Lament nad Zagrebom

„Ovaj lipanj je po broju turista za osam posto bolji nego lanjski, a lani ih je došlo čak četrdeset posto više nego prije četiri godine. Prevedeno u brojke, prošle smo godine imali 230.000 turista više i gotovo 400.000 noćenja više nego četiri godine ranije.“ Samo što nije riječ o Dubrovniku ili Rovinju, nije ni Hvar, ni Opatija, ni Makarska, nego - Zagreb.

Info

Izvor: Boris Dežuloviæ

Sreda, 06.08.2014.

15:28

Default images

Znam, mnogi će reći: ko ih jebe, neka vide malo i sami kako je to. Znam, naslađivat će se nepojamnim gužvama na Bregani i kilometarskim kolonama na auto-putu, podivljalim cijenama obične kave u do jučer kvartovskom kafiću, buci iz klubova i hordama australskih klinaca što u gluho doba noći bauljaju gradom i povraćaju po haustorima. Sve znam, nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk, ali meni ih je ipak nekako žao.

Sve smo mi to prošli i znamo kako je. Jednako je prije pedesetak godina počelo i kod nas, iste su bile vijesti šezdesetih i sedamdesetih. „Ovaj lipanj je po broju turista za osam posto bolji nego lanjski, a lani ih je došlo čak četrdeset posto više nego prije četiri godine. Prevedeno u brojke, prošle smo godine imali 230.000 turista više i gotovo 400.000 noćenja više nego četiri godine ranije.“ Samo što nije riječ o Dubrovniku ili Rovinju, nije ni Hvar, ni Opatija, ni Makarska, nego - Zagreb.

Beli je Zagreb grad, čitamo posljednjih godina, postao turistički grad. Od umorne mitteleuropske metropole secesijskih fasada i zelenih perivoja, što je ljeti tonula u vrelu gospodsku letargiju pustog zelenog vala i prazne špice, Zagreb je iznenada postao novi „neotkriveni europski biser“ iz Lonely Planet vodiča, naročito zanimljiv turistima s Dalekog istoka.

Na Plesu tako gužva kao na nosaču aviona u Indijskom oceanu, a vrelim zagrebačkim asfaltom bauljaju desetine hiljada Korejanaca, Indijaca, Japanaca i Kineza, snimaju svojim mobitelima neobično ukrašene fasade, brončane konjanike i jedni druge kako prave grimase oprezno kušajući krafne, kobasice, bečke odreske i ostalu egzotičnu europsku hranu.

Kava na špici

Ukratko, Zagreb je postao destinacija. A teško da za neki grad ima goreg prokletstva nego da postane destinacija.

Čak i mi s juga znali smo da je Zagreb naljepši ljeti. Četvrtina grada ode na more, četvrtina se rasprši po svijetu, četvrtina vrati na selo, i u gradu ostane samo fini, pristojni gradski svijet i Bandićevi cestari. I Dalmatinci. Ili barem pametniji među Dalmošima, oni koji doma idu tek krajem rujna, kad je dolje najljepše, bez turista, i koji baš zbog toga ljeto provode u Zagrebu.

A Zagreb poluprazan i samo njihov, dugačke vožnje biciklom, šetnje Klaićevom ili Tkalčom, kava za svojim stolom na špici, bez pjevača, starleta i Tome Horvatinčića, pa zelena hladovina Zrinjevca, šareni šušur Dolca, ljetne večeri u Muzeju za umjetnost i obrt, majstorski ciklusi u Lisinskom i radosni cvrkut pneumatskih čekića na raskršćima i tramvajskim okretištima.

A onda je Zagreb odjednom postao destinacija. Već sad, u Zagrebu prema podacima gradske Turističke zajednice rade četrdeset dva hostela i gotovo tisuću jedinica u privatnom smještaju, skoro dvadeset posto više nego u siječnju: gostiju iz Japana je petnaest posto više nego lani, iz Kine trideset, iz Južne Koreje cijelih pedeset, a iz Indije čak šezdeset posto više.

Mimoilaze se tako dokoni zagrebački biciklisti s kolonama korejskih turista, Klaićeva i Tkalčićeva pune su Kineza s mobitelima, na Dolcu Indijci vrte u rukama celer i tikvice, a u Bogovićevoj neki znatiželjni Japanci nesigurno prinose ustima šalice espressa: uhvatili se Zagrepčani gdje su poželjeli na špici Maju Šuput, Dikana i Vlatku, pa da sve bude kao nekad.

Znam, mnogi će reći „ko jebe Purgere, neka vide malo i oni kako je to“, naslađivat će se nepojamnim gužvama, kilometarskim kolonama, podivljalim cijenama, buci i hordama turista u Zagrebu, sve znam - nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk - ali meni ih je, rekoh, ipak nekako žao. Nije, naime, riječ o tome da bi susjedu crkla krava, naprotiv: ekonomskim rječnikom susjedu je krava oživjela. Polumrtva se trgla iz ljetne kome, džilitnula dva-tri puta, pa stala na nesigurne noge, osvrnula se susjedova krava oko sebe i na kraju veselo prdnula oblačić metana.

Mi s juga znamo kako ta stvar ide dalje. Najprije će se Purgeri jednog srpnja zapitati što se to neobično događa u gradu - a nešto će definitivno drugačije i neobično biti toga srpnja - sve dok se netko ne lupi po čelu shvativši da se to ne čuju Bandićevi pikameri. Bit će to dobra vijest, grad će dočekati ljeto bez bagera, kamiona i razrovanih ulica, pa Zagrepčanima i neće nešto biti krivo što to nije zbog njih, već zbog turista i njihova mira.

Onda će se Bandićevi pikameri iznenada pojaviti u listopadu, sve do svibnja bageri i kamioni pripremat će grad za turističku sezonu, cestarima će se pridružiti zidari, nicat će po Lenucijevoj potkovi hosteli i apartmani, sve dok na koncu ne nestanu jedna po jedna sve preostale zanatske i obrtničke radnje u Ilici i Vlaškoj, i posljednji se Zagrepčani ne isele iz centra.

Ostat će samo njihova nesretna djeca, bezvoljno će sjediti duž Zelenog vala s kartonskim natpisima „apartement mit garage“, sve vabeći zbunjene turiste u nadograđeni apartman na krovu zgrade u Preradovićevoj, prvi red do Cvjetnog.

Kad h progutaju štekati

A Cvjetni će, kao i sve zagrebačke trgove, progutati štekati preko noći izniklih pseudotradicionalnih gostionica sa pseudozagrebačkim specijalitetima, puricom s brusnicama i zagrebačkim odreskom na provansalski, kava u Gradskoj kavani koštat će trideset kuna, a na Jelačića placu kretenski odjeveni Trenkovi panduri drvenim će se mačevima boriti s kretenski odjevenim Napoleonovim vojnicima - ili Tatarima, ili Turcima, sve može - dok Malezijci i Australci oduševljeno plješću toj, kako se reče, turističkoj ponudi.

Eh da, „ponuda“ i „sadržaj“. Dvije najstrašnije od svih riječi koje će ući u zagrebački leksik. Ono što su Zagrepčani zamjerali Dalmatincima, okrutno će im se vratiti u glavu: vući će se turisti Zrinjevcem i žaliti na nedostatak tih, kako se zovu, sadržaja, jer osim klasicističkih fasada, brončanih konjanika, majstorskih ciklusa u Lisinskom i smrznutih purica sa smrznutim brusnicama Zagreb gostima nema što ponuditi.

Nema paraglajdinga sa Sljemena, nema bungee-jumpinga sa katedrale, nema velikih žutih banana niz Savu, nema aquaparka na Jarunu, nema pjena-partyja u Manduševcu.

A onda jednog dana, samo tako, ima.

Znam, mnogi će reći: ko ih jebe, neka vide malo i sami kako je to. Sve znam, nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk, ali meni je ipak nekako žao Zagreba. Gdje ćemo mi Dalmatinci kad i Zagreb postane Dalmacija?

Slobodna Dalmacija

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: