Svi urednikovi ljudi

U saradnji sa izdavačkom kućom "Albion" prenosimo deo neautorizovane autobiografije osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža.

Izvor: Džulijan Asanž

Subota, 25.08.2012.

12:07

Default images

Sujeta je za novinara isto što i parfem za kurvu: služi da odbije opaki zadah koji dolazi od njih samih. Kažem to kao urednik koji voli ono što novinari mogu da postignu. Ali, moja priča iz ove knjige o tome kako stvari zaista stoje ne bi bila sasvim istinita da nisam bio živi svedok – i ponekad tužan svedok – toga kako su se stariji novinari iz engleskog govornog područja prvo jedan za drugim zaljubljivali u WikiLeaks, a onda nas blatili, gotovo bez promene ritma, i onda još pravdali svoje ponašanje u člancima i knjigama koje mora da su izgledale smešno i njima samima. Ne osećam prema njima nikakvu veliku ozlojeđenost, samo ih žalim jer su tako lako pomračili svoja načela, u svom poslednjem pokušaju da zablistaju.

Svako ko voli ciljeve za koje se zalaže Guardian, a u takve spadam i ja, u tom listu ponekad vidi svetionik, naročito od kada je povećao svoje globalno prisustvo na internetu. Posle događaja od 11. septembra, Guardian su bile jedine istinite novine koje su se mogle nabaviti u Americi i mislim da sam se oduvek divio njegovom nastojanju da vidi svet, umesto da vidi samo sebe u svetu, što je crta koju ne možete olako uzeti. Guardian je pratio korumpirane političare i izveštavao o užasima rata s doslednošću koju neće umanjiti njegova neslavna pokvarenost prema meni. Guardian u osnovi čine dvanaestorica ljudi, koji rade dobro i moralno, u istoj meri kao što se ponekad ponašaju sebično i odvratno. Nema u tome nikakve misterije i uvek ću biti srećan da vidim šta mogu postići u svojim najboljim trenucima. Izgledali su kao prirodni saveznik, ali, kao što kaže Šekspir, nema ničeg u prirodi što bi se moglo porediti sa saveznikovim opakim namerama.

Bilo je mnogo vike oko partnerstva koje smo ostvarili oko avganistanskih dnevnika, ali sarađivali smo još od 2007. kada sam im prosledio dokument o korupciji Danijela Arapa Moia iz Kenije. To su objavili na naslovnoj strani krajem avgusta i početkom septembra iste godine i to je imalo veliki odjek u Najrobiju, gde su novine odjednom počele da pišu o onome što im se dešavalo pred očima.

Posle hapšenja redova Maninga postalo je očigledno da su se čak i bez dokaza o našoj povezanosti vlasti SAD ponašale kao da te veza postoji i da su me pratili. U takvim okolnostima, shvatio sam da je najsigurnije da ostanem u Australiji, gde sam bio u poseti. Moj prioritet, sasvim iskreno rečeno, nikada nije bila moja vlastita bezbednost – još tada mi je bilo jasno da će me te sile uvek progoniti i da će me, ovako ili onako, uskoro uhvatiti. Brinuo me je rad kojem je WikiLeaks bio posvećen: u pripremi smo imali veliki broj dokumenata i strahovao sam da se približavamo situaciji „objavi ili nestani“.

U WikiLeaksu smo od početka imali mehanizam koji je obezbeđivao da ako ne budemo u stanju da nastavimo rad, svi materijali budu odjednom objavljeni. Ali, hteo sam da to izbegnem: zaliha dokumenata koju držimo je toliko velika i toliko vredna zasebnog razmatranja i objavljivanja, da sam hteo da materijal emitujem uz svu neophodnu pažnju.

Bilo je jasno da se moram vratiti u Evropu, tako da sam dogovorio poziv da održim predavanje o cenzuri u Evropskom parlamentu, i onda sam otputovao tamo, preko Hongkonga, izbegavajući Singapur ili Tajland, gde se mogla očekivati veća spremnost da se odgovori na zahteve SAD za moje hapšenje. (Otkrio sam da je mudro uvek putovati na neki politički poziv, što garantuje larmu ako ne dospete na svoje odredište.) Tamo se okupio veliki broj poslanika, ali i prijatelja s Islanda, koji su govorili o Islandskoj inicijativi za moderne medije, pokretu koji je stajao iza našeg pokušaja da stvorimo raj otvorenosti. Govorio sam o tome kako novine sve više brišu materijale iz svojih internet arhiva, otkrivaju svoje izvore pod pritiskom i tako dalje. I onda sam u Briselu naleteo na jednog čoveka iz Guardiana, prijateljski raspoloženog, koji je imao sluha za ono o čemu sam govorio. Rekao sam mu da pripremamo mnogo publikacija koje bi mogle biti zanimljive za novine. On je otišao, ali uskoro sam dobio poruku od specijalnog novinara istraživača, koji je rekao da bi voleo da se sretnemo u Londonu i da razmotrimo taj predlog.

Materijal o Avganistanu i Iraku koji smo imali uvek smo videli kao raspoređen u nekoliko zaokruženih publikacija. To je izgledalo kao pravi način. Nije bila reč o zasebnim dokumentima i pričama, već o mnoštvu priča i stotinama hiljada dokumenata. Procenili smo da bi to moglo imati neophodan efekat samo ako bi se objavilo na neki ambiciozan način, preko ljudi koji bi tome mogli priključiti sopstvene istraživače i novinare da bi materijal imao smisla. Nikada nismo tvrdili da razumemo ili čak da smo u poziciji da pročitamo svaki dokument iz te masivne zbirke, i zato su nam bili potrebni novinari. Nismo to mogli da obradimo sami: govorimo o 90.000 avganistanskih ratnih zapisa i 400.000 iračkih dokumenata. Tradicionalno, sami smo analizirali otkrivene dokumente i pisali odgovarajuće komentare, pre nego što bismo sve poslali nekom novinaru ili mediju. Ali, ovog puta je bilo drugačije, i ja sam razgovarao s čovekom iz istraživačke redakcije Guardiana o pristupu tom materijalu, izvorima, kako sve to složiti u paket koji bi se mogao objaviti i zaista poslužiti svrsi, kao što smo obećali. Do tada sam već razgovarao i s jednim novinarem New York Timesa i bio u kontaktu s novinarima iz Der Spiegela.

Pričao sam s njim oko šest sati. Delovao je profesionalno, odlučno i pomalo umorno, kao i ja, sigurno, i izgledalo je da se slažemo oko značaja dokumenata i da bi bilo mudro uključiti druge informativne organizacije. Nisam preuveličavao svoje učešće, samo sam držao materijal pod visokom zaštitom, na osnovu iskustva u toj stvari, s tom vrstom izvora i nadzora. Kasnije tvrdnje, kako sam bio samo izvor, prosto su smešne: bio sam arhitekta plana i s razlogom bio jedini iz grupe koji je znao kako je materijal arhiviran i kako bi mogao biti emitovan. Osim toga, isplanirao sam pronađene dokumente od početka do kraja, zaštitio ih i sredio, i mada to može povrediti slavnu sujetu mojih nekadašnjih saradnika, njima je ostalo da to prihvate ili ne prihvate. Nisam od njih tražio novac i nisam očekivao slavu: trebalo je odati zaslugu WikiLeaksu da bi se unapredio njegov rad, ali trebalo je da oni preuzmu plan u celini i pokrenu ga, tako da čitaoci mogu da provere tačnost priča na osnovu sirovog materijala.

Naravno, svaki partner se u to vreme ponašao kao da se sve to podrazumeva. Tek kasnije, kada su dobili ono što su hteli, počeli su da taj odnos prikazuju tako da sopstveni značaj uvećaju, a naš umanje, što je stari trik vlasti, koji je trebalo da naslutim.

Guardianov istraživački reporter je rekao da će razgovarati s urednikom lista Alanom Rasbridžerom (Alan Rusbridger), koji će opet razgovarati s Bilom Kelerom (Bill Keller), urednikom New York Timesa.

Onda sam u baru napisao šifru na salveti i predao je reporteru. Ideja je bila da može da pristupi zaštićenoj verziji materijala, koja mu je poslata preko posebnog kanala. Sada je imao ključ i onda smo napravili lažnu korespondenciju, u kojoj smo pričali nešto kao: „Bilo je lepo videti vas, ali, žao mi je, od dogovora nema ništa.“

To je trebalo da zavara one koji su nas nadgledali, kao da više neće biti novih emisija avganistanskog materijala. Reportera nije zanimala ekskluzivnost, ali je sigurno bio svestan da je njegovim gazdama stalo do toga. Složili smo se da ćemo kontrolisati datum objavljivanja i obezbediti da se materijal iz pravnih, kao i iz komercijalnih razloga koje su imali na umu, pojavi u isto vreme. Složili smo se da će svaki list imati urednički kontrolu nad sopstvenim sadržajem.

Televizija se može uključiti u poslednjem trenutku, ali ne i ranije, budući da priroda televizijske produkcije čini nemogućim čuvanje tajnosti materijala čije objavljivanje predstoji. U tome nije bilo ničeg spornog: bio je to moj plan i ja sam ga izneo, a on je klimnuo glavom sa suzdržanim oduševljenjem. Reporter zaslužuje priznanje zbog načina na koji je vodio celu stvar do te tačke: delovao je kao aktivista, što je bilo blisko njegovim korenima, i strateški razmišljao kako bi se materijalu mogla obezbediti najbolja platforma.

U Stokholmu sam pokušavao da ustanovim WikiLeaksovu produkcijsku jedinicu za taj veliki projekat. To se pokazalo teškim – posle objavljivanja „Kolateralnog ubistva“ nivo pažnje usmerene na mene, kao na glavno javno lice WikiLeaksa, naglo se povećao, a neki članovi tima su se povukli – ali čovek zadužen za istraživanje i ja smo se sreli u Stokholmu i nastavili da pričamo o planu. U tom trenutku, u kadar ulazi još jedan Guardianov reporter. Sreo sam ga ranije, mislim da je to bilo u Oslu, gde je video grubu verziju snimka iz Bagdada i hteo da ga otkupi za svoje novine. Tada smo bili pod velikim nadzorom i od toga nije bilo ništa, ali to je verovatno pothranilo moje očekivanje da bi Guardian, u pogodnom trenutku, mogao biti prirodni saradnik. Iznenada, taj drugi čovek – zadužen za vesti – preuzeo je ulogu u ime Guardiana, avganistanski materijal mu je bio dostavljen i on je nastavio da ga deli sa New York Timesom, kao što smo se njegov kolega i ja dogovorili.

Treba da zamislite kako taj materijal izgleda u sirovom obliku.

Bilo je oko 90.000 zasebnih unosa u avganistanskim terenskim zapisima (s vremenom smo objavili 75.000) i oni su nastali na licu mesta, posle svakog okršaja ili bitke ili eksplozije IED (improvizovane protivtenkovske mine). Sve je bilo puno akronima i vojnogžargona. Jedan unos, izabran potpuno nasumično, počinje ovako: „(M) KAF PR T izveštava da je pronašao raketu IVO KAF PR T poziciji.“ New York Times, u svojoj doslovnosti i nestrpljenju, nije u tome mogao da prepozna sadržaj i trebalo mu je vremena da shvati koje sile deluju u tom materijalu, njegovu puku statističku i ljudsku dimenziju; u prvi mah su bili razočarani zato što ne vide „priče“. Guardianov čovek iz vesti, stariji tip, u tom trenutku je prvi put pokazao svoj manipulatorski nagon: rekao je kako će New York Timesu, ako želi da ostane u igri, biti potreban „zaslađivač“, kao i Guardianu, uostalom. „Shvatio“ je da nijedan list nije smatrao da je materijal ubedljiv i onda su hteli da malo zaslade svoju kašu: naime, hteli su da dobiju i celu zalihu iračkih dokumenata.

U tom trenutku je trebalo da se povučem, zbog nečega što je bilo očigledno: da ti ljudi nisu džentlmeni i da ne umeju da cene značajne podatke i ljudsku kompleksnost. Trebalo je da primetim taj sebični odsjaj u očima reportera i da odem. Svet je pun medijskih organizacija koje bi pomerile planine da bi se pridružile našem radu. Ali ti listovi, čak i u najranijoj fazi, bili su pogrešna misija; samo su gledali kako da nas što bolje iskoriste. Taj Guardianov reporter nije bio vođen, kao što se moglo videti, načelima, već prilikom da udovolji svojim gazdama i donese još jednu ekskluzivnu priču pre odlaska u penziju.

Ali, nastavili smo. Voleo sam Guardian i hteo da verujem da će sve izaći na dobro. Znao sam šta su ti dokumenti značili i nisam video nikakav stvarni problem sa „zaslađivačem“, osim načina na koji je bio tražen od mene. U svakom slučaju, snabdeo sam i njih i New York Times iračkim zapisima. Sve je to dobro, govorio sam sebi, nismo u svemu tome zbog zahvalnosti. Ako navedu svoje izvore iza oba skupa zapisa, onda će osnovni cilj otvorenosti i slobode informisanja biti ostvaren. Moj jedini posao od tada je bio da radim s njima, da bismo iz materijala izvukli najbolje. Dobro, ne baš jedini posao: trebalo je i da ih držim za reč, što se brzo pokazalo kao glavna preokupacija. To je zaista neukusna priča i voleo bih da nisam morao da vam je ispričam, ali oni su naveliko udarili i u lične žice, tako da moramo nastaviti. Ono što mogu da kažem jeste da sam se našao pod jednim od najvećih pritisaka u životu. Pratili su me; živeo sam na rancu: kada bih uopšte spavao, spavao sam na kaučima; ljudi van mog dometa bili su uhapšeni; a ja sam se trudio da ceo naš borbeni raspored bude ravnomerno opterećen. Bio sam iscrpljen. Nisam se uvek mogao prilagoditi. Nisam uvek bio konvencionalan. Nisam uvek bio prijatan. Ali, mislio sam da su to ljudi od akcije i načela, a ne mlakonje, i bilo je teško gledati ih kako se vuku oko mene tako bojažljivo i ponekad povređeno, kao da im nisam poklanjao dovoljno pažnje ili im pokazivao svoje najbolje lice.

Moja najbolja strana bio je rad. Doveo sam ih u partnerski odnos, koji je trebalo da im donese najbolje ekskluzivne prče iz svih tih uzastopnih ratova. A neki ljudi su rizikovali svoje živote, kao što smo morali pretpostaviti, da bi svet obavestili o tome. U Londonu sam proveo čitave nedelje u prostorijama Guardiana na Kings Krosu.

Bilo je trenutaka kada je sve išlo dobro: bili smo u nekoj vrsti bunkera i izgledalo je da svi poštuju duh saradnje iako je sve bilo prilično sterilno, u poređenju s atmosferom u kojoj smo sastavili video iz Bagdada. Nekima od njih su moji metodi verovatno bili čudni, ali nekako smo s time izlazili na kraj i ja sam ih učio kako da razumeju materijal i pročiste kopiju. Tu su bili ljudi iz Guardiana, kompletna ekipa New York Timesa i povremeno ljudi iz Der Spiegela. Ponekad bih prespavao kod jednog ili drugog novinara iz Guardiana. Bio sam napet i morao sam da nastavim da se krećem.

Ali, došli smo do nečega i nisam mnogo razmišljao o našim odnosima – mislio sam da je materijal naš odnos – i posle nekog vremena prevladao je duh deljenja i istraživanja. Sve vreme sam se nadao da će novine deliti između sebe svoja istraživanja i oni su to poštovali. Na primer, jedna od prvih priča koje sam pronašao bila je ona o Udarnoj grupi 373, specijalnoj jedinici vojske SAD za likvidaciju ljudi, koja je radila na spisku od nekih 2.000 osoba. Možda je to nešto sasvim normalno za ljude koji su gledali previše epizoda Generation Kill, ali ta JPL , „zajednička lista“ (Joint Party List), bila je krajnje varvarski, vansudski košmar. Mogli ste da vidite kako ljudi dospevaju na taj spisak, bez ikakvog sudskog mišljenja, bez ičega. Nekom guverneru iz Avganistana možete da se ne svidite, on vas preporuči za JPL i sledećeg trenutka možete da čujete zujanje krstarećeg projektila, koji vam bombarduje kuću. S dovoljno strpljenja i pažnje, možete da pratite posledice rada Udarne grupe na osnovu terenskih zapisa. Jedan zapis od 2. maja 2007. odnosio se na predstojeći sastanak sa zamenikom guvernera, planiranim za sutradan. Prvo pitanje na dnevnom redu bilo je „razmatranje posledica nedavne akcije TF 373 (Task Force 373) i bavljenje pritužbama sela“, a sledeće, „obezbeđivanje pomoći okrugu i školi koja je bila bombardovana“. Udarna grupa 373 bila je tajna jedinica dok je mi nismo nazvali, a priča je dospela na naslovnu stranu Der Spiegela. Zanimljivo je da je, prema navedenom izvoru, priču iz Guardiana delimično napisao Erik Šmit iz New York Timesa. Njegov list, navodno, nije imao dovoljno jak želudac da to objavi.

Kao i ostali, bio sam za to da publikovanje bude sinhronizovano, ali da bi New York Times trebalo da diktira tempo. Mislili smo da će to najbolje zaštiti izvore: da je malo verovatno da će vlada SAD progoniti New York Times i da će taj list efikasno upotrebiti svoj prestiž za jake žurnalističke ciljeve, u korist svih ostalih učesnika operacije. Ali, verno formi, drugi odsjaj se pojavio u oku naših saradnika: New York Times je radije hteo da mi krenemo prvi. To je bio samo delić strateškog kukavičluka s njihove strane, deo posla zapravo, i to onaj tako čvrsto ugrađen u samoodbrambeni mehanizam tih novina, da ga možda nisu bili ni svesni. Predstavili su to kao oprez i odgovornost: hteli su da dobiju priče, ali nisu imali muda da istupe i objave ih prvi. Hteli su da WikiLeaks bude prvi, što je, kako sada vidimo, bio deo njihove strategije – da se sakriju iza tog „nezavisnog“ poduhvata, čiju priču oni samo „prenose“. Urednik Bil Keler mogao je da puca od samopouzdanja koliko hoće, ali on prosto nije imao novinarske hrabrosti, strahovao je od Pentagona i uradio je nešto zbog čega bi svaki štreber s dečjeg igrališta bio prezren, pretvarajući se da je opasan klinac iz škole, dok, s druge strane, trpa u usta plen iz poslastičarnice. Bilo je mučno gledati ih kako, kada je materijal počeo da se gomila, ne znaju gde udaraju i prenemažu se, bez trunke spremnosti da stanu iza svog udela u našem partnerstvu. Petao je kukuriknuo tri puta i Bil Keler nas se sramno odrekao, uputivši nam usput nekoliko voleja ličnih uvreda, da bi sebe prikazao čistim.

Odvratno. Ali, neki medijski igrač mudriji od mene sigurno bi video da sledi upravo tako nešto. Biti prvi je u novinarstvu sve, a ovde su najveće novine na svetu glatko tražile da idu druge. Kelerov kukavičluk biće njegovo trajno dostignuće: naime, ti telegrami otkrivaju strašne događaje iz Avganistana i neki snažniji čovek, bolji novinar, požurio bi da sa svojim prvim narednim izdanjem podrži istinu koju su otkrivali. Umesto toga, išao je na sigurno i pustio nas da preuzmemo odgovornost, što smo mi, naravno, ionako uvek spremni da uradimo. Ali, do tog trenutka – ja sam već bio klošar i smrdljivi matori ludak, makar po njemu, dok je on bio Bil Keler, najveći slabić i kukavica koji je ikada uređivao New York Times.

Sramota se skriva iza raznih maski, ponekad i iza iznošenog sportskog sakoa i stare školske kravate i moli za razumevanje onoga što radi jer on sve to radi u ime poštenja. Naspram Bena Bredlija (Ben Bradlee), koji je stao iza svojih nezavisnih novinara za vreme Votergejta, ili Roberta Vesta (West) i Gobina Stera (Stair), iz Becaon Pressa, koji su bili sudski kažnjeni i spremni da idu u zatvor, radije nego da prodaju Danijela Elzberga zbog objavljivanja Pentagonovih dokumenata, taj čovek je moralni patuljak, sa samoodbrambenim kapacitetom veličine raseda San Andreas. WikiLeaks, mali, neprofitni internet pokretač, ostao je sam, kao i obično, na poslednjoj liniji odbrane.

Slučajno (ili ne), svi pačići koji su mesecima išli u koloni počeli su da kvaču svako iz svog interesa – kada je kucnuo čas. Trideset šest sati pre objavljivanja, pristao sam da Channel 4 News uradi intervju s Guardianom, koji bi išao uživo, s pričom na njihovom vebsajtu u 21.30. Channel 4 objavio bi priču u svom kasnom biltenu, u 22.30.

Ali do tada je i Guardian počeo da muče sopstvenu melodiju, ne razmišljajući: „Tako je još bolje“ već: „Šta je s našom ekskluzivnošću!?“, „Šta je s našim zaslugama?“ Ljudi s televizije nisu bilo samo neki ljudi s televizije: vodio ih je Stiven Grej (Stephen Grey), novinar s velikim iskustvom u toj branši, koji je napisao veoma cenjenu knjigu o Avganistanu i koga je Guardian želeo da vidi među svojim autorima.

Grej je uvek bio na periferiji naših planova iako je Guardian kasnije tvrdio da smo od Greja napravili njihovog konkurenta. To je bila glupost, ali, iz nekog razloga, Guardian je bio ogorčen. Doveli su sebe u poziciju da strepe zbog svojih zasluga i svog komada kolača, i to nije bilo samo neumesno već i zabrinjavajuće ako se ima u vidu da je ceo moj odnos sa specijalnim istraživačkim reporterom počivao na ideji da je on aktivista kome je zaista stalo do materijala.

Guardian će kasnije pričati da sam bio težak i nemoguć za saradnju, ali to je samo deo gunđanja i siktanja koji od vodećeg britanskog liberalnog lista prave tu stvar koju tako dobro poznajemo i volimo.

Ipak, rezultat je bio impresivan. Sedamnaest strana u Der Spiegelu, nekih trinaest u Guardianu i osam u New York Timesu. Reakcija je bila trenutna i masivna: svaki od tih listova, prvi put posle mnogo godina našao se u središtu diskusija o pravoj prirodi modernog ratovanja. Ja sam se našao u vrtlogu javne pažnje i pokušavao da se snađem najbolje što sam umeo, držao se plana, skretao pažnju na materijal, stalno ukazivao na krupnija pitanja slobode štampe.

Ipak, uvek bi trebalo da znate šta sledi kada radite s ljudima koji žele nešto veće od onoga što im može doneti držanje do nekih načela.

Guardianovi ljudi prosto nisu mogli da prestanu da brbljaju na svojim večernjim zabavama, a naročito onaj stariji reporter nije mogao da drži jezik za zubima, stalno pričajući svima „kako smo to uradili“. Mislim da nikada nije sasvim shvatio bezbednosne implikacije i uvek je nastojao da uveća svoju ulogu pred kolegama, što je verovatno razlog zašto je New York Timesu rekao za telegrame do kojih smo došli. Kada je reč o tom njegovom razmetanju, neka se zna da sam spavao i kod njega i kod onog drugog reportera iako je to opasno otkrivati.

Mogli ste da vidite kako se sunce povlači s našeg komadića zemlje čim su shvatili da imaju ono zbog čega su došli. U početku su bili suzdržani jer su bili svesni da je u njihovom interesu da dobiju te telegrame, ali meni je to bilo očigledno. Kao što je Orvel dobro shvatio, te stvari se odaju kroz jezik. Guardian je, kao i New York Times, sve više nastojao da me prikaže kao hakera, kao nepouzdan izvor, ali tako su samo odavali sopstvenu strepnju. Uvek morate biti oprezni kada dovodite u pitanje tuđe motive: tako samo otkrivate sopstvene.

To sporo istiskivanje WikiLeaksa i mene bilo je za te organizacije samo način da zaštite sebe od proganjanja i pripišu sebi još veće zasluge.

I deca se pod pritiskom ponašaju s više dostojanstva; i mada sam često morao da budem tvrd u odbrani i guranju tog projekta, možda bi i deo njihovog posla trebalo da bude pokušaj da se shvati zašto je to tako bilo. Umesto toga, krenuli su u rat protiv mene i potpuno zaboravili šta znači biti u opoziciji.

U svemu tome bio je značajan i vrlo lični element. Specijalni reporter istraživač i ja sasvim dobro smo se slagali dok smo bili nasamo.

U Briselu i Stokholmu, kao i u prvim danima u Londonu, bili smo prijatelji i čak me je naveo da pomislim kako sam mlađa verzija njega samog. Njega je, opet, poneo moj idealizam, ako dopustimo tu mogućnost, ali pre nego što sam shvatio šta se dešava, počeo je da se ponaša nepredvidivo, kao da je u nečemu uskraćen ili prevaren, da priča kako je on uradio najveći deo posla i kako je sve bila njegova ideja. Da upotrebim jednu od onih mešanih metafora kojima je Guardian toliko sklon: hteo je da bude zvezda koja je kući donela veliku ribu. Za tog čoveka, pred njegovim kolegama, to je na neki način bilo pitanje časti. Nisam posebno mario za to ko je prvi udario u gong, ali dvanaestoricu gnevnih ljudi nisu zanimali dokazi.

Gledali su sebe, svoje položaje, svoje pozne karijere i mada je sve to vrlo ljudski, to je postala prepreka našem radu.

Pravi test žurnalističke petlje je protivnapad. Svesni ste da to uvek sledi. Ljudi su hteli da te večeri kada je objavljen prvi veliki dokument piju šampanjac, ali ja sam mislio: „Zadržite pampure. Bela kuća i Pentagon se vraćaju, kreću na nas i to neće biti prijatno.“

Njihov prvi korak bio je da izjave kako je materijal beznačajan. „U tome nema gotovo ničeg novog za one koji su izbliza pratili situaciju“, rekao je prvi (neimenovani) unajmljeni vladin papagaj sa speed-dial servisa Washington Posta. To je nešto standardno. A u sledećem talasu, predvođenom britanskim listom Ruperta Mardoka (Rupert Murdoch) Times, rečeno je kako je materijal koji smo objavili već odveo u smrt jednog talibanskog prebega. Ispostavilo se da je čovek koga su naveli ubijen pre dve godine. Ali, čim su počele da stižu prve kritike, Guardianovi reporteri su počeli da paniče.

Posle svega, ne mogu da zamerim Guardianu na njihovom početnom radu na pripremanju dokumenata. Bio je to izvanredno obavljen posao, u najboljoj tradiciji njihovog lista, i mislio sam da su neki od njih – Ijan Kac (Ian Katz), zamenik urednika i Harold Frajman (Harold Frayman), urednik IT sistema– u ceo posao uneli dozu normalnosti i ozbiljnosti. Naravno, stariji reporter istraživač je poništio nešto od te lakoće rekavši mi da neki radnici Guardiana traže „nadnicu za opasnost“ zato što su bili praćeni. Prethodnih godina radio sam s novinarima širom sveta, ali nikada nisam sreo grupu s tako malo smirenosti naspram opasnosti, s tako malo poverenja u način rada ljudi koji nisu sasvim kao oni i tako očigledno neiskusnu u pitanjima elementarne bezbednosti. Kada je Alan Rasbridžer pozvao Bila Kelera da ga pita zna li kako da postavi bezbednu telefonsku liniju, ispostavilo se da New York Times nije pogodan za tako nešto. Nije imao pojma. I uprkos naporima dela osoblja obe redakcije da uživaju u trenutku i nastave saradnju po svaku cenu, tu su bili i oni drugi, dvanaestorica gnevnih ljudi, koji su na svakom koraku izvodili svoje karijerističke drame, što se prirodno okrenulo ka meni, kao pretpostavljenom rukovodiocu operacije.

Mislio sam da imam jasnu strategiju, po kojoj je prvo trebalo da idu avganistanski ratni zapisi, a onda materijal iz Iraka. Avganistanski materijal bio je manje obiman i hteo sam da vidim možemo li – što znači: WikiLeaks u saradnji s medijskim partnerima – da uspostavimo sistem za čitanje i objavljivanje podataka, za obučavanje novinara i grafičara kako da to urade, pre nego što s tim iskustvom pređu na mnogo složenije bavljenje stotinama hiljada dokumenata iz Iraka. Dva glavna lista, kao što sam rekao, tražila su irački materijal kao „zaslađivač“: očekivali su ga sa gotovo zlokobnim poletom, što me je navelo da mislim da će ići do kraja i da će obaviti dobar posao u otvaranju te zalihe dokumenata za javnost.

Mogu da se ograničim i usmerim na jedan cilj i zato sam bio siguran da će se sledeći veliki prodor desiti u naredne tri nedelje. Ono na šta nisam računao bio je visok stepen novinarskog zasićenja: Irak nije bio tako „seksi“ kao Avganistan, aktuelni, tekući rat. Mislio sam da bi različiti timovi mogli obaviti bolji posao s iračkim materijalom, pošto time jednom ovladaju, ali bili su iscrpljeni i mnogi od njih su odmah otišli na odmor. Naravno, ne možete kriviti ljude zbog iscrpljenosti, ali postojao je snažan osećaj, ili sam ga makar ja imao, da je pravi trenutak prošao. Nisu dobro radili s novim materijalom, a ipak nisu hteli da prepuste drugim novinarima da izađu na kraj s njim. Zaglavili su se.

S vremenom su naše nesuglasice poprimile mračniji ton, naročito u slučaju New York Timesa. Bil Keler je hteo da me prikaže kao „izvor“, što je, uzgred, bio loš signal za svakoga ko bi sebe mogao da vidi kao budući „izvor“ New York Timesa. To je nekada bilo pitanje časti, ako ne i osnovnog novinarskog i pravnog obzira, ne samo da se izvor zaštiti već i da se o njemu vodi računa na svakom koraku – dok mi sada pričamo, novinari širom sveta rizikuju zatvor da bi zaštitili svoje izvore. Kelerov tretman ovog „izvora“ bio je nedostojan i agresivan do te mere da je to sramota i za njega i za njegovu bivšu funkciju. Možemo se upitati u kojem bi to svetu bilo u redu tesno sarađivati s nekim „izvorom“, omogućiti mu da organizuje ceo međunarodni poduhvat, u kojem i sami učestvujete, radi objavljivanja najveće priče godine, samo zato da biste taj izvor odali čim se žurka završi i onda ga odbacili uz najgore lične uvrede – „smrdeo je kao da se nije kupao danima“. Zaista, te nedelje nisam mnogo vremena proveo pred ogledalom u kupatilu pošto sam tri noći uzastopce ostajao budan da bih pripremio materijal koji će njegov list uskoro objaviti u čuvenoj rubrici Sve vesti zgodne za štampu. Još neslavnija, da ne kažem psihotična, bila je Kelerova rešenost da me opiše kao osobu iz nekog trilera Stiga Larsona (Stieg Larsson), pola hakera, pola teoretičara zavere, za koga je „seks i razonoda i nasilje“.

Dame i gospodo, ta poslednja izjava podleže tužbi. To je opaka kleveta, izneta s namerom da – tako bizarno – nanese najveću moguću štetu osobi koja se suočava s optužbama za seksualno zlostavljanje, kao što je sa mnom bio slučaj. Kada je pisao i objavljivao te redove, morao je biti svestan da je to najpodmukliji napad na moju dobrobit, moj legalni status i moj ugled. Ali, ipak je to uradio. Nikada neću razumeti zašto i neću ni da spekulišem o tome. Samo želim da vam pokažem taj primer da biste videli kako ti ljudi rade, kako ceo sistem s takvim ljudima radi, da bi povremeno uništili nešto za šta su nakratko govorili da ga vole. Kelerovo podlo poricanje ima 8.000 reči i sadrži mnogo takvih neistina. Neka ovaj deo posluži kao odgovor svima njima: samo bih iscrpeo i sebe i vas i sudove kada bih pokušao da odgovorim na svaku od njih pojedinačno. To ne mogu biti dela neke trezvene, odgovorne osobe. Sretali smo takve ljude u književnosti – savesne na vrhu, trome u sredini i sociopate ispod kože, koji će učiniti sve da uzdignu sebe u očima naivne publike.

Prema tome, možete se upitati kakav bi čovek uradio tako nešto. Verovatno neki očajnik, mogli bismo reći, ili ništarija, u stvari – ili neki arhiđakon, koji je proveo noć na ulici, „spavajući s panterima“; kako je to rekao Oskar Vajld, da bi izjutra otišao u svoju kancelariju i objavio brutalni proglas protiv pantera. Mlađe osoblje njegovog lista može crveneti zbog njegovih metoda kada vidi kako se lako gospodin Keler mogao preobraziti iz gladnog saradnika u nezahvalnog osvetnika, za manje vremena nego što je potrebno da preko speed-diala dobijete Belu kuću.

Ali, znate već kako to ide: deo vas okleva da se suoči s činjenicom da je obećavajući poslovni odnos mrtav. Sada je svakako mrtav, ali u to vreme sam još uvek, ma koliko trapavo, pokušavao da kartel održim na okupu, da bismo radili na neobjavljenim dokumentima. Još jednom, bio sam usmeren na sam posao: izgledalo je kao imperativ objaviti materijal i učiniti ga pristupačnim istraživačima i čitaocima.

Nisam ušao u celu tu igru da bih gomilao papire. Hteo sam da ih objavim, ma koliko postepeno, tako da mogu postići svoj puni efekat. Na kraju smo to samo malo ispreturali, a ja sam istovremeno radio s nekim TV stanicama na oblikovanju nekoliko dokumentaraca, da bih održao pažnju javnosti.

Narednih nedelja odnos s novinama postao je još eksplozivniji i na to ću se još osvrnuti. Ali, u svemu tome ne treba da izgubimo iz vida sama pronađena dokumenta. Posmatrani zajedno, ratni zapisi iz Avganistana i Iraka su najvažniji istorijski dokument koji se ne može tako lako otpisati kao priča o nekakvim plemenskim razmiricama.

Na neki način, bila je to kulminacija godina razmišljanja, mojih kolega i mene, o tome kako obelodaniti tajne svetove koji toliko određuju naše živote i našu globalnu politiku. Za neke ljude je to samo prolazna priča. Ali, ti svetovi su tu i žive s nama, sve dok se interesujemo za preokrete do kojih dolazi u ljudskim sukobima.

Zađimo u njih i pogledajmo šta se tamo nalazi pre nego što se vratimo na bednu sapunicu modernih medija.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: