"Danas" 26.april 2000.
pise: Borka Pavicevic
NO LONGER AND NOT YET
Do Cacka i nazad
Sigurno se secate one ponegde stvarne,
a ponegde konceptualne, ili virtuelne ideje
o demotropolizaciji kultura.
I verovatno se secate i da nekako nije
bilo u redu govoriti o provinciji, pa se
ranije, u nasoj prethodnoj zemlji, ili u
nasoj zemlji uopste, znalo reci da velika
predstava moze biti rodom i iz malog grada,
ili iz takozvane provincije.
To nije bio proces sedamdesetih samo kod
nas, bio je to proces u Evropi. Pozorista,
kulturni centri, festivali znali su se formirati
i biti veoma uspesni, drzati lekcije metropolama,
bas u "provinciji" ili iz "provincije".
Taj proces u Evropi, proces kulturne emancipacije
i tamo gde to nije bilo ocekivano, bas kao
i uticaj paralelnih ili marginalnih pozorisnih
i kulturnih ostvarenja na "velike" institucije,
vodio je, u stvari, stvaranju ravnopravnog
zajednistva, stvaranju sve jedinstvenije
Evrope.
Ulaskom u rat kao odbitku od procesa modernizacije,
kao odstupanju od evropskih procesa, kao
odustajanju od modernog sveta, kao nemoci
i nezelje da se pristupi tranziciji, dovelo
je do petrifikacije nacionalnih institucija
ovde, koje su, opet, nacionalizmom i ratobornistvom,
destruirale same sebe. Unistenjem autonomnih
institucija, univerziteta, sudstva, skolstva,
stampe, medija, unistavalo se civilno drustvo,
naime drustvene matrice bivalo je sve manje,
a oblika rezimske kontrole nad stanovnistvom
sve vise.
Tako se od civilnog drustva pravi masa,
a organizacija drzave svodi na organizaciju
Partije, na partijsko arbitriranje u svakom
trenutku i na svakom mestu. Politicki zivot
postao je stvar vodje. Partije. U stvari,
unistenjem autonomnog drustva, unistava se
drzava i njene kljucne institucije. Kazu
kako je kod nas ljudski zivot stariji od
zivota institucija. Sto znaci neprekidan
lanac voluntarizma i voluntarizama. Sve,
naravno, utemeljeno na nepostojanju pravne
drzave i principa vlasnistva. Cacak, u kome
smo pre neko vece igrali predstavu "O Nemackoj"
po Hermanu Brohu i Hani Arent, veoma je cist
grad. Ne mozete videti kontejnere pune smeca,
jer to je svakako veci problem, nego onaj
da je opozicija po izjavama vodje naroda
"smece", a tende i izgled kafica zna biti
uredjeniji nego sto je to u metropoli.
Predstava je bila krcata, a uzbudjenje nakon
predstave nekako premijerno, svecano. Hocu
reci da je moguce da su drustvene promene
ujedno i kulturne promene, ili da su kulturne
promene i drustvene promene. Demokratizacija
u svakom slucaju jeste kulturni proces, emancipacija.
Ocito da sada do demetropolizacije kulture
dolazi demokratizacijom onog sto smo nekada
liberalno zvali "provincijom", uvek, naravno,
iz pristojnosti, pod znacima navoda. U stvari
to i nije demetropolizacija u nekadasnjem
kljucu, voljna, vec nastaje autenticna potreba
da se zivi drugacije, pa i da kultura bude
deo tog drugacijeg ili spontanog nagona za
zivotom, boljim i sadrzajnijim zivotom.
Proces koji je nekada bio jedna od osnova
stvaranja evropske zajednice, proces iz koga
je ova sredina izletela tako neverovatnom
i uzasnom brzinom, a bila je nekoc evropska
zajednica u malom, samo se to nije znalo
i nije htelo prepoznati, mozda ima priliku
da se na tom ostatku ostatka preporodi, to
jest da odbaci ono sto joj je politickim
konceptom odvajanja od evropskog i modernog
nametnuto, to jest da se vrati svojim modernim
demokratskim tradicijama, o cemu postoji
zapis u politickom i kulturnom smislu. Zapis
i kao istorijska cinjenica, i kao postojanje
usorenog sela, a ne samo razbacanih i zagomilanih
kuca, na putu od Cacka do Nisa.
Ovoga puta ono stvarno i sustinski mora
se uciniti. Prvo povezati da su demokratija,
antiratna tradicija, pacifizam, kultura i
civilno drustvo, autonomno drustvo, istoga
roda i da je toga bivalo, pa mora i biti.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare