"E moj Željko, nisu tebi Srbi ništa krivi"

Krenut ću u argumentiranje ovoga široko i prividno bez veze sa Željkom Kerumom, od najdrastičnijih, krvavih primjera nacionalističkog samozavaravanja. Nacionalist je osoba nalik materi delinkventa, skrbnoj gospođi koja se ne može pomiriti da je rodila sadista koji mlati ljude. Nacionalistički je rezon takav da su naši uvijek, beziznimno, ali baš u svim prilikama, bili nevini kao rosa, i u Jasenovcu, i u Ahmićima, i u Srebrenici, i u Aushwitzu, ali da im je netko zločesto podmetnuo leševe.

Nacionalisti su ljudi koji se ne mogu suočiti sa svojim greškama i priznati vlastitu odgovornost za poraz. Ne mogu to muški podnijeti. Najkraće rečeno, nacionalisti su plačipičke.

Vidjeli smo zaista previše takvih luzera, neostvarenih, frustriranih bijednika, koji nisu diplomirali, ili nisu dobili posao koji su mislili da zaslužuju, kojima je propao obrt, koje je trener izostavio iz prve momčadi, koji su napisali knjigu koju nitko nije želio pročitati, a kojima je nekako bilo najzgodnije, bilo im je lakše u duši, da svoj neuspjeh racionaliziraju svojom navodnom krivom nacionalnošću. Priča o Gigi Bosniću

Da su oni bili, eto, recimo, Srbi, sve bi bilo drukčije, sretnije, imali bi i diplomu i posao, obrt bi im cvao, trčali bi po lijevom krilu, a književna kritika bi ih obožavala. Zabranjeno pušenje ima onu genijalnu pjesmu o talentiranom košarkašu Gigi Bosniću, koji se, nažalost, propio, zeznuo karijeru i na koncu osvanuo kraj haubice na Palama, granatirajući dolje u dolini mjesto svoga životnog poraza. Mala priča Seje Sexona perfektno sažima tragičnu bit nacionalizma, te jalove utjehe za promašene sudbine utopljene u gorčini i alkoholu.

Da, zaboravio sam spomenuti, vatrena voda i nacionalizam, nema boljega. Oštro piće divno pojača osjećaj, raspali i gnjev i tugu i gubitnički ponos nacionalizma. Lako bi moglo biti da je i to u korijenu Kerumovih stavova. Posljednjih se mjeseci, znate i sami, nije proslavio baš trijeznim izjavama.

Promotrimo, uostalom, izbližega taj osobeni slučaj neuljuđenog, priprostog momka koji se u ratu na zagonetan način nebulozno obogatio i ta ga je promjena očito zatekla, zavrtjela mu glavom, navela ga da pomisli kako je bolji nego što jest i naposljetku upropastila.

Novac je sažvakao i ispljunuo Željka Keruma, a on se zapanjeno osvrće i ne može zapravo pojmiti što mu se dogodilo. Gdje je krenulo krivo? U čemu je pogriješio? I poput svih blesavih Hrvata, došao je do jedinoga logičnog odgovora. Srbi, nema tko drugi biti. Srbi su ga, prokleti bili, uništili. Jedna nedužna slabost u televizijskom studiju, bezazlena izjava da ne bi Srbina u obitelji i – laku noć, djeco! Kola su mu se strmoglavila nizbrdo.

U životu sam čuo, pa ne znam, valjda nekoliko stotina cmizdravih ispovijedi nevoljnika kojima su Srbi za nešto krivi, ali ova je sigurno najsmješnija od sviju. Čovjek je zaradio velike pare i osjetio se svemoćnim. Bezglavo je kupovao stanove i kuće, automobile i jahte. Bez mjere i ukusa, gramzivo je grabio sve što bi vidio.

Sve si prokockao

Raskalašeno je bacao novac kao da ne postoji sutra, a kada je to orgijanje završilo, kako je jedino moglo završiti, u strahovitom financijskim kršu i neredu, slaboumno je optuživati Srbe. Ratko Mladić da dođe sa celom divizijom, s Belim orlovima na desnom krilu i arkanovcima na levom, ne bi napravio štetu koju je Željko Kerum sam samcat uspio napraviti.

Izjava o srpskom zetu bila mu je doista slaboumna, ali jedva da bi išta bilo dalje od istine da ona kriva za Kerumovu poslovnu katastrofu. Nisu Srbi prevarili zidare i vodoinstalatere koji su bez plaće radili na hotelu ‘Marjan’. Nijedan Stevan, Milutin, Radosav ili Đorđe nisu ojadili dobavljače koji mjesecima ne dobivaju novac za robu koja se prodaje u Kerumovim dućanima.

Njihov trud i njihovu muku je prokockao jedan naš, Hrvat, splitski gradonačelnik, lola i bekrija, Željko Kerum. I jedino što se inteligentno u ovome može zaključiti jest:

Manje bumbit, Željko. Manje bumbit.

Slobodna Dalmacija