Izjava Biljane Plavšić u celini

Bivša potpredsednica Republike Srpske Biljana Plavšić priznala je u utorak u Haškom tribunalu, tokom rasprave o kazni koja će joj biti izrečena, krivicu za zločine protiv čovečnosti nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima, počinjenim tokom rata u BiH. Izjava koju je Plavšićeva pročitala u sudnici Haškog tribunala u celini glasi:

"Gospodine predsedavajući, gospođo tužiteljice, branioci, zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Pre skoro dvije godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i čovečnosti. Došla sam da se suočim s ovim optužbama i da poštedim moj narod, jer bi bilo jasno da bi oni platili cenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno s mojim braniocima, proverim i procenim. Sada sam se uverila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojima.

U to vreme, ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. U stvari, više od toga, naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanja. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost.

Postavljaju se očigledna pitanja: Ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam vidjela ranije? I kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga slijedili mogli počiniti takva dela? Odgovor na oba pitanja je, vjerujem, strepnja, zaslepljujuća strepnja, koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više nikada ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića - dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.

Iako sam više puta bila upoznata sa navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba, odbila sam da se s tim suočim ili čak i da proverim. U stvari, ja sam se u potpunosti predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uvjerenje da se borimo za sopstveni opstanak i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih ne proveravajući. Ostala sam sigurna u mom uverenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako.

U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve, dopustili smo sebi da postanemo počinioci.

Čuli ste juče, a i delimično danas, opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za svoj udeo u tome. Ova odgovornost je moja i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvijek će ostati deo mene.

Postoji pravda koja zahteva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtevima takve pravde. Ja mogu jedino da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost.

Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu opsednuti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je, na kraju, samouništavajuća. Što se tiče mog naroda, rekla sam danas nešto ovde o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim.

Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve posvećene čoveku koji je više nego iko od drugih ugrađen u biće srpskog naroda, a to je Sveti Sava. Put koji je on slijedio bio je obilježen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata koji je stekao ugled u svakom narodu i u svijetu koji ga okružuje, čovek čiji je karakter duboko ugrađen u biće srpskog naroda. Put i primjer Svetog Save su sledile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo, čak i u najtežim okolnostima. Dovoljno je samo pomenuti vladiku Artemija Radosavljevića koji je dan-danas glas vapijućeg za pravdu u onome što je za Srbe postalo pustinja - Kosovo. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući i mene, napustilo je ovaj put tokom poslednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla s tim liderima, premda prekasno.

Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina, kako bi se ubedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada, tog rukovodstva, su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.

Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme, ni mjesto da se kaže ova istina, da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova djela. Ali, ja vjerujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kojem je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću. Ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svijetu, a ne u pećini. Ali, dok god zadržimo naš identitet i naš karakter - nemamo se čega bojati.

Što se tiče mene, članovi ovog sudskog vijeća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svijet može da ponudi, ne samo za mene nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom tribunalu - sudijama, tužiocima, istražiteljima: Uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti mogućnosti da ostvarite misiju zbog koje ovaj sud postoji. Hvala vam".