Nevjerojatni slučaj građanina Horvata

U jednom od najslavnijih slučajeva u cjelokupnoj povijesti čudesnih slučajnosti, veliki Edgar Allan Poe napisao je 1838. godine svoj jedini roman, Doživljaje Arthura Gordona Pyma, u kojemu se glavni junak nakon strašne oluje i brodoloma nađe među četvoricom preživjelih u čamcu za spašavanje, usred oceana, gdje nakon nekoliko tjedana plutanja njih trojica, na rubu smrti od žeđi i gladi, odlučuju ubiti četvrtoga kako bi ga pojeli: bio je to mali od palube, imenom Richard Parker.

Skoro pola vijeka kasnije, u srpnju 1884., četiri su člana posade preživjela strašnu oluju i brodolom engleske jahte Mignonette, tri tjedna plutajući u čamcu za spašavanje Atlantikom prije nego su trojica od njih, kapetan Tom Dudley i mornari Stephens i Brooks, na rubu smrti od žeđi i gladi, odlučili ubiti četvrtoga kako bi ga pojeli.

Bio je to, naravno, mali od palube, i zvao se, naravno, Richard Parker. Slučaj Richarda Parkera nije postao poznat samo zbog bizarne koincidencije: predmet 14-QBD-273-DC, Njeno Veličanstvo protiv Dudleya i Stephensa, jedan je od najslavnijih presedana u anglosaksonskom pravu, a obrazloženje čuvenog suca Barona Huddlestona - koji je, odbivši obranu po nepisanom Custom of the Sea, pomorskom običajnom pravu što institutom prijeke nužde opravdava i brutalni kanibalizam, oduzeo poroti ocjenu krivice i osudio morske kanibale na smrt - i dan danas je na britanskim sveučilištima predmet rasprava o pravu i etici. Vrag je slučajnost.

Evo, recimo, splitska Javna ustanova Športski objekti: odlučio gradonačelnik Željko Kerum imenovati novog člana Upravnog vijeća, a ravnatelj Stipan Jurišić, kako je red i bolji demokratski običaj, predložio domara Zvonimira.

- Zvone je visoko moralan čovjek i nikad na njega nije bilo primjedbi – objasnio je u Slobodnoj Dalmaciji ravnatelj, koji za svoga domara ima samo riječi hvale. - On ima zlatne ruke, pomagao je oko postavljanja parketa u velikoj dvorani na Gripama i van radnog vremena! Tko je za?, dobro, tko je protiv?, nitko, odlično, rekao je predsjednik Upravnog vijeća Drago Šundov, pa poslao prijedlog Gradskom vijeću na usvajanje. I što se otkrilo?

Da je domar Zvone Horvat Zlatnoruki čudesnom igrom slučaja otac gradonačelnikove supruge Fani! "Nije mi palo na pamet kad sam predlagao Zvonu da je on otac gospođe Fani", objasnio je gospodin Jurišić tu nevjerojatnu slučajnost, "tek kasnije su mi neki rekli da bi se to moglo različito tumačiti."

Je li to sve? Nije: otkrilo se onda da je i predsjednik Upravnog vijeća, rečeni Drago, slučajno rođeni brat Kerumova zamjenika Jure Šundova! I da je predsjednica Gradskog vijeća Nevenka Becić, koja ih je potvrdila, slučajno Kerumova rođena sestra! "Nije mi palo na pamet da mi je to sestra", objasnio je valjda Kerum, "privarilo me što se drugačije preziva." Tek kasnije mu neki rekli da bi se sve to moglo različito tumačiti.

Od onih što su to čudo tumačili božjim prstima, do onih što su sve objasnili matematikom. Pa izračunali kako je vjerojatnost da u neku upravu između dvjesto pedeset tisuća građana Splita budu izabrani baš gradonačelnikov punac i brat gradonačelnikova zamjenika, a da ih potvrdi gradonačelnikova sestra - jedan naprama petnaest bilijardi, točnije 1:15.625.000.000.000,000.

Šanse su dakle male, ovolicne, ali ih ima. Jebiga, kolika je vjerojatnost bila da se onaj nesretnik zove Richard Parker?

Majmun i Tolstoj

Čisto dakle matematički, kad bi Kerum uzeo popis stanovništva Splita i nasumce birao dvojicu za neko vijeće i trećeg da ih potvrdi, jednom u petnaest bilijardi slučajeva njegova bi mu sestra potvrdila punca i prikinog brata.

Otprilike kao u onom slavnom tumačenju zakona velikih brojeva, po kojemu bi obični majmun, da mu date kompjuter i beskonačno vrijeme, nasumce lupajući po tastaturi kad-tad ispisao Tolstojev "Rat i mir".

- Brže, pogledajte! - začuo bi u pradalekoj budućnosti stari profesor, voditelj projekta "Rat i mir", i imao što vidjeti: u staklenoj kabini, nakon petnaest bilijardi godina nasumičnog lupanja po prastarom laptopu, pokusni majmun Boro ispisao je svih dvije hiljade stranica Tolstojeva klasika, u slovo i zarez identičnih originalu, i stigao do posljednjih riječi Epiloga:

"A otac? Otac, otac! Tako je, učinit ću ono čime bi čak i on bio zadovoljan..." - "...ono čime bi..." – veselo bi, niti ne gledajući u tastaturu, udarao orangutan Boro, dok bi ga profesor gledao bez daha – "...čak i on... bio... zadovolj..čyljw&a%89fh#."

- E jebiga – srušio bi se profesor razočarano na stolicu. - Baš ga jebi – dodao bi pomoćnik. - Sad sve ispočetka. Slično je valjda bilo i na sjednici uprave Športskih objekata, kada je Željko Kerum bez daha gledao kako ravnatelj Jurišić nasumce lupa imena za Upravno vijeće. "Zvone Horvat, Zvone Horvat...", nervozno je u sebi ponavljao Kerum. - Evo recimo, Zvone Horvat – lupnuo je na kraju ravnatelj.

- On je visoko moralan čovjek. Plus ima zlatne ruke. - E jebiga – srušio se razočarano na stolicu stari akademik, predsjednik Razreda za matematičke znanosti.

- Jesan ti reka, profesore? – skakao je Kerum likujući.

- Jeben tebe i tvoju matematiku. Iz prve! Vrag je slučajnost. Čitali ste o tim stvarima kao klinci, nevjerojatne priče poput ove o Željku Kerumu, čovjeku kojega bi svaki otac poželio za zeta.

Slučaj građanina Horvata stoga neće biti poznat samo zbog bizarne koincidencije: predmet "Republika Hrvatska protiv Željka Keruma" postat će jedan od najslavnijih u povijesti hrvatskog prava, a završna riječ optuženog – koji se pozivao na nepisani Custom of the Land, običajno pravo što institutom prijeke nužde opravdava i brutalni nepotizam - na svim će hrvatskim sveučilištima biti predmet rasprava o pravu i matematici.

Poput onog glasovitog tumačenja zakona velikih brojeva po kojemu bi se – da gradonačelniku i njegovoj ženi date telefonski imenik i beskonačno vrijeme da izaberu članove Upravnog vijeća Športskih objekata – gospođa supruga kad-tad, nakon petnaest bilijardi godina, nasumce lupila po čelu: "A otac? Otac, otac! Tako je, učinit ću ono čime bi čak i on bio zadovoljan..."