Evropska elita nema viziju za EU

Branislav Radeljić predaje međunarodnu politiku na Univerzitetu Istočni London. Do sada je objavio knjigu „Evropa i kolaps Jugoslavije“, uredio zbornike Evropa i postjugoslovenski prostor i Evropski identitet, i napisao mnoštvo radova. Zatičemo ga u Americi, gde je na usavršavanju na Univerzitetu Mičigen, i gde drži predavanja o Evropi i raspadu Jugoslavije na američkim univerzitetima. Sa profesorom Radeljićem razgovaramo o evropskom identitetu, političkim perspektivama Zapadnog Balkana i izborima u Srbiji u tom kontekstu.

Izvor: Radman Selmiæ

Subota, 12.04.2014.

10:40

Default images

Šta je za vas najznačajnije u ukupnoj genealogiji zvaničnog evropskog identiteta?

- Ako pogledamo Deklaraciju o evropskom identitetu iz 1973, potpisanu od tadašnjih devet članica EEZ, možemo zaključiti da ona s razlogom veliča posleratnu spremnost zemalja uključenih u evropski integracijski proces da prevaziđu problematičnu prošlost zarad bolje, prvenstveno ekonomske, a zatim i političke budućnosti. Takođe, deklaracija jasno kaže da integracijski proces nije usmeren protiv zemalja van zajednice, što je zaista tačno; na primer, Jugoslavija je još 1968. uspostavila diplomatske odnose sa Briselom. Kada je reč o identitetu, deklaracija podržava negovanje kako različitih kultura tako i zajedničkih vrednosti i principa koji karakterišu članice zajednice, videvši ih kao osnovu za stvaranje evropskog identiteta, korisnog da doprinese učvršćivanju spoljne politike Evropske zajednice. Međutim, ono šta je za mene značajno jeste da je tekst deklaracije ipak nedorečen, jer nije uspeo da ponudi precizne smernice kako da se ostvari jedan ovako ambiciozan, supranacionalni, identitet. Postojeći sadržaj ukazuje na želje, ali i na zabrinutost zvaničnika koja se može objasniti atmosferom u kojoj je evropski identitet promovisan, a to je velika neizvesnost na evropskom tlu, prouzrokovana ekonomskom krizom, nepredvidljivošću hladnog rata i novonastalim socijalnim pitanjima. Kasnije, tokom 1980-ih, pitanje identiteta je postalo još kompleksnije, jer se ispostavilo da neki novi aspekti, kao što su sve veća uloga medija i sve naglašenije prisustvo islama, mogu biti od velikog značaja za njegov dalji razvoj.

Šta su poslednje dve decenije i proširenje EU na istok promenile u tom smislu?

- Desile su se neke promene, koje su bile nezamislive u kontekstu hladnog rata. Došlo je do preispitivanja ne tako retko promovisane ideje o civilizovanoj i necivilizovanoj Evropi, o superiornom Zapadu i tamo nekom inferiornom Istoku. Na primer, u vreme izbijanja jugoslovenske krize brojni predstavnici Slovenije i Hrvatske su insistirali na zapadnjačkim vrednostima dveju republika, očekujući da im to delimično olakša put ka nezavisnosti. Kasnije je neologizam ‘Zapadni Balkan’ postao neizbežan u EU retorici, promovišući ideju da se ovaj problematični deo Balkana jednoga dana može naći unutar Unije. Osim stvaranja osećanja pripadnosti, politička odluka Evropske unije da se proširi na istok često se interpretira i kao potreba za stabilnošću celog kontinenta. Kada je reč o identitetu, za EU je mnogo lakše da se proširi nego da izgradi supranacionalni identitet. Ako uzmemo u obzir činjenicu da EU nastoji da se i dalje širi, a da svaki krug proširenja dodatno komplikuje uveliko komplikovan put ka evropskom identitetu, onda se vrlo lako može zaključiti da je EU svesna koliko je ceo pokušaj problematičan, da ne kažem iluzoran.

Bavite se pitanjima geografskog rasta EU i njene sve naglašenije multikulturalnosti. Kako vidite odnos političkih identitetskih pitanja u vezi sa islamom?

- Islam još predstavlja enigmu za mnoge zvaničnike Evropske unije. Originalno shvatanje evropskog identiteta je u suštini demohrišćansko, što i ne čudi jer su glavni pokretači evropskog integracijskog projekta bili katoličke veroispovesti. Od 1980-ih islam je postao sve prisutniji u EU i to se u dobroj meri poklopilo sa sve većim brojem debata koje besomučno pokušavaju da odgovore na pitanja da li su islam i demokratija kompatibilni, kome je namenjen evropski identitet, da li treba zabraniti veo i tako dalje. Zanimljivo je da je EU 2000. usvojila moto „ujedinjeni u različitosti“ i kasnije 2008. proglasila godinom interkulturalnog dijaloga, ali se o evropskom identitetu skoro uopšte nije diskutovalo. Islam će naročito doći do izražaja ako većinski muslimanske zemlje postanu članice EU, među kojima je Turska najznačajnija. Pomalo je paradoksalno da su neki evropski političari koji su vrlo skeptični po pitanjima koja se tiču integracije muslimana u njihovim državama i sveopšte prisutnosti islama u Evropi, odmah priznali nezavisnost Kosova, uz poruku da je njegova budućnost u EU. Ne znam da li ovakav pristup treba razumeti u smislu da su oni više naklonjeni integracijama nekih novih muslimana, a ne integracijama svojih postojećih.

Postojeća kriza u evrozoni kao da je rasplamsala identitetske razlike unutar EU. Čini se da ova kriza pospešuje preispitivanje značaja evropskog identiteta?

- Apsolutno. Kriza u evrozoni je pokazala da odnos između zemalja članica može biti vrlo neprijatan, kao što smo videli u stavu Nemačke prema Grčkoj. Dakle, solidarnost nije samo pitanje multikulturalizma. Za trenutnu EU je problematično što njena elita nema definisan stav, niti viziju u kom pravcu želi da ide. Ovo je vrlo dobar period u istoriji evropskih integracija da se preispita odvijanje saradnje, jer sve ukazuje da koegzistencija međudržavne i supranacionalne saradnje unutar EU može pre rezultirati stagnacijom nego progresom. U potpunosti se slažem sa nemačkim filozofom Jirgenom Habermasom, koji se još dok je detaljno analizirao situaciju u EU nakon proširenja 2004. pitao da li Evropi zapravo i treba evropski identitet. Kriza je samo potvrdila relevantnost ovog pitanja, jer se od njenog izbijanja mnogo više pažnje poklonilo nacionalnom identitetu i, što bismo u kontekstu EU mogli smatrati neprimerenim, stereotipima, na osnovu kojih su svi Nemci workoholici, a svi Grci neradnici. Međutim, ovde se ne radi samo o razlikama i netrpeljivosti između država, već i o podelama unutar njih samih, što je evidentno u slučaju Italije i Španije, gde se dobrostojeće regije bune što moraju da sponzorišu manje napredne oblasti.

Kako vidite sadašnji politički trenutak u Srbiji?

- Aktuelni rezultat, kao i onaj iz 2012, posledica je ogromne razočaranosti u prošlu vlast i dobro osmišljene, agresivne, predizborne kampanje. Ipak, prethodne dve godine su pokazale da su naprednjaci, kao uostalom i mnogi drugi, daleko jači na rečima nego na delima. Svesni smo da se mnogi poslovi i dalje ugovaraju i dobijaju po partijskoj liniji, da je toliko reklamirana borba protiv korupcije pod velikim znakom pitanja, da su suštinske reforme daleko i tako dalje. Vidimo da mladi ljudi i dalje hoće da beže iz Srbije. Procesi koji su pokrenuti za sada deluju zvučno, ali nema tu nekih vidljivih rezultata. Stanje neizvesnosti i siromaštva zbog ekonomskog haosa se zataškava pričama o nekim megalomanskim projektima i investicijama. Ono što brine jeste nespremnost naprednjaka da prihvate kritiku i da se upuste u konstruktivnu debatu, potkovanu argumentima, to jest brojevima i procentima. Većina medija je napravila veliki propust što nisu insistirali na kritičkoj analizi prethodnog perioda i mogućim scenarijima u bliskoj budućnosti, što otvara mnoga pitanja, ponajviše o uticaju naprednjaka na rad i izveštavanje medijskih kuća. Iako svestan prošlosti članova nove garniture, od kojih neki još izbegavaju da imaju svoje biografije dostupne na zvaničnoj internet stranici stranke kojoj pripadaju i, što je bilo još gore, na stranici prethodne vlade, mene zaista čudi da tako reći stara, a nova, elita, ne insistira mnogo više na stručnosti svog kadra.

Da li vidite rezultat novih izbora kao šansu za ubrzavanje integracija u EU ili pretnju da se one mogu i usporiti?

- Srbija jeste počela pregovore sa EU i to je odlično. Međutim, mi moramo imati u vidu stanje u samoj EU, koja je dosta uzdrmana ekonomskom krizom, situacijom i posledicama dešavanja u Ukrajini i tako dalje, a sve to može biti od značaja za odluku o daljem proširenju. Imali smo prilike da čujemo neke zvaničnike kako kažu da će posle ulaska Hrvatske u EU nastupiti pauza u proširenju. Takođe, s obzirom da primanje novih zemalja zahteva saglasnost svih postojećih članica, ne sme se isključiti mogućnost da se neke od njih usprotive. I dalje postoji neka priča o Kosovu kao delu Srbije, na koju će kad-tad morati da se stavi zaključak, jer će se postaviti pitanje državne teritorije i preciznih granica. Ovo će biti bolan momenat, ali neophodan. Ko god da je dobio izbore, ja bih mu savetovao isto, a to je da okupi ekspertski tim, bez stranačkih pretenzija, spreman da se bavi poglavljima i neophodnim reformama.

Čini se da je stav Srbije prema EU konstantno ambivalentan i između nacionalističkog prezira i nekritičkog veličanja njenih najvatrenijih zagovornika, kao da je pridruživanje samo po sebi cilj. Kakvo je vaše mišljenje?

- Različite partije imaju različite stavove po pitanjima u vezi sa EU, koji zaista idu od jednog do drugog pola. Sebe vidim negde oko ekvatora sa tendencijom da verujem da EU može biti Srbiji od koristi. Dok se nacionalistički prezir najviše zasniva na prošlosti, to jest ulogom EU u regionu u poslednje dve decenije, nekritičko veličanje je inspirisano željom za članstvom i boljom budućnošću, koje će možda dobiti kritičku notu onog momenta kada Srbija postane punopravni član EU. Analize u vezi sa stavom EU prema zemljama kandidatima se često bave pitanjem da li bi bilo efikasnije dati im članstvo što pre, pa ih onda dovesti u red, ili insistirati na postizanju određenih standarda i ispunjavanju kriterijuma, pre samog članstva. Ako se uzme u obzir trenutna situacija u EU i u pojedinačnim zemljama Zapadnog Balkana, onda je odgovor na prethodno pitanje jednostavan.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: