Popravi vodokotlić na crno - i bježi!

Stalo mi je, eto, da se zna kako Jadranka Kosor nije prva koja se dosjetila tog koncepta – institucionalno se baviti pizdarijama umjesto ozbiljnim poslom. Makar i najveće budalaštine što smo ih Crnac i ja tada uspijevali domisliti, sa svom nesvrstanom marihuanom iz budžeta brigade, prema blistavim dometima Kosoričine vlade bile – pizdarija.

Ne znam, recimo, na čemu su bili članovi Kosoričine Komisije za pizdarije kad su Saboru uputili prijedlog Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti. Čitali ste o tome ovih dana, o zakonu po kojemu će sa trideset hiljada kuna biti kažnjena svaka fizička osoba koja obavlja neregistriranu djelatnost - pučki rečeno, drugoj fizičkoj osobi popravi centrifugu perilice rublja - osim ukoliko toj osobi nije, pazi sad: bračni partener ili srodnik u pobočnoj liniji do četvrtog koljena, ili njegov izvanbračni partner sa zajedničkim djetetom, odnosno najmanje tri godine zajedničkog života. U kojem slučaju se poopravak centrifuge smatra rodbinskom pomoći.

Procurio sifon

Milošću Vlade dopuštena je još i takozvana susjedska pomoć, odnosno “obavljanje poslova među susjedima kada između njih pastoji blizina prebivanja do petsto metara”, osim – a vazda ima neko osim – ako rad obavlja dobri susjed koji za taj posao ima registriranu djelatnost. Ukratko, ako vam procuri sifon kuhinjskog sudopera, moći će vam pomoći svatko u krugu od petsto metara osim onoga koji se profesionalno bavi popravkama sifona kuhinjskih sudopera.

U herojskoj borbi s takozvanom sivom ekonomijom, koja prema njihovim proračunima vrti cijelu trećinu brutto društvenog dohotka, članovi Komisije konačno su tako udarili u samo srce tame, u moloha što nacionalnom BDP-u svake godine pojede petnaest milijardi eura – Špira Kacavidu, splitskog fantoma noći koji drsko izlazi iz kruga svojih petsto metara, pa susjedima i prijateljima po gradu na crno, posve besplatno i bez registrirane djelatnosti, popravlja frižidere i bojlere.

Na vrhuncu najopsežnije istrage u cjelokupnoj povijesti Državnog inspektorata dvojica tajnih agenata sjedit će u automobilu na parkiralištu ispod nebodera na Kmanu, jesti Svagušine krafne i čekati da zloglasni splitski Mister Muscolo upadne u dugo i pomno pripremanu zamku.

Svaki put dosad Špiro je pravdi izmigoljio poput jegulje: u “slučaju Sifon”, sve su novine pisale o tome, ispalo je da je gospođi Anki rođak u četvrtom koljenu, u “slučaju Programator” Domazetovima je perilicu lukavo iznio na terasu, točno 498,66 metara udaljenu od njegovih vrata, u “slučaju Karburator” kumu Plazibatu je pomogao popraviti automobil šifriranim SMS-porukama, a u famoznom “slučaju Termostat” DNK-test je dokazao da je upravo on otac male Helene, kćerke udovice Kristine, vlasnice pokvarene termoakumulacione peći.

Ovoga puta, međutim, neće umaknuti: državni inspektori su pronašli idealan mamac, tetu Zoru - koja živi cijeli kilometar od Špira, nisu ni u kakvom rodu i nemaju zajedničku djecu - pa joj mjesecima u kvartovskom dućanu podmetali obični deterdžent umjesto Calgona, čekajući sada da vodeni kamenac odradi svoje, i da se pred neboderom na Kmanu pojavi Špirov golf dvojka.

Takvim se, eto, pizdarijama bavi Vlada Jadranke Kosor u trenutku kada Hrvatska broji 336.411 nezaposlenih i četrdeset pet milijardi eura vanjskog duga – dvostruko više od štete koju su u Japanu izazvali smrtonosni potres, gigantski tsunami i nuklearna katastrofa zajedno! Ekonomski geniji iz Komisije za pizdarije nanijeli su Hrvatskoj štetu kao dva tsunamija, ali nema u Hrvatskoj reportera CNN-a, nema nas u molitvama Baracka Obame, ne nose igrači Reala natpise podrške hrvatskom narodu.

A sve čega su se u Komisiji za to vrijeme dosjetili jest zakon kojim će Špiru Kacavidi zabraniti da pohotnoj Kristini popravlja termoakumulacionu peć, staru kantu Slobode Čačak koja se samo prošlog ljeta pokvarila sedamnaest puta.

I da onda u butigi u prizemlju zamoli prodavačicu da mu složi jedan zidarski sendvič s mortadelom.

Kosoričina Komisija

Prije mjesec dana, sjetit ćete se i toga, na snagu je stupio zakonski propis kojim je Kosoričina Komisija za pizdarije naumila dokinuti tu stoljetnu zločinačku praksu. Sve do tada, službeno najskuplji sendvič na svijetu bio je Von Essen Platinum Club Sandwich od dvije kriške kruha, francuske poulet de Bresse, bijelih tartufa, prepeličjih jaja i glasovitog pršuta od crne iberske svinje, hranjene žirovima zimzelenih hrastova i aromatičnim biljem, čarolija koja u berkshirskom restoranu Cliveden’s Waldo košta stotinu funti.

U Hrvatskoj, međutim, obični sendvič od kvarta bijelog kruha, dvije fete industrijskog podravca i deset dekagrama salame od ušiju svinja hranjenih aromatičnim koštanim brašnom, naručen kod tete u kvartovskom dućanu, danas po cjeniku Državnog inspektorata košta ravno pet hiljada kuna, odnosno šest puta više od bijednog Von Essen Platinum Club Sandwicha.

Bilo bi smiješno da je riječ o taktici, a ne o strategiji hrvatske Vlade. Kao što je moglo izgledati smiješno kad se početkom godine predsjednica Komisija za pizdarije Jadranka Kosor odlučila uhvatiti u klinč sa svjetskom recesijom mrtva ozbiljna ukinuvši u Vladi vodu s okusom jagode i spajalice u bojama.

Majkemimile, da je Ante Tomić premijer, a Goran Bare ministar, i da su mjesec dana samo na espressu i LSD-u, ne bi se dosjetili takve pizdarije. Sam bog stoga zna što nam novo sprema veselo društvo u onom natkrivenom uredu na obodu šume.

Zakon o spojenim posudama, kojim bi se zabranilo pripremanje hrane za srodnike u pobočnoj liniji dalje od četvrtog koljena, te prenošenje iste u spojenim loncima, popularnim gamelama, kada pastoji blizina prebivanja veća od petsto metara? Ili neki drugi zakon, recimo Drugi zakon termodinamike? Pa da onda vidimo kome će Špiro Kacavida ovoga ljeta popravljati termoakumulacione peći.