Imperijalistička politika velikih sila

Jedinstvo međunarodne zajednice ne može zavisiti od male, siromašne i nemoćne Srbije, baš kao što ni svetski mir nije mogao od nje zavisiti 1914.

Info

Izvor: Jovo Bakiæ, Politika

Sreda, 27.08.2014.

10:17

Default images

Ova godina protiče u znaku obeležavanja stogodišnjice početka Prvog svetskog rata. U ovom tekstu prošlost se pominje samo da bi se jasnije pojmila sadašnjost. Povod za njegovo pisanje jesu politika EU i Rusije prema Ukrajini, te politika Brisela i Berlina prema Beogradu.

Paradoksalno, uskogrudi nacionalizam malih balkanskih nacija neretko čini njihove pripadnike neosetljivim za imperijalističku politiku velikih sila. Tako je ovih dana Hrvatska poklonila SAD oružje koje će najmoćnija imperija naših dana proslediti Kurdima u njihovoj borbi protiv islamističke gerile, koju su upravo SAD jačale u borbi protiv antiameričkog sekularnog sirijskog predsednika Bašara el Asada.

Kancelarka najmoćnije evropske zemlje Angela Merkel je pak u poseti Kijevu izjavila da „nemačka vlada veruje da je teritorijalni integritet i dobrobit Ukrajine od presudne važnosti”. Zanimljivo je da njen politički mentor, nekadašnji kancelar Helmut Kol, nije posetio 1990. ili 1991. Beograd i dao sličnu podršku Jugoslaviji. Naprotiv, ministar inostranih poslova Hans-Ditrih Genšer krenuo je u Sloveniju, nedelju dana po jednostranom proglašenju nezavisnosti, kako bi podržao samoopredeljenje Slovenaca. Kancelarka Merkel je pak, ispravljajući jednu izjavu vicekancelara Gabrijela, objasnila da rešenje ukrajinskog problema nije u federalizaciji, već u decentralizaciji, dok se samoopredeljenje uopšte ne pominje. Jugoslaviji je, međutim, nemačka politika nametala konfederalno rešenje državno-pravnih problema, što je samo eufemizam za raspad države, ideološki pravdan pravom na samoopredeljenje.

SSSR nije tada bio moćan da brani Jugoslaviju, a da li je Rusija sada dovoljno moćna da ne dopusti EU i SAD da pomere granice svog uticaja na rusko-ukrajinsku među? Trenutno, zapadne imperijalističke sile napreduju ka istoku jer je čitava ukrajinska kriza i započela osujećenjem od Ukrajine već prihvaćenog ruskog plana o njenom ulasku u jednu imperijalnu političku zajednicu pod vođstvom Rusije (uz Belorusiju i Kazahstan), čije bi granice bile na zapadu s Poljskom i Slovačkom, a na jugozapadu s Mađarskom i Rumunijom; dakle, s bivšim satelitima SSSR-a i sadašnjim članicama NATO-a.

Srbija je pak diplomatski upozorena da i ne pokušava bar malo sebi pomoći time što će maksimalno povećati svoj inače skromni izvoz još neuništene poljoprivredne proizvodnje u Rusiju. To što bi tako nadomestila statistički beznačajni delić izvoza iz EU, koji je Rusija zabranila koristeći se retorzijom zbog ranije uvedenih sankcija njoj, za imperijalnu logiku nema značaja.

Pri tome, EU u tzv. ed-memoaru poziva Srbiju da obezbedi „jedinstvo međunarodne zajednice” i „vladavinu prava u trgovinskim odnosima”. Problem su srpske maline, dok Francuska prodaje Rusiji ratne brodove, ironično primeti umni Bugarin Dimitar Bečev. Štaviše, ako između Rusije i EU postoje razmirice, a u samoj EU raznoglasje, gde je tu „jedinstvo međunarodne zajednice”? Ukoliko ne bi bilo sankcija Rusiji, moglo bi se govoriti o jedinstvu; u protivnom, imperijalistički diskurs zvaničnika EU ne priznaje ovu veliku silu delom međunarodne zajednice, što je arogancija koja se graniči s glupošću. No, izvesno je da to jedinstvo svakako ne može zavisiti od male, siromašne i nemoćne Srbije, baš kao što ni svetski mir nije mogao od nje zavisiti 1914.

Odgovor Vlade Srbije na ovaj imperijalistički diplomatski akt bio je promišljen, odgovoran i odmeren; onakav kakvim mala zemlja mora braniti svoje legitimne interese. Velike sile se ne smeju vređati, njihovi interesi se moraju uvažavati, ali uz što manje štete i što više koristi za državne i nacionalne interese. Uopšte, ova vlada mnogo bolje vodi spoljnu od unutrašnje politike, iako je njen predsednik pokazao nepotrebnu poniznost, kako svojim rečima tako i nezgrapnom neverbalnom komunikacijom prilikom posete Berlinu.

Najveća je nesreća, međutim, što od razbijanja Jugoslavije ne postoji kritična masa na Balkanu koja bi opet, kao pre 100 godina, obrazovala politiku „Balkan balkanskim narodima”, čiji je Jugoslavija bila glavni i najmoćniji izdanak. Ovako, uopšte međusobno posvađani Balkanci, a naročito Južni Sloveni, moraju sa blaženim zadovoljstvom slaboumnih izmećara ili tugom i besom poraženih buntovnika slušati licemerne balkanističke lekcije kancelarke Merkel kako se balkanske države „ne smeju prerano prepustiti same sebi”, jer se na Balkanu napredak odvija „tempom puža”. Tako se stara imperijalna kulturtregerska politika, prekinuta stvaranjem dveju Jugoslavija nakon oba svetska rata, s krajem Jugoslavije svom snagom vratila na Balkan.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: