Nikad ne reci zauvek

Bilo je mudrih ljudi koji su krajem osamdesetih govorili da se raspadom Jugoslavije otvara Pandorina kutija.

Info

Izvor: Muharem Bazdulj, za Politiku

Utorak, 16.09.2014.

18:44

Default images

Desi se ponekad da neku istorijsku činjenicu dobro zapamtiš ne toliko zbog njene važnosti, koliko zbog načina na koji si je naučio. To da su se Škotska i Engleska ujedinile 1707. godine nisam naučio ni iz udžbenika istorije u osnovnoj školi ili gimnaziji niti iz bilo koje druge knjige, naučio sam to iz – stripa. Krajem osamdesetih godina prošloga veka, povodom jubileja od šest decenija izlaženja, „Politikin zabavnik“ je svojim čitaocima počeo da poklanja reprinte izdanja iz tridesetih. U novembru 1988. objavljen je reprint stripa „Neustrašivi kapetan Grin“. Reč je o stripu Klarensa Greja, a kapetan Grin je zapravo drugo ime njegovog čuvenog junaka Brika Braforda. Uz pomoć vremenske mašine, glavni lik putuje u prošlost, između ostalog na početak osamnaestog veka. Sticajem niza peripetija, on engleskoj kraljici Ani 1706. mora da dokaže da zaista dolazi iz budućnosti tako što će joj pokazati da zna nešto što inače ne bi mogao da zna. Kraljica ga pita: „Recite mi da li će biti važnih događaja za vreme od jedne godine?“ Kapetan Grin odgovara: „Za godinu dana, dakle u maju 1707. ostvariće se ujedinjenje Vaše kraljevine sa Škotskom zauvek!“ Kraljica je zapanjena i veli: „Neverovatno! Na tome radim u tajnosti i samo moji najpouzdaniji ministri znaju za to!“

U vreme kad je strip nastao Engleska i Škotska bile su ujedinjene već više od dve stotine godina, pa je autor stripa svom junaku mogao mirne duše u usta staviti reč „zauvek“. Danas, međutim, to „zauvek“ malo drukčije zvuči. Godine 1707. o ujedinjenju je odlučilo nekoliko stotina članova parlamenta. O raskidu ili opstanku unije sa Engleskom sada na referendumu odlučuje više od četiri miliona stanovnika Škotske.

Svi mi koji smo pre malo manje od četvrt veka gledali kako se na referendumima raspada Jugoslavija, imamo danas neko „već viđeno“ osećanje. Kad 1.300 škotskih umetnika potpiše apel kojim se pozivaju građani da glasaju za nezavisnost, cinika to mora malo da podseti na Hrvatski bend Aid i pesmu „Moja domovina“. Istini za volju, ponešto suspregnut i posve realističan ton ovog pisma dobrano se razlikuje od patosa sadržanog u stihu „Tisuću generacija noćas ne spava“, ali težnja ka „lepoj svojoj“ odvojenoj od (potencijalno hegemonističkog) „velikog brata“ skoro je identična.

Pisano je već mnogo o neizbežnim globalnim posledicama eventualnog osamostaljivanja Škotske. Posledica će biti i ako unija opstane, mada će se one tada uglavnom ograničiti na Veliku Britaniju i njeno unutrašnje uređenje. Koliko god se kratkoročno ova odluka ticala isključivo stanovnika Engleske (Velsa i Severne Irske) te Škotske, ona se s velikim nestrpljenjem očekuje i u nekim drugim pokrajinama i oblastima koji streme ka nezavisnosti, naročito u Kataloniji. Za njih je škotski referendum putokaz za budućnost. Nas ovde, međutim, cela priča vraća u prošlost.

Kad se posle pada Berlinskog zida ujedinila Nemačka, kad se ukazala perspektiva brzog širenja Evropske unije na gotovo ceo Stari kontinent, na Zapadu se začela mantra o „srećnim devedesetim“. Na tom tragu ovdašnji kablovski operateri upravo ovih dana bombastično reklamiraju šestočasovnu mini-seriju „Devedesete: decenija koja nas je povezala“. S džambo plakata gledaju nas Sadam Husein, princeza Dajana, Kurt Kobejn i Bil Klinton sa saksofonom. U kontekstu svetske ekonomske krize, globalnog problema nezaposlenosti mladih, turbulencija širom severne Afrike i Bliskog istoka te rata u Ukrajini, iz zapadnjačke perspektive devedesete danas deluju utopijski. Američki pesnik je poslednju deceniju dvadesetog veka, uz samo mrvicu ironije, opisao kao „vreme kad je bilo dobro svima, čak i mrtvima“. Sa naše tačke gledišta ipak, bliži istini bio je Đorđe Balašević pevajući „Je... se, devedesete”.

Bilo je nekog pokroviteljskog cinizma u načinu na koji su velike zapadne sile protežirale raspad Jugoslavije. Dok cela Evropa teži integraciji, jugoslovenski separatizmi i nacionalizmi ponešto rasistički su tumačeni kao ponovni ispadi tobožnje „vekovne mržnje“ i dokaz zaostalosti koja je decenijama s mukom skrivana. Ako se i razdelite, makar i krvavo, bila je manje-više prećutna poruka, nema veze, bićete jednom opet zajedno, pod (simboličkom) kapom Brisela, u šengenskom raju Evropske unije.

Engleskoj, međutim, odjednom ništa ne znači mogućnost da sa Škotskom bude zajedno u Evropskoj uniji. Pošto Škotska već ima svoju fudbalsku reprezentaciju i članica je Fife i Uefe, u tom smislu neće biti nikakvih promena. Zašto se onda službeni London toliko nervira? Znali su sa nadmoćnom ironijom ismevati frazu da „Srbija nikad neće priznati Kosovo“ jer „nikad“, eto, ne spada u domen politike, nego metafizike. Ispostavlja se sada da i ono „zauvek“ koje je trebalo da odredi rok trajanja unije Engleske i Škotske takođe ne spada u politiku, nego u metafiziku, samo što im je o tome teže govoriti sa nadmoćnom ironijom.

Bilo je mudrih ljudi koji su krajem osamdesetih govorili da se raspadom Jugoslavije otvara Pandorina kutija. Krajem devedesetih to je moglo izgledati kao pogrešna prognoza, naročito onima koji nisu svesni da se vreme unutar istorije sveta meri drugim aršinima nego vreme u pojedinačnim ljudskim životima. Ona upozorenja od pre četvrt veka odjednom ne izgledaju toliko preterana. Pre ili posle, šejtan dođe po svoje.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: