Na začelju zbog sricanja slova

Svaki peti stanovnik zemlje Srbije nema nikakvu školsku spremu, što samo od sebe mnogo govori o tome zašto smo još uvek duboko u 20. a ne u 21. veku, ali to izgleda nikoga baš ne brine posebno. To što od 6.761.061 starijih od deset godina, u Srbiji živi 232.925 nepismenih, odnosno 357.552 bez školske spreme, a zajedno sa njima još 126.127 sa završena do tri razreda osnovne škole, plus 896.847 sa završenih četiri do sedam razreda osmoletke, dakle 1.380.526 ljudi za koje je čitanje, pisanje i sticanje znanja malo do umereno veći problem.

Izvor: Nataša Pejèiæ

Nedelja, 13.11.2005.

13:43

Default images

Svaki peti stanovnik zemlje Srbije nema nikakvu školsku spremu, što samo od sebe mnogo govori o tome zašto smo još uvek duboko u 20. a ne u 21. veku, ali to izgleda nikoga baš ne brine posebno. To što od 6.761.061 starijih od deset godina, u Srbiji živi 232.925 nepismenih, odnosno 357.552 bez školske spreme, a zajedno sa njima još 126.127 sa završena do tri razreda osnovne škole, plus 896.847 sa završenih četiri do sedam razreda osmoletke, dakle 1.380.526 ljudi za koje je čitanje, pisanje i sticanje znanja malo do umereno veći problem. Ako se njima pridruže i oni sa osnovnim obrazovanjem, a u Srbiji ih je po poslednjem popisu stanovništva 1.509.462, moglo bi se, u najmanju ruku, reći da je skoro polovina, odnosno 2.889.988 ljudi u ovoj zemlji nekvalifikovano.

Iako je 3,45 odsto stanovništva nepismeno (poređenja radi, u Mađarskoj je 0,8 odsto, u Rumuniji 2,1 odsto, Bugarskoj 1,7 odsto, Hrvatskoj 2,4 i Sloveniji 0.5 odsto nepismenih), a sudeći po starosnoj i polnoj strukturi ta nedaća ne postoji od juče, nego decenijama, u Srbiji se nijedna državna institucija posebno time ne bavi, kao da ne postoji volja da se nepismenost iskoreni, ili se to uopšte i ne prepoznaje kao goruća nevolja. Taj alarmantni podatak, koji nas tera na začelje kolone zemalja u okruženju, osim zgranutosti izgleda da ne izaziva drugu reakciju, odnosno nekakvu akciju. A stvar je otišla toliko daleko, da bi, uz dovoljnu dozu samokritičnosti, bilo normalno da se osnuje i ministarstvo za nepismene.

Izgleda da su podaci iz popisa 2002. naterali državu da pri Ministarstvu prosvete Srbije 2003. godine osnuje ekspertski tim za obrazovanje odraslih, ali danas, samo dve godine kasnije, toga više nema i zasad se ne zna da li će ga ikad ponovo biti. Jesu li i u ovoj oblasti Pokrajini Vojvodini vezane ruke, pa ne može sama, bez čekanja Republike, da se pozabavi opismenjavanjem svojih stanovnika? Briga Pokrajinskog sekretarijata za obrazovanje i kulturu ograničena je na one koji su obuhvaćeni sistemom obrazovanja, odnosno školstva, i izgleda da ga ne zanima ono što je van tog dvorišta. Šta je skuplje? Opismeniti nepismene ili hvatati priključak za red u Evropu sa tako teškim kamenom oko vrata?

Ovako se čini da su nepismeni, kao siročići, prepušteni sami sebi. Teško da je ikad i u jednoj zemlji narod samoinicijativno rešio da nauči da čita i piše. Država uvek mora da stoji iza toga, pa tako važi i kod nas. Nije narod svojevremeno izmislio Kiku Bibić, već je taj popularni lik, kao i sama TV serija, nastao na inicijativu države koja je povela veliku akciju opismenjavanja. Šta bi smetalo da uz brigu o demografiji (“24 sata svadba”), samozvana nacionalna televizija, među (takođe nacionalni) interes, odsad uvrsti i učenje azbuke?

Utehe radi, malo bolje stojimo kada su u pitanju školovaniji slojevi, jer je visokoobrazovanih 411.944, a sa višom školom 285.056, ili ukupno 11 odsto građana, budući da je to približan procenat i u razvijenijim evropskim državama: u Francuskoj ih je 11,4 odsto, u Sloveniji i Mađarskoj oko 10 odsto, a iza nas su i Poljska sa 7,9 odsto, i Grčka sa 8,7 odsto. Srednje obrazovanje ima 2.596.348 stanovnika Srbije.

Vratimo li se na nepismene, poslednji popis stanovništva iz 2002. otkriva da su za visok procenat “krive” posleratne generacije, i u daleko većem broju - žene. Od pedesete godine života, pa nadalje, broj nepismenih se drastično povećava, kao i razlika između broja nepismenih muškaraca i žena. Primera radi, u kategoriji od 60 do 64 godine, u Srbiji je nepismeno 2.266 muškaraca i 12.695 žena (u Vojvodini 622 muškaraca i 3.370 žena), a u kategoriji od 65 godina i više, u Srbiji je nepismeno čak 17.315 muškaraca i 155.423 žena (u Vojvodini 3.159 muškaraca i 23.618 žena).

Vojvodina ipak, ili još uvek, “poboljšava” prosek, na šta ukazuju podaci o pismenosti iz poslednjeg popisa. Na nivou Srbije, nepismenih ima 232.925, od čega 188.835 u centralnoj Srbiji, a 44.090 u Vojvodini. Ako se pogled baci samo na teritoriju Vojvodine, po broju nepismenih prednjače opštine Odžaci, Bač, Titel, Žabalj, Žitište, Plandište, Kovin, Alibunar i druge sa 4,01 do 6 odsto. U kategoriju od dva do četiri odsto nepismenog stanovništva spadaju Novi Kneževac, Kikinda, Sombor, Bačka Palanka, Apatin, Zrenjanin, Vršac i druge, a ispod dva procenta imaju Subotica, Kanjiža, Senta, Ada, Mali Iđoš, Novi Sad, Kovačica, Bački Petrovac i druge, dok preko deset procenata nema nijedna vojvođanska opština, već jedino južni deo Srbije. Treba li uopšte pominjati da je, generalno, nepismenih više u ruralnim nego u gradskim sredinama, a odnos je četiri prema jedan.

U Vojvodini je, od ukupno 1.709.778, bez školske spreme 75.377 ljudi, među kojima su i već pomenuti nepismeni, dok završena do tri razreda ima 34.726 stanovnika, od četiri do sedam razreda 245.663, a završenu osnovnu školu 425.564. Srednje obrazovanje ima ukupno 751.182 Vojvođana (284.231 je završilo dvogodišnje i trogodišnje škole, 73.720 gimnazije, 375.618 srednje stučne škole, 11.998 srednje usmereno obrazovanje, a 5.615 škole za specijalizaciju), više obrazovanje 73.485, a visoko 88.596.

Veliko je pitanje da li će nepismenih biti sve manje, mada je to logično i proističe iz brojki o njima po starosnim kategorijama. Jer, ni prethodne skoro dve decenije, opterećene opet nekim novim ratovima, nisu baš bile stimulativne za opismenjavanje i možda će se u budućim istraživanjima to čak i pokazati. Svet odavno brine o kompjuterskom opismenjavanju, a mi se još suočavamo sa elementarnom pismenošću i ne borimo se ni za nju. Da se i ne zalazi u suštinu, odnosno u proveru da li i oni za koje se formalno može reći da su pismeni zaista to i jesu i kojim jezikom u stvari govore. Kao autori onih silnih tekstova koji se mogu pročitati na sajtu “srbovanja”, i za koje se ne zna da li čovek da im se smeje ili gorko da zaplače. Ili, kao učesnici nedavne TV ankete koji, između ostalog, nisu bili u stanju ni da pogode ime jednog jedinog našeg nobelovca.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: