Budalska balada

„Atraktivni mediteranski otoci svih veličina i dezena, totalna rasprodaja!“, kočit će na fotografijama kornatskog arhipelaga, hvarske palače Leporini ili glasovitog bolskog Zlatnog rata, potcrtano manjim slovima – „Akcija traje do isteka zaliha“.

A zalihe neće biti zanemarive: hiljadu i dvije stotine četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi nakupit će se u skladištima hrvatske Vlade prije nego ministri ocijene kako je pravo vrijeme da se oglasi rasprodaja, računajući kako će, uspiju li prodati polovicu, moći privremeno zakrpati proračunsku rupu i podijeliti državnoj upravi plaće za listopad.

Bit će žustre rasprave, vrcat će poduzetnički i marketinški genij hrvatskih ministara, predlagat će se primamljive akcije, „Kupiš dva, dobiješ tri“, do dva u noći razrađivati koncept monetizacije pučinskih otoka, pa do zore svađati treba li Kornate prodavati u paketu ili u rinfuzi. Mrtvi kapital

Jedino oko čega neće biti nikakve rasprave i svađe bit će posve izvjesna sudbina hrvatskih otoka. Napušteni, obrasli u korov i makiju, bit će samo teret ionako preopterećnoj državi, svaka litra goriva za policijske helikoptere što će na Visu spašavati pijane australske Robinzone, svaka kuna potrošena na patrolne brodove i kanadere bit će kuna nerazumnog minusa, dok hiljadu dvjesto četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi, najvrjedniji resurs što ga ova nesretna država ima, leže na moru kao mrtvi kapital. Isto kao – slikovito će objašnjavati ministar gospodarstva – da je Jadransko more ogromni rezervoar nafte, a mi trošimo pare čisteći plaže.

Neviđen će stoga potres na posrnulom svjetskom tržištu nekretnina biti kad izađu reklame za totalnu rasprodaju hrvatskih otoka. Nagrnut će na Jadran ruski oligarsi, arapski šeici, kolumbijski narko-bossovi, afrički diktatori, bogati američki reperi, kineski novoskorojevići i prištavi internet-tajkuni, navalit će bjelosvjetski jet-set na dalmatinske i kvarnerske otoke, Bill Gates će kupiti i Hvar i Korčulu, samo da mu nitko ne ometa budistički mir na Visu, neki saudijski šeik podijelit će svojim ženama Kornate, a Ivica Todorić na Palagruži će za bogate nautičare otvoriti Tiskovu draguljarnicu.

Bit će hrvatski otoci „must have“ u milijarderskom asesoaru, javljat će show-bizz tabloidi o skandalu kad uvrijeđena ljubavnica reperskoj zvijezdi Jay Z-ju vrati jeftini mali otočić što ga je dobila za rođendan, shvativši da Polinezija nije u Dalmaciji.

- Fascinantno – razgledat će tajkuni pitoreskna ribarska naselja s kamenim mulima i uređene renesansne gradiće s kamenim kampanelima, pa zapanjeno pitati kako im je uspjelo tu ljepotu isprazniti od ljudi.

- Zapravo jednostavno. Samo smo ih odsjekli od kopna i zabranili ribolov – odgovorit će Zoran Milanović, premijer Agencije za trgovinu nekretninama Republike Hrvatske. – Otprilike pola njih u ljeto je nekako samo doplivalo do obale.

- A ostali? – začut će se iz skupine žena nekog katarskog emira.
- Nažalost, nisu uspjeli.
- Strašno!
- Pa i nije – utješit će je Milanović. – Bilo ih je mnogo manje nego što mislite.

U historijskim knjigama i školskim udžbenicima stajat će tako da je bodulocid, istina, započeo mnogo ranije, ali da su završne operacije čišćenja hrvatskih otoka od ljudi započele 1. siječnja 2015. godine. Na Novu 2015. godinu, pisat će u knjigama, u skladu s europskim zakonima zabranjen je mali ribolov za osobne potrebe, a istog dana stupio je na snagu i novi Pravilnik o povlaštenom prijevozu otočana, kojim je korištenje povlastice za brodske linije stanovnicima jadranskih otoka ograničeno na jedno putovanje dnevno. Jednom dnevno u grad - procijenila je prepametna kontinentalna čeljad iz klimatiziranih staklenih ureda – sasvim je to dovoljno bračkim, viškim ili lošinjskim budalama.

- Bodulima – oprezno je ministra ispravio ravnatelj Agencije za obalni linijski promet. – Stanovnici otoka su boduli, a ne budale.
- Da, boduli. Boduli, budale, ista stvar. „Bodulska budala“, „Budalska balada“ – nasmijao se ministar pomorstva vlastitoj uspjeloj pošalici, na što je društvo oko stola prasnulo u grleni smijeh. Audi za Zabok

– Ajmo ovo završit, zakasnićemo na lift za prizemlje – dodao je onda zamjenik ministra, veseljak što ga zovu Zuhra, jer izvanredno oponaša Dalmatince. – Slidići lift je tek u osan manje tri kvarta, e.
- Dobro je, ljudi, ajmo nešto raditi – jedva se suzdržavao ministar. – Pobjeći će mi zadnji Audi za Zabok.
- Ako uopće vozi po ovoj neveri, e – dobacio je opet zamjenik Zuhra, na što je dvorana opet pomrla od smijeha.

Tako nekako, plus-minus, izgledali su valjda sastanci na kojima je skorup kontinentalne pameti procijenjivao koliko puta na dan je Hvaranima i Cresanima dovoljno ići na kopno. Izgledalo je tada, pisat će povjesničari i arheolozi, kako imbecili iz Milanovićeve vlade računaju koliko će milijardi kuna država uštedjeti na razlici do pune cijene trajektne karte za onih dvadesetak Bračana što im je poslijepodne palo na pamet opet otići u Split, a koliko zaraditi na kaznama za onih drugih dvadeset što su iz kaića bacili peškafonde za večeru.

Čak ni Milanovićevi ministri nisu, međutim, toliko glupi: krajnji cilj svih tih mjera, zakona i pravilnika – shvatit će se na kraju – nisu bile spektakularne uštede na državnim subvencijama, već potpuna depopulacija otoka, čišćenje dakle Jadrana od bodula, nametnika što su se nakotili na najvrjednijem hrvatskom resursu.

Ako otočane, naime, treba bolje povezati s hrvatskim kopnom – ispravno razmišljaju u hrvatskoj Vladi – onda bolje da su to boduli s Kajmanskih, Djevičanskih ili nekih drugih otoka iz off-shore arhipelaga.