina. Ne duže.

*Brojni se ne bi složili s vama i rekli bi da je to proizveo Miloševićev režim.

Pod Miloševićem smo imali korupciju, ali na srednjem nivou. Početni nivo imaju sve zemlje izuzev skandinavskih. Ali, da se razumemo, neke zemlje su legalizovale proviziju kao neku vrstu koruptivnog mehanizma i tako onemogućile priču o korupciji u svojim državama. U Miloševićevo vreme korupcija je porasla na srednji nivo. Bilo je za očekivati da će krenuti ka višem nivou, ali je vlast koja pretenduje da vodi zemlju to morala da zna. I morala je da ima mehanizme da to spreči. Nije dovoljno samo donošenje zakona, već on mora i da se primenjuje.

*Ima li socijalni momenat koruptivnog udela?

Apsolutno. Ne možete sprečiti korupciju ako ljudi imaju bedne plate. Ako nečija deca nemaju šta da jedu, nema boga da to spreči. Biologija je jača od svih moralnih i zakonskih normi. Zato mora da postoji neki nivo materijalnog obezbeđenja da bismo se uspešno borili protiv korupcije. Morate da imate i brzo otkrivanje i oštro sankcionisanje. Još je važnije da ne smete da imate selekciju, da nema izuzetka. Ne može jedan fudbalski klub da plati porez, a drugi ne. Tek tada možemo očekivati da izađemo iz ovog nivoa korupcije.

*Da li je nesmanjeni odlazak obrazovanih u inostranstvo direktna posledica?

Nego šta. Ovoj zemlji kao da ne treba mnogo stručnjaka, ona ima priučene kadrove na svim poslovima. Ne možete da imate borbu protiv korupcije, a imate fakultete koje možete da završite za dve godine i kupite diplomu. Tvrde mi da svaka diploma fakulteta u Beogradu, osim medicinskog, može da se kupi i da to košta 20.000 evra. Opet, šta očekujete od obrazovanja ako profesor Univerziteta u Beogradu ima platu 70.000 dinara? On će odrljati predavanje i ispite bez obraćanja pažnje na kvalitet, pa će honorarno raditi na nekom privatnom fakultetu ili u susednim državama. Kada sve to uzme maha dobijemo nizak nivo obrazovanja u celom obrazovnom sistemu. I povrh svega najbolji odu van, a poslove ovde dobiju oni koji su se provlačili... Problem sa odlaskom stručnjaka će se tek osetiti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: