NIN: Sudbina reformi i reformatora

Deset godina posle petooktobarskih promena u Srbiji niko nije zadovoljan. To je opšte mesto svih političkih komentara i analiza. Nevolja je, međutim, u tome što je sadržaj tog nezadovoljstva potpuno različit. I ako danas, deceniju kasnije, izlistamo spisak tih razočarenja naročito u partijama koje su nekad činile Demokratsku opoziciju Srbije (DOS), ispostaviće se da on najviše zavisi od toga u ime kojih ideala su tog 5. oktobra 2000. godine njihove pristalice zapertlale patike i u pobedničkom entuzijazmu krenule da ruše poslednji autoritarni režim u Evropi.

Izvor: Vesna Mališiæ

Subota, 02.10.2010.

22:21

Default images

Deset godina posle petooktobarskih promena u Srbiji niko nije zadovoljan. To je opšte mesto svih političkih komentara i analiza. Nevolja je, međutim, u tome što je sadržaj tog nezadovoljstva potpuno različit. I ako danas, deceniju kasnije, izlistamo spisak tih razočarenja naročito u partijama koje su nekad činile Demokratsku opoziciju Srbije (DOS), ispostaviće se da on najviše zavisi od toga u ime kojih ideala su tog 5. oktobra 2000. godine njihove pristalice zapertlale patike i u pobedničkom entuzijazmu krenule da ruše poslednji autoritarni režim u Evropi.

I u ime koje vizije reformi i reformatora su se, pod oblacima suzavca, našli zajedno oni koji su Miloševića hteli da pošalju na smetlište istorije zbog gubitka u ratovima i "izdaje nacionalnih interesa", oni koji su ga videli kao smetnju razvoju moderne i evropske Srbije, ali i oni treći, takozvani "eskadroni smrti" bivšeg režima, oličeni u jedinicama "crvenih beretki", koji su se u rano poslepodne petog oktobra u „hamerima“ našli na beogradskim ulicama. Upravo ta razlika u pobudama i očekivanjima koja je pomirena u sveopštoj saglasnosti da je Miloševiću došao kraj, krije konstrukcionu grešku na kojoj je trebalo da se podigne nova država. Jer, već sutradan, tog famoznog šestog oktobra, bilo je jasno da zajednička vizija budućnosti Srbije nije postojala, kao što nije postojao ni zajednički državni projekat.

Ugovor s narodom, koji su stranke DOS potpisale pre izbora i obećanja da će: hitno početi sa pripremama novog ustava, doneti rezoluciju kojom se ukida tadašnja blokada Crne Gore, Savetu bezbednosti UN podneti program mera kojim bi se omogućila primena Rezolucije 1244 na Kosovu, smanjiti broj ministarstava za trećinu, ukinuti ministre bez portfelja i ograničiti broj potpredsednika vlade na tri, zabraniti gomilanje funkcija, u roku od 100 dana staviti na uvid skupštinskim odborima sva tajna policijska dosijea, a obnarodovati sve dokumente, video i audio-zapise koje je prethodna vlast držala u tajnosti, staviti na uvid svoju i imovinu članova porodice, obustaviti primenu zakona koji proizvode štetu Srbiji i njenim građanima, vršiti temeljnu reviziju budžeta i svih finansijskih poslovanja - pokazala su se ubrzo samo kao na brzinu sročen spisak želja, koji je nažalost i danas umnogome aktuelan. Na njega se za samo nekoliko meseci zaboravilo.

Dve ličnosti, Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica, modernista i tradicionalista, sa dva temperamenta, jedan koji ubrzava a drugi koji usporava, i sa dva različita pogleda na budućnost Srbije, našle su se na istom poslu – da reformišu državu. I to je odredilo sudbinu reformi, ali nažalost i sudbinu prvog premijera postoktobarske Srbije.

Zoran Đinđić je posao reforme države, neposredno posle promene režima, video ovako: "Sledeće godine mi moramo da počnemo najsveobuhvatniji postupak modernizacije naše države od vremena kad je knez Mihailo ubijen upravo zato što je to hteo, što je hteo da dovede strance, da dovede naše ljude iz Beča i Budimpešte i da modernizuje jednu orijentalnu državu kakva je Srbija bila, koja je počivala na vezama, klanovima, na interesima. Njegova ideja je bila da po uzoru na tada naprednu austrougarsku administraciju modernizuje i srpsku. I jedan od razloga što je bio neomiljen i što je ubijen je upravo taj. Od tada do danas nismo pristupili sveobuhvatnom procesu modernizacije srpske države. Sada je trenutak za to".

Vojislav Koštunica je svoju postoktobarsku platformu iskazao drugačije: "Jeste ekvidistanca prema Dedinju, ali i prema Vašingtonu, prema Belom dvoru, ali i prema Beloj kući".

U toj razlici, popularno nazvanoj pragmatizam nasuprot legalizma, ili obrnuto, unutar iste vlasti, krije se odgovor na pitanje zašto su kasnije promene išle tako sporo, zašto su optuženi za razne zločine još i danas na slobodi, zašto smo i dalje toliko daleko od evropskih integracija, zašto je standard građana Srbije i deceniju posle promena najniži u Evropi...

Faktički dualizam vlasti i stalni konflikt između DS i DSS obeležili su prvu DOS-ovu vladu. Ili, kako to kaže Vesna Pešić: "Dva nepomirljiva pogleda na svet našla su se na vlasti i dovela do toga da se podela između njih proširi na borbu za kontrolu nad netransparentnim aparatima vlasti bivšeg režima s namerom da se ’sila’ stavi u službu sopstvene koncepcije šta Srbija treba da bude. Njihova nepomirljiva podela delila je i institucije i organe vlasti: konzervativni nacionalisti su se okupili oko novog predsednika SRJ, Vojislava Koštunice, i vojnih službi bezbednosti, koje je on kontrolisao sa ciljem da svoju kontrolu proširi na sve službe državne bezbednosti, a drugi, modernisti i liberali, okupili su se oko Zorana Đinđića, novog predsednika vlade koji je pretežno kontrolisao ’novobogataše’ i delove policije".

Vlada Zorana Đinđića je u kratkom roku uspela da obezbedi ekonomsku pomoć iz inostranstva, stvorila uslove za ubrzanu privatizaciju, stabilizovala dinar. Ali, zbog otpora koje je DSS pružala, procesi lustracije su zaustavljeni, a zbog njihovog protivljenja hapšenju Miloševića i otpora ekstradiciji optuženih za ratne zločine, probudila se stara mašinerija zla čiji je simboličan izraz pobuna jedinica JSO. A to je bio državni udar.

Umesto brzih reformi, težište sukoba premestilo se u samu vlast. Proizvodnja afera, intriga i sukoba, u čemu su tajne službe imale velikog iskustva, toliko su zagadile javni prostor, i satanizovale Zorana Đinđića, da je podrška biračkog tela prvoj reformskoj vladi slabila iz meseca u mesec. Nereformisane tajne službe, produbljujući sukob između Đinđića i Koštunice, obavile su posao – uspele su da prežive i nepovratno pomešaju žrtve i dželate, pljačkaše i opljačkane, doušnike i špijunirane i ponovo razapnu svoju opaku smrtonosnu mrežu.

Prva vlada nije uspela da utemelji vladavinu prava ni da uspostavi kontrolu nad službama bezbednosti. A ubistvo premijera samo je na trenutak zaustavilo demonizaciju proevropskih snaga.

Parlamentarni izbori održani 2003. godine, po mišljenju Vladimira Goatija, označili su značajnu redistribuciju snaga u korist tradicionalističkih, a nova republička vlada napravila je diskontinuitet u odnosu na prethodnu. U Načelima zajedničkog delovanja, stranke koje su činile novu vladu obavezale su se da će izraditi novi ustav za tri meseca, doneti zakon o političkim partijama, paket izbornih zakona, ali i napraviti jasan otklon od izručivanja optuženih za ratne zločine. Koštuničina vlada je, u stvari, kako kaže Goati, odmah po stupanju na dužnost zaustavila zahuktali proces privatizacije i blokirala svojinsku transformaciju, odnosi Srbije sa Tribunalom u Hagu došli su na nultu tačku.

Direktna posledica bilo je odlaganje Studije izvodljivosti kao preduslova za priključenje EU. To je dovelo do redukovanja stranih investicija u privredu Srbije, ali i "zamrzavanja" ekonomske pomoći SAD, prvi put sredinom 2004. godine i drugi put 2005. godine u ukupnom iznosu od 40 miliona dolara. Uprkos protivljenju G17 plus i SPO, DSS je ispunila obećanje dato SPS-u u zamenu za podršku manjinskoj vladi, da će zaustaviti ekstradiciju optuženih za ratne zločine i poboljšati materijalni položaj onih koji se već nalaze u haškom pritvoru. Ipak, pod pritiskom debakla koji je manjinska vlada doživela na predsedničkim, pokrajinskim i lokalnim izborima 2004. godine, a pred isticanje novog roka za potpisivanje Studije izvodljivosti, nađeno je solomonsko rešenje: da se podstakne patriotska obaveza dobrovoljne predaje Haškom tribunalu uz obilatu finansijsku pomoć porodicama.

U vreme vlade Vojislava Koštunice, nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore, Srbija je obnovila svoju državnost. Iako bi bilo prirodno da postupci državnika imponuju, Vojislav Koštunica je svoju ličnu taštinu, osećanje povređenosti i političkog poraza stavio ispred interesa građana i učinio da Srbija bude jedina država na planeti koja se svojoj državnosti nije obradovala. Obnova državnosti i sve procedure oko toga obavljene su, reklo bi se, u okviru redovnih aktivnosti predstavnika vlasti. Umesto svečanog podizanja zastave, intoniranja himne i obilja šampanjca, umesto radosnih građana, koji sa osećanjem pripadnosti kliču svojoj državi i do dugo u noć automobilima uz sirene kruže gradom, iz premijerskog kabineta na sve strane širilo se osećanje poraženosti i gubitništva.

Tako je i Ustav Srbije nastao bukvalno preko noći, bez prethodne javne diskusije usvojen novembra 2006. godine kao rezultat dogovora partijskih prvaka.

Koaliciona vlada 2007. godine, koja je s mukom i u zadnji čas sastavljena, patila je od istih bolesti kao sve prethodne. Stranke različite političke i vrednosne orijentacije vukle su svaka na svoju stranu, a temelj sukoba ostao je tamo gde je i bio, na relaciji DS – DSS. Iako su rezultati izbora pokazali pad popularnosti DSS, ona je i dalje ostala mala stranka velikih ambicija, čiji je lider i ovoga puta izabran za premijera.

Stvaranjem koalicije DS - SPS posle izbora 2008. godine, po mišljenju istoričara Čedomira Antića, završio se petooktobarski period i ušli smo, doduše sa zakašnjenjem, u razdoblje u kome su istočnoevropske zemlje bile 1989-90. godine. Taj raspon od osam godina pojeli su uglavnom sukobi DS i DSS.

Istina je da je jačanje uticaja DS, nakon poslednjih izbora, imalo uticaja na ubrzavanje evropskih integracija, da nismo više izolovani i većina građana vidi svoju perspektivu u EU. Ali je takođe tačno da je država kroz „procese dugog trajanja“ ogrezla u korupciji i kriminalu, sa nemoćnim kontrolnim institucijama i otporima ukidanju ili smanjenju privilegija svih oblika i nivoa, da je partokratija ugrozila same temelje demokratskog poretka, da odgovornost na koju se svi pozivaju još uvek nije postala istinska vrednost političkog života niti je reč ostavka ušla u rečnik aktuelnih političara.

Ocene decenije koja je za nama kreću se u širokom rasponu od potpunog negiranja bilo kakvog napretka, do pravdanja da je došlo do privremenog zastoja u društvenom napretku. A krivac za to je uvek onaj drugi.

Mnogi protagonisti petooktobarskih promena promenili su svoje političke biografije. Ili su se možda samo ponovo vratili pozicijama sa kojih su i krenuli. Demokratska stranka Srbije, svakako. Nakon što im je 5. oktobar naduvao stranku kao helijumski balon, DSS se vratio na svoju meru, tu negde oko cenzusa, ne gubeći ambiciju da presudno utiče na sudbinu države.

Demokratska stranka je u protekloj deceniji postepeno jačala i zaustavila se na oko trideset procenata podrške građana. Samo je Zoran Đinđić platio cenu sukoba dve stranke i ambicije, kako je rekao, da počnemo najsveobuhvatniji postupak modernizacije naše države od vremena kad je knez Mihailo ubijen upravo zato što je hteo da to uradi.

Plate manje nego 1971.

Period brzih reformi obuhvatio je samo prve dve godine nove vlasti, već 2003. nastupa zastoj, posle čega 2005, 2006. i 2007. dolazi do (intenzivnog) oživljavanja. Kriza od 2008. je svakako usporila reforme mada su dobijane pozitivne ocene od EU. Postavlja se pitanje da li je dinamika ekonomskih reformi tokom deset godina u Srbiji ista ili je i u kojoj meri drugačija nego u istom periodu (od početka tamošnjih reformi) u Bugarskoj i Češkoj? U Srbiji reforme nisu u proseku bile sporije, ali su imajući u vidu decenijsko zakašnjenje, morale da budu znatno brže. Trenutno je životni standard u Srbiji uporediv sa onim u Bugarskoj. S druge strane, u Češkoj je dva i po puta bolji. BDP po stanovniku u Srbiji nalazi se danas negde na oko 70 odsto onoga iz 1989. godine.

Kakav je standard u Srbiji tokom ovog razdoblja u poređenju sa 1990 (prvih šest meseci Markovićeve reforme), a kakav u odnosu na 1979. godinu (kraj Brozove epohe)? Frapantno je da su realne plate u Srbiji 2010. manje nego 1971. godine. Ako bi se posmatrala masa zarada (koja je dobar indikator standarda života), imajući u vidu pad broja zaposlenih, poređenje sa sedamdesetim i osamdesetim je poražavajuće.

Koliko je u Srbiju ušlo novca po osnovi SDI i privatizacije od 2000. do danas? Posle 2000, prema oficijelnim podacima NBS, neto priliv stranih direktnih investicija, dobrim delom preko privatizacije (braunfild investicije), procenjuje se na 15,7 milijardi dolara (zaključno sa krajem 2010, na osnovu trenda iz jula ove godine). Činjenica je da je Srbija gro privatizacionih priliva (četiri milijarde evra) potrošila na saniranje svojih budžetskih transfera (penzije, plate, socijala) i po tome se nalazi u samom vrhu komparirajući je sa zemljama u tranziciji. Samo donacije od EU (najviše u energetiku) u ovom periodu se mogu proceniti na oko 2,5 milijardi evra.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: