Zašto neće biti srpskog Ciprasa

Naši neoliberalni levičari i pokondireni antifašisti ne brinu preterano o sudbini nedekontaminiranih radnika i seljaka, oni spasavaju političke korektne manjine o čijim pravima brinu bogati zapadni „filantropi”

Info

Izvor: Zoran Æirjakoviæ, Politika

Petak, 06.02.2015.

13:23

Default images

Mnogo je onih koji su prethodnih dana maštali o „našem Ciprasu” i prizivali formiranje „srpske Sirize”. Pominjano je spasavanje radnika, a Cipras je nazivan svetionikom i vodičem na putu ka pobedi „nad savremenim ropstvom koji nam neoliberalni kapitalizam nameće”. Ali, da li će se ostvariti ovi radnički snovi? Može li se u Srbiji ponoviti grčka istorija?

U temelju izbornog uspeha Aleksisa Ciprasa stoji nekoliko stvari – stranka u kojoj je neko kao što je on mogao da se popne na vrh, doslednopromovisanje ne previše radikalnih, ali, ipak, istinski levičarskih ideja i mediji koji nisu sprečavali da one dođu do glasača. Nijedna od ovih pretpostavki nije ispunjena u Srbiji.

Naše partije su postale organizacije nalik privatnim kompanijama u kojima su odavno cementirani neki od najgorih aspekata koji su pratili obnovu višestranačja. S jedne strane, osobina koja se najviše ceni jeste apsolutna odanost svemoćnom lideru. S druge strane, stranke su postale najmanje rizičan put bogaćenja u srpskom društvu. Čak i funkcioneri malih partija koje su učestvovale u vlasti, ljudi koje niko ne pominje kao „lopove”, žive nezamislivo udobno.

U našim strankama već decenijama napreduju uglavnom ljudi koji, šta god govorili, i ne pomišljaju na promene, već na to kako da obezbede sebe i svoju decu, u koju elitnu školu na Zapadu da ih pošalju, sa koliko dadilja da letuju i da li je pametno da zidaju bazen – može im se, ali upada u oči, a tabloidi neće uvek biti „naši”.

Ništa manji neprijatelj mogućnosti da se pojavi naš Cipras nisu mediji – potpuna nesloboda koja je zavladala na televizijama i prorežimski tabloidi koji bi, kada bi im bili meta, uspeli da i nekog novog Svetog Savu ili Majku Terezu „pretvore” u protuve i dripce. Ciprasov „dvojnik”, sem ako bi bio vrhunski ketman, ovde bi već na početku karijere prošao kroz medijskog „toplog zeca” koji ne prašta spoj ambicije, talenta za politiku i levičarskih ideala.

Istini za volju, nije bilo mnogo onih koji su pokušavali da tranzicionu Srbiju pomere ulevo. Više od tri decenije udarničkog rada darežljivih zapadnih privatnih i državnih fondacija vezalo je ideju promena za članstvo u EU i NATO-u i sve ono što se u žargonu lešinarskog kapitalizma krije iza sintagme „vašingtonski konsenzus”.

Danas u srpskom parlamentu nema nijedne stranke koja ne prihvata ideju da nam treba još neoliberalizma – razlike su samo u tome koliko brzo, uz koliko malo tapacirunga i pod čijim vođstvom. Levica deluje van parlamenta i u njeno ime se obično oglašavaju aktivisti koje žrtve neoliberalizacije Srbije uopšte ne zanimaju.

Nažalost, srpski levičari su se na javnoj sceni prethodnih decenija uglavnom pojavljivali u sklopu dve srodne i jako glasne manjine – „antifa” i „pomo”, kako sebe zovu pokondireni antifašisti, odnosno oni koji sebe vide kao „postmoderne ljude”.

Ovi prvi, neretko nadahnuti prelistavanjem Hane Arent i čitanjem Radomira Konstantinovića, oca srpskog autošovinizma, nacifikovali su srpski nacionalizam. Mnogi od njih u svakome ko slavi slavu ili sluša Cecu naziru Hitlerovo samousvojeno dete i koljača u sledećoj fazi genocidnog velikosrpskog projekta, koja, kako stalno ponavljaju, uvek samo što nije počela.

Među ovim drugim, koji tvrde da su čitali Deridu i Fukoa, ima samoproglašenih postmodernističkih teoretičara, zaljubljenih u sebe i svoj uveličani um, ali i ambicioznih aktivista u stalnojpotrazi za majušnom manjinicom koja još nije dobila svog ljutitog glasnogovornika. Za mnoge od njih, savršena žrtva je gej sin iz mešovitog braka Roma i Jevrejke koga je ošamario ako ne policajac, što bi bilo idealno, onda bar navijač „Crvene zvezde”.

Naravno, postoje i oni treći, tiha većina. Oni su uglavnom ili po strani, ućutkani od strane bukača koji čim vide srpsku zastavu hvataju vazduh da viknu „fašizam”, ili stalno moraju da se pravdaju što uopšte misle o sudbini nedekontaminiranih radnika i seljaka – umesto da spasavaju političke korektne manjine, za čija prava su superbogati zapadni „filantropi”, ili njihove političke pudlice, ovde spremni da daju koliko treba.

Nažalost, prostor na našoj levici prilično uspešno su monopolisali akteri koji ne tragaju za promenama, već za donacijama ili za društvenim kapitalom, željni da deluju „kul” i „in” i hronično zgađeni „primitivizmom” i „nekulturom”. „Fejsbuk” post „Ja sam Cipras” ili tvit Je suis Tsipras u njihovom samoživom svetu ima isto značenje i šalje istu poruku kao i knjige Elfride Jelinek, iPhone 6, film Boyhood ili MacBook Air – ono sam što konzumiram.

Ovi neoliberalni levičari su se izvežbali da odmah, pomoću otrovnih društvenih medija i ostrašćenih saopštenja za javnost, „sahrane” svakoga ko pokaže pragmatičnost ili spremnost na bilo kakav kompromis – što predstavlja preduslov uspešnog političkog delovanja.

Zato je – u trouglu medijskih nesloboda, stranačkih hijerarhija u kojima je ulizištvo vrhunska vrednost i hegemonije destruktivnih, lažnih levičara – šansa da se u Srbiji pojavi neki naš Aleksis Cipras jaka mala. Spali smo na ono: i veća čuda su se dešavala.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

30 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: