Svi naši Zakintosi: "Dobre duše" koje ubijaju

Iz iskustva znam da se kod nas lako relativizuju čak i najteže stvari. Oduzimanje života, mučki, hteo bih da kažem životinjski, mada se ovakve stvari ne događaju u životinjskom svetu, kod nas prvobitno izaziva šok, osudu, ali ubrzo nakon toga pronalazimo opravdanja. Tumačimo to što se dogodilo na razne načine, ublažavamo činjenice, govori se o "dobroj duši" onih koji su tako nešto učinili... Toj relativizaciji najviše doprinosi sistem, pre svega sudovi, koji reaguju blago, neadekvatno, često više štiteći nasilnike nego oštećene

Info

Izvor: Nedeljnik, Filip Èoloviæ, brat Fedora Frimermana

Četvrtak, 20.07.2017.

10:57

Svi naši Zakintosi:

Slučaj je udesio da se nađem u Grčkoj u vreme kada se sve ovo dešavalo na Zakintosu. O tome su, sasvim očekivano, brujale i naše i njihove novine. Nažalost, sve te slučajeve pratim, trudim se da saznam ponešto o tome, iako mi grč u stomaku ne dozvoljava da baš sve novinske tekstove pročitam do kraja. Takođe, nijedan od snimaka koji se pojave na portalima ne gledam, a tako je bilo i sa snimkom iz kafića na Zakintosu. Jedini video koji sam morao da vidim, premda mi je bio najmučniji za gledanje, snimak je sigurnosne kamere splava "Freestyler" koja je bila uperena u splav pored, "Sound", ispred kojeg je ubijen moj brat.

O onome što se desilo na jonskom ostrvu ne mogu da pričam. Nemam sve informacije i ne znam tačno šta se tamo dešavalo. Mogu samo da kažem kako mi je iskreno žao mladića koji je stradao. Ono o čemu mogu da govorim za nas je podjednako važno: reč je o našem doživljaju tog slučaja i reakciji naše države i našeg društva. Iz iskustva znam da se kod nas lako relativizuju čak i najteže stvari, kakva je, recimo, lišavanje nekoga života na brutalan način.

Oduzimanje života, mučki, hteo bih da kažem životinjski, mada se ovakve stvari ne događaju u životinjskom svetu, kod nas prvobitno izaziva šok, osudu, ali ubrzo nakon toga pronalazimo opravdanja. Tumačimo to što se dogodilo na razne načine, ublažavamo činjenice, govori se o "dobroj duši" onih koji su tako nešto učinili... Toj relativizaciji najviše doprinosi sistem, pre svega sudovi, koji reaguju blago, neadekvatno, često više štiteći nasilnike nego oštećene.

Kako drugačije objasniti da suđenje povodom ubistva mog brata Fedora još traje (prošle su četiri godine otkako ga nema), da su sva četvorica optuženih na slobodi, preciznije, trojica od njih trenutno se nalaze u kućnom pritvoru sa nanogicama, a četvrti se brani sa slobode. Za to vreme se porodice koje su izgubile nekog raspadaju, neuspešno pokušavaju da se vrate u normalu, da nekako pokrpe svoje ostatke, iscrpljene nakon rastegnutih ročišta, prepuštene u potpunosti same sebi...

Da li je to poruka koju želimo da pošaljemo? Možete ubiti čoveka iz bahatosti, obesti, dosade, bezrazložne mržnje, i, nakon kratkog vremena, opet ćete završiti na slobodi. O nekoj preventivnoj ulozi suda u ovim slučajevima, takođe je izlišno pričati. Mada je tužilac insistirao na tome da se slučaj mog brata okarakteriše kao teško ubistvo, sud to nije video tako.

U oba slučaja govorimo o besomučnom udaranju ljudi koji su ležali na zemlji, bez ikakve mogućnosti da uzvrate udarac, štaviše, nijedan od njih nije bio u situaciji čak ni da se brani. U oba slučaja više je ljudi nasrnulo na jednog, i nije prestajalo da ga udara pesnicama, gazi nogama na zemlji, sve dok nije izdahnuo. Šta nam to govori o tim ljudima? Neophodno je da stvari nazivamo pravim imenom.

Želeo bih da vam kažem kako je moj brat bio poslednji koji je stradao na ovakav način kod nas, ali nije. Ubrzo nakon njega, ubijen je jedan mladić, pa još jedan... i toj listi neće biti kraja.

Najveći problem leži u državi i sistemu koji već duže vreme ima razumevanja za nasilne ljude, uopšte, za ovakvu vrstu ponašanja. Ukoliko nasilnici nastupaju zajedno, to im je, maltene, olakšavajuća okolnost. Iz nekog razloga, podržavaju se čak i nasilne grupe koje su opasnost po građane. Da li su im (i za šta) oni potrebni, u to ne želim da ulazim. Ukoliko se pak uključi neka od zapadnih zemalja (slučaj Taton ili preporuka za rešavanje nasilja u porodici), stvari se okončavaju znatno brže.

Naravno, to su tek pojedinačni slučajevi nakon kojih se nastavlja po starom. Ispada da smo kao zemlja preslabi, ozbiljna reakcija izostaje. Da li je neophodno da nas neko sa strane povuče za uvo i pokaže nam koliko su ove stvari nenormalne, kako da ih rešavamo, ili imamo dovoljno snage da se izborimo sa sopstvenim demonima? Kada će uzorni građani ove zemlje, oni koji to zaista zaslužuju, biti na pravi način zaštićeni, a nasilnici kažnjeni u skladu sa njihovim delima?

Na kraju, moram da istaknem kako je poslednje što želim da ovaj tekst liči na neku rasprodaju bola, još manji motiv imam da provlačim ime svog brata kroz novine i na taj način oživljavam bolna sećanja, ali kako sam ostao potpuno usamljen u ovoj borbi, obećao sam sebi da ću na sve načine ukazati na problem koji je, nažalost, daleko od rešavanja. Toliko dugujem svojoj deci koja rastu u ovoj zemlji. Toliko dugujem svom bratu. Toliko dugujem svima nama.

Piše Filip Čolović, brat Fedora Frimermana, prebijenog nasmrt ispred splava "Saund" u leto 2013. godine

Tekst je objavljen u listu "Nedeljnik", izdanju od 20. jula, preuzet je uz dozvolu redakcije.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

79 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: