Izvinjavamo se

FB status libanske studentkinje iz Brightona o frustraciji druge generacije bliskoistočnih imigranata u Evropi: Ono što ste vi sada iskusili samo je delić onoga što preživljavaju Sirija i Liban.

Info

Izvor: Roua Naboulsi, University of Sussex, Brighton UK

Utorak, 24.11.2015.

12:51

Default images
Foto: Getty Images

Dakle, moji osećaji su me naterali na pisanje do sada najdužeg Fejsbuk statusa. Evo ga, sažetog onoliko koliko sam to bila u stanju.

Ono što se dogodilo u Parizu je užasno. Ostala sam do kasno nakon vesti u neverici, i žao mi je svakog ko je pogođen ovim jezivim napadima. Međunarodna zajednica je reagovala, što se i očekivalo, pokazujući svoju nepokolebljivu solidarnost s Parizom.

Noć pre toga, u eksploziji bombe u mojoj zemlji Libanu ubijeno je 43 ljudi. Niko se nije molio za nas. Niko nas nije imao u mislima. Nije bilo svetskih čelnika da kasno u noć daju svoje izjave. Niko nije promenio profil fotografiju na svom Fejsbuk nalogu. Nije bilo heštegova. Samo tišina.

Sirija je do danas pretrpela više nego što se može kvantifikovati rečima i poručiti u jedan Fejsbuk status.
Sirija nije dobila ništa osim tišine.

73 Palestinca ubijena su od strane Izraela samo u oktobru. Opet tišina. Gotovo 100 ljudi je ubijeno u podmetnutim eksplozijama na mirovnom skupu u Ankari prošlog meseca. Samo tišina.

Najmanje 3.500 ljudi ubijeno je u Nigeriji, Kamerunu, Čadu i Nigeru u sukobima ove godine. Tišina.

Nisam zbog toga čak ni ljuta, samo umorna. Malaksala zbog činjenice da napad na otvoreni zatvor poput onog u Gazi koji je ostavio 2.300 mrtvih dobija malo pažnje u svetskim medijima, ali čim se nešto dogodi u Evropi, čim se nešto dogodi belim ljudima, svi su skrhani zbog toga.

Ne kažem da ne budete skrhani. Ne kažem da ljudi koji su izgubili živote ne zaslužuju da budu žaljeni. Naravno da zaslužuju. Bili su nevini, a sada su mrtvi. Kao Arapkinja, znam bolje od ikoga kako to boli.

Ali šta je sa nama? Zar mi ne zaslužujemo da budemo žaljeni? Jesmo li dovoljno ljudi? Jesmo li previše Arapi za vas? Previše crni? Previše "oni drugi"? Nalazite li da vam je nemoguće da se saosećate s nama zbog boje naše kože? (Mislim da za to postoji adekvatni naziv.)

A onda, nakon svega što je rečeno i učinjeno, nakon što uvidim koliko malo vam značimo, koliko smo vam beznačajni kao ljudska bića - dolazi ono najbolje. Moj omiljeni trenutak.

Izvinite se. Rečeno nam je da se izvinimo. To se traži od nas. Mi se moramo izviniti za postupke varvara koji nama predugo čine sve ono najgore. Mi smo žrtve. Ono što ste vi sada iskusili od ekstremističke ruke je samo delić onoga što preživljava Sirija, onoga kroz šta prolazi Liban.

Mi se s time suočavamo svakog dana. I sada, kao u lošem vicu, nama traže da se izvinimo. Nas smatraju odgovornim. Glavne žrtve ove tragedije moraju platiti. Kao da nismo platili sa dovoljno krvi, gubitkom svojih zemalja i dostojanstva.

Oprostite. Žao nam je što ste okupirali naše zemlje, podelili ih između sebe kao plen. Žao nam je što ste opljačkali naše bogatstvo, ponos i slobodu. Žao nam je što ste iza sebe ostavili samo ruševine i bes. Žao nam je što su se ti razočarani i obespravljeni ljudi koji su to postali zahvaljujući vama, bacili u naručje ekstremizma.

Žao nam je što i dalje imate koristi od njihovog varvarstva. Žao nam je što ste im omogućili da nam rade to što nam rade, što ih ohrabrujete u tome, što im obezbjeđujete resurse potrebne da nam to čine.

Izvinjavamo se što su se oni na kraju okrenuli protiv vas. Žao nam je što su sad došli i po vas. Žao nam je. Nadamo se da ćete u sebi naći snage da nam oprostite.

rouanaboulsi.wordpress.com

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: