Kako ide, Sizife? Eto, guram

U Evropi se baš zahuktalo. Došlo je vreme za naplatu računa pravljenog u vreme nastanka evra, kada su mnogi ekonomski principi žrtvovani zarad romantičnih političkih vizija.

Info

Izvor: Boško Jakšiæ, Politika

Nedelja, 13.11.2011.

15:30

Default images

Istorija zajedničke monete je naracija o dobroj ideji koja preti da se pretvori u tragediju epskih razmera preteći samom konceptu evropskih integracija.

Postoji, međutim, politički par koji to želi da spreči: Angela Merkel i Nikola Sarkozi. Prva, jer su EU i zona evra teren za dokazivanje nemačke moći. Drugi, da bi pokazao da Francuska nije toliko slaba.

Odlučni da dokažu da su pravi naslednici očeva osnivača ujedinjene Evrope, Konrada Adenauera i Šarla de Gola, ovo dvoje čvrsto je rešeno da sačuva jedan od najvećih projekata druge polovine prošlog i početka ovog veka.

Prošle nedelje prosto su zbrisali premijere zemalja najviše zaraženih virusom prezaduženosti koji preti evru.

Jorgos Papandreu i Silvio Berluskoni su prve žrtve Big-Benga, prekomponovanja evropske scene koje sledi. Biće ih još. Pancirni dvojac Merkozi je, podižući ulog fonda za osiguranje budućnosti na 1.000 milijardi evra, srušio Papaskonija. Kraj.

Ne, biće da je ovo početak prekomponovanja. Evropska unija je podeljena. Granica ide zonom evra koja počinje da gradi sopstvenu institucionalnu arhitekturu.

Nemačka je nov, gotovo hegemonistički lider monetarne unije G-17 – na dobrobit ili štetu, videće se. U toj novoj Evropi Bundes-diktata i germanske kulture stabilnosti brojke će biti važnije od reči. Preostalih G-10, onih van zone evra, ispadaju iz čvrstog evropskog jezgra. Biće zamoljeni da izađu iz sale kada se razgovara o zaista važnim pitanjima. Berlin je odlučan da zavede tevtonsku finansijsku disciplinu u „Pojasu belog luka“ – kako su Amerikanci svojevremeno cinično nazvali mediteranski obod nastanjen Špancima, Italijanima i Grcima.

Tako dakle izgleda savremena Evropa. Pred temeljnim promenama. Da li će takva Evropa, pritisnuta krizom i lošim iskustvima prethodnih proširenja, sve više iskazivati ono što se zove „zamor“ glede novih članova?

Da li su ugrožena obećanja koja su regionu zapadnog Balkana data na samitu u Solunu još 2003?
Moj stari poznanik, Stefano Sanino, sada generalni direktor za proširenje u Evropskoj komisiji, sve to indirektno potvrđuje: „To je delom zbog političkih razloga, i to neću da krijem.

Postoji i osećaj teškoća koji je u zemljama članicama generisan kroz prethodna proširenja“.
Osećaj socijalne nesigurnosti u EU, kriza zone evra i efekti prethodnih proširenja znače da „zamor“ postoji – barem kod dela članica EU – i da će putovanje kandidata ka Briselu biti produženo, propraćeno novim pritiscima i zahtevima.

Sarkozi zemljama zapadnog Balkana čak nagoveštava neki niži stepen članstva. Ako pregovori o članstvu uopšte uskoro počnu.

Otuda i sve češće pominjanje mogućnosti da se na samitu EU 9. decembra neće raspravljati o kandidaturi Srbije. Da li je to loša ili dobra vest?

Prva opcija, skidanje ove teme sa agende samita EU, znači da bi zamor tamo mogao da znači odmor ovde. Odlaganje debate o kandidaturi išlo bi na konto Evropljana, pa bi vlast imala čiste ruke.
Osiromašenim, nezaposlenim, pokradenim i utučenim Srbima ionako je sve manje stalo do Evrope. Entuzijazam za EU nastavio bi da slabi, ali pokazuje se da to previše ne brine „najproevropskiju vladu“ Srbije .

Ispada da bi odlaganjem debate o kandidaturi vlast dobila tajm-aut. U Briselu ne bi bilo priče o kandidaturi, ali ne bi bilo ni pritisaka da se kosovski čvor razreši brzo, po nacrtu Angele Merkel.

Vlast bi uoči izbora izgubila adut dobijanje kandidature, što znači zaostajanje i novo traćenje vremena, ali bi se oslobodila pritisaka da „normalizuje“ odnose sa susedima, uključujući Kosovo.

Izgleda da je državni vrh odabrao prioritet, pa se populistički drži najsvetije srpske reči nespreman da odgovori na ponudu sjajno formulisanu rečenicom: ili u Evropu – bez Kosova, ili ostanak van Evrope – bez Kosova.

Suma sumarum, odlaganje rasprave o kandidaturi Srbije odgovaralo bi DS-u. Stavljajući do znanja da nema nameru da menja kosovsku politiku, Boris Tadić bi mogao i dalje da tvrdi da nije promenio evropsku politiku. Zasad. A šta će biti posle izbora je neka nova priča.

Druga opcija je da na samitu u Poljskoj kandidatura ne bude skinuta sa dnevnog reda. Oko toga onda postoje varijante A i B.

Varijanta A je da kandidatura prođe – što je uslovljeno reanimacijom pregovora Beograda i Prištine koji su trenutno zatrpani šljunkom barikada, zatureni negde u carinskom kontejneru.

Ukoliko se dijalog brzo obnovi, kako obećava beogradski pregovarač, EU bi mogla da pokaže dobru političku volju i nagradi aktuelnu vlast koja bi to uknjižila kao kapitalni rezultat prethodnih godina.

Kandidatura bi postala krunski predizborni argument iako ovde niko realan više ne pomišlja na određivanje datuma pregovora.

Takav scenario ima i svoju drugu stranu. Ako odlaganje kandidature vlastima omogućava da u predizbornu kampanju krenu mašući visoko podignutim barjakom Kosova, dobijanje statusa kandidata podrazumeva da naduvani patriotizam mora da splasne i da Beograd uspostavi kontrolu nad delom politički odmetnutih Srba sa severa Kosova.

To bi značilo da kosovsko pitanje izgubi na rejtingu i prestane da bude (zlo)upotrebljavano kao paravan za kolekciju raznih neuspeha. Skidanje Kosova sa rang-liste i nije neko olakšanje vlastima (i „patriotskoj opoziciji“) jer bi siromašna predizborna ponuda na teme kao što su razvoj, zapošljavanje ili suzbijanje korupcije bila poprilično ogoljena. DS vlast nema da ponudi mnogo toga konkretnog, SNS opozicija ni apstraktnog.

Varijanta B je da kandidatura ne prođe. Vlast u tom slučaju gubi svaki argument i morala bi da bude spremna na baraže kritika zašto nije na vreme korigovala svoju kosovsku politiku – a bila je prozvana – jer bi svakom bilo jasno da je gubitak kandidature direktna posledica oglušivanja o zahteve za promenom kursa.

Kako god, kada se podvuče crta, priča se tiče vremena. Ta kategorija je u politici od neobično velike važnosti. Moderno se zove „tajming“. Pravovremeno doneta odluka donosi mnogo veće koristi od zakasnele. Ili barem umanjuje količinu štete.

Na tu temu nisam optimista. Gotovo da je uspostavljena neka turobna tradicija da mi redovno kasnimo. Ili ne procenimo situaciju na vreme, ili se plašimo, tek rezultat je isti: ako dobijemo, dobijemo manje nego što smo mogli. Ako izgubimo, izgubimo više nego što je trebalo.

Kako je moguće da danas, kada se toliko priča o budućnosti severa Kosova, zaboravljamo šta se dogodilo kada su Srbi u Hrvatskoj glatko odbacili onaj plan Z-4? Nije to bilo u ranom paleozoiku.

Ako su dinastije i razni režimi odgovorni što Kosovo više nije Srbija, zar ove vlasti ne shvataju da im je istorija samo dodelila nezahvalnu ulogu završnog izvođača davno obavljenih radova?

Ali, fasaderima nove srpske istorije je namenila i odgovornost ukoliko na vreme ne shvate realnost. Što dopuštaju da se približavanje Srbije Evropi uklopi u ciničnu opasku koju sam čuo pre neki dan:

Kako ide, Sizife? Eto, guram.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: