Nešto između

Još jedanput, pitanje je šta treba uraditi. Ništa, ovog puta stiže odgovor, naročito od sindikata i zaposlenih u javnom sektoru. Sve treba da ostane isto, a nama treba da bude daleko bolje. Ne biva.

Info

Izvor: Boris Begoviæ, Politika

Sreda, 16.04.2014.

15:03

Default images

Da li znamo gde pripadamo? Od čega bežimo, čemu težimo? Ili nam je uvek bilo bolje u prošlosti, pa je onda ta svetla prošlost, nestala, naravno usled nekakve zavere onih koji nama ne misle dobro. Kako sebe vidimo u ovom trenutku, a kako u budućnosti? I da li uopšte gledamo u budućnost, skrhani nepravdom koja nam je načinjena?

Nije loše zamisliti se nad time u vreme kada nas, hteli mi to ili ne, čekaju neke, ipak, sudbonosne odluke. Pitanja na koje se ne mogu izbeći odgovori. A već odavno traje baražna paljba protiv svake pomisli da srpska privreda treba da bude kapitalistička. Od masovne povike protiv neoliberalizma, što je u Srbiji sinonim za kapitalizam, i „globalne neoliberalne diktature“, preko odbacivanja tržišta rada kao mehanizma angažovanja radne snage („orvelovski svet neoliberalnog robovlasništva“), sve do poziva da ne smemo da prihvatimo „pogubni anglosaksonski model“. Smatram da je sve to legitimno, bez obzira na to što je besmisleno, mada bi bilo lepo da nam oni koji serviraju ovakve produbljene analize ukažu i na to za šta se zalažu: šta je to (njihova) alternativa? Nekada su boljševici pošteno rekli za šta se zalažu (diktatura proletarijata), pa su to ljudi lepo i ostvarili.

Mislim da je problem sa Srbijom u tome što u nju komunizam nije došao kao u ostale istočnoevropske zemlje – na sovjetskim tenkovima. Niko u tim zemljama nije imao iluzije o društvenom sistemu koji im je nametnut. Pa su onda iskoristili štucanje sovjetske imperije da od nje pobegnu što dalje. I u tom pogledu nisu imali dileme: za njih je budućnost bila kapitalistička privreda. Nasuprot tome, štucanje sovjetske imperije u Srbiji je doživljeno kao potvrda prednosti domaćeg samoupravnog sistema. A kada se pokazalo da je bolest od koje boluje komunizam smrtna, onda su počela dokazivanja da samoupravljanje pati od lakše prehlade. Jedna od ekonomskih uzdanica SPS-a (onog klasičnog, Miloševićevog) jasno je stavila do znanja: „Mi smo tranziciju obavili još šezdesetih godina“.

Iluzije te vrste preživele su do današnjeg dana. Privatizacija je najveće zlo, spas je u javnom sektoru i državnoj inicijativi, nikako ne treba da se „steže kaiš“, radnici, ovog puta organizovani u sindikate, treba da upravljaju preduzećima, a ne njihovi vlasnici, a sva naša beda i sirotinja proizlaze iz korupcije i pljačkaške srpske poslovne elite. Možda je to sve tako, nego, još jedanput, pitanje je šta treba uraditi. Ništa, ovog puta stiže odgovor, naročito od sindikata, zaposlenih u javnom sektoru i njima sličnih. Sve treba da ostane isto, a nama treba da bude daleko bolje. Ne biva. Postoje neke uzročno-posledične veze. Bogate zemlje su bogate zbog toga što je u njima produktivnost rada visoka, a ne zbog toga što u njih ulažu šeici i njima slični koji su se obogatili bez sopstvene zasluge.

Žiteljima Srbije je prilično jasno kako žele da žive. Ispitivanje javnog mnjenja Kancelarije za evropske integracije pokazuje da 30 odsto želi da živi u zemlji kao što je Švajcarska. Mislim da je malo ko od ispitanika koji je izabrao tu zemlju pomislio na tamošnje ekonomske slobode, uključujući slobode poslodavaca, među najvišim u svetu (za neobaveštene, veće su nego u SAD, to je valjda zemlja anglosaksonskog modela), na to da se tamo sindikati ne čuju, da javnog sektora u privredi praktično nema, već se država bavi svojim uobičajenim poslovima održavanja pravnog poretka. Verujem da bi „rejting“ Švajcarske znatno pao kada bi se njenim ljubiteljima predočile sve ove činjenice.

U uslovima navedene konfuzije, posao je političke elite, koja se posle ovih izbora svela na jednog čoveka, da pokrene zemlju određenim putem. Koji je to put, biće jasno veoma brzo. Ključni kriterijum biće reforma radnog zakonodavstva. Ukoliko se drastično reformiše postojeći zakon o radu, i to tako da se uveća fleksibilnost tržišta rada, da se olakša zapošljavanje i otpuštanje, naročito smanjenjem obaveze plaćanja otpremnine, olakša zapošljavanje na određeno vreme, uspostavi mogućnost čvrste disciplinske odgovornosti i ukine prošireno delovanje kolektivnih ugovora, to će biti dobar pokazatelj da se Srbija možda kreće u pravcu kapitalističke privrede. Sve ovo može da se uradi veoma brzo, u prvih sto dana: predlozi izmene radnog zakonodavstva već postoje, samo treba da se sprovedu, da se pošalje verodostojan signal kuda se zemlja kreće.

U suprotnom, ostaje Srbija negde između – između Istoka i Zapada, između prošlosti i sadašnjosti, bez snage da se odluči kuda treba da ide. Kako se to završilo – pogledajte u filmu Srđana Karanovića čiji sam naslov pozajmio.

Profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: