Da sam ja suvremeni hrvatski pisac...

Eh, da je stari Francesco Broggioli znao za komisijsku prodaju, da je bilo barem nekog Konzumova supermarketa u drevnoj Veneciji! Ne bi signore Francesco onako tužno propao, ne bi mu nasljednici psovali i školu i pamet, ne bi ga danas znali još samo rudari iz treće smjene mračnih mletačkih arhiva.

Nesretnog Francesca danas tako pamte još samo zadarski filološki almanah Croatica et Slavica Iadertina i Slobodan Prosperov Novak. A kad za vas zna samo Slobodan Prosperov Novak, bolje da vam je mater – kako su nekad govorile razočarane majke – sinji kamen rodila, pa da barem sjedne da se odmori, nego što ste se za života hvatali knjige.

Da nije, eto, Prosperova Novaka, ne bi Hrvatska čula ni za Croaticu et Slavicu Iadertinu, ni za profesora emeritusa Aleksandra Stipčevića, a da nije profesora Stipčevića, ne bi Hrvati čuli ni za signorea Broggiolija. Krenuvši tragom Marca Ginammija, u sedamnaestom vijeku jednog od većih izdavača hrvatske književnosti, nabasao je tako profesor Stipčević u venecijanskom državnom arhivu i na popis ostavštine iz magacina malog mletačkog knjižara Francesca Broggiolija, inventar sačinjen nakon njegove smrti 1678. godine. A u inventaru detaljno popisanih trideset devet naslova onodobnih hrvatskih pisaca, od kojih je na skladištu — na veselje Bobe Novaka - ostalo neprodano nevjerojatnih šesnaest hiljada primjeraka. Više knjiga svojim očajnim nasljednicima ostavio Francesco nego Prosperovu Novaku stric Grga.

Prije tri stotine trideset i tri godine, u vrijeme kad je hrvatska pismenost stigla otprilike do slova B, šesnaest hiljada knjiga bila je golema brojka. Šesnaest pak hiljada knjiga u magacinu, u Veneciji, a na hrvatskom jeziku — to se, pitate li mene, zove smisao za biznis.

Signore Broggioli morao je biti jedan od onih luzera s vizijom, siromaha s energijom obrnuto proporcionalnom pameti: sam Prosperov Novak zna kako se i zašto stari Francesco onomad odlučio prodavati hrvatske knjige. Uvjerio ga valjda nekakav venecijanski shylock da će okrenuti veliku lovu, Hrvati su ludi za knjigama, vole čitati, najviše vole domaće autore, Dominko Zlatarić, Hanibal Lucić, Petar Hektorović, a tek suvremena hrvatska književnost, ide to kao halva, hoćeš novoga Ivana Gundulića, hoćeš novoga Junija Palmotića, svega ima kod Francesca, bit će u njegovoj maloj knjižari gužva kao u Turskom dućanu na kanalu Grande, zavrtjelo se te večeri Francescu u glavi, i već sutradan ujutro našlo mu se skladište puno neobičnih knjiga smiješnih naslova.

Smijali mu se ostali venecijanski knjižari, bjesnila žena, a signore Francesco samo odmahivao rukom. Stavio u izlog četrdesetak knjiga, lijepo ih poredao, pa izdao letke, pustio glas po gradu, i stao čekati navalu hrvatskih ljubitelja pisane riječi. Cijeli taj dan čekao kupce, cijeli sutradan čekao narudžbe, čekao tako tjedan, čekao mjesec, čekao godinu, čekao deset godina, i na kraju umro. Kad su vjerovnici došli po svoje, a javni bilježnik popisao sav inventar u magacinu, izbrojio je šesnaest hiljada neprodanih knjiga na nekom njemu posve nepoznatom jeziku.

Sve je, naime, Francesco Broggioli izračunao, cijelu je onu noć zbrajao i oduzimao, baš sve je u svom biznis-planu predvidio osim jedne sitnice: Hrvati ne čitaju. Lagali su mu hohštapleri najstrašnije na svijetu, i lako što su uvjerili jednog prostodušnog mletačkog trgovca knjigama, nego su nekako i sami Hrvati povjerovali u to. Pa sve otada stoljećima uokolo pričaju kako je, eto, cijela nacija bez daha čekala hoće li na smrt osuđeni Fran Krsto Frankopan stići u bečkoj tamnici prevesti Molierea. Čekao se u Hrvatskoj Frankopanov Moliere kao danas nova epizoda Gumuša. A Fran Krsto, veliki zajebant, čekajući smaknuće pisao svoj erotski ciklus “Gartlic za čas kratiti”. Toliko su u domovini voljeli “čas kratiti” čitanjem da ni taj njegov pornografski rukovet nitko živ nije pročitao punih dvjesto godina: radije su, eto, Hrvati kratili svoje vrijeme - i to prilično doslovno - urotama protiv bečkog dvora nego čitajući knjige.

Tako je mali venecijanski knjižar Francesco Broggioli postao, što se zna, prva žrtva mita o Hrvatima kao ljubiteljima knjige. Bolje bi mu bilo, sad zna, da je uložio u biznis s onim groznim arapskim napitkom od kozjih brabonjaka ili čega li već, kad ga je onaj turski prevarant uvjeravao da će za koju godinu cijela Italija piti tu, kako se zove, kafu. Mogao je danas imati kafić, u magacinu bi lijepo uredio i prostoriju za pušenje one smrdljive novotarije iz Amerike, pa prst u uho. Jebala ga suvremena hrvatska književnost.

A da je znao za komisijsku prodaju, da je bilo barem nekog Konzumova supermarketa na Rialtu, drugačije bi tri stotine trideset i tri godina kasnije zločesti Prošperov pisao povijest hrvatske ljubavi prema knjizi. Otisnuli bi se brodovi onoga Shakespeareova mletačkog trgovca Antonija na Jadran noseći jeftine hrvatske knjige po 0,99 lira, kupiš “Filomenu”, dobiješ “Blago jezika slovinskog”, čitatelji bi uz novi broj popularne mletačke Gazette dobili Hektorovićevo “Ribanje i ribarsko progovaranje”, stajao bi na Fontego dei Turchi veliki natpis “Hrvatska barokna književnost — totalna rasprodaja!”, kratili bi putnici u gondolama vrijeme čitajući popularne hrvatske spjevove, prodavale bi kupravende na Rialtu domaće povrće, indijske začine i hrvatsku literaturu, ajmo, ljudi, lipoga Dominka Zlatarića po dvi lire, jutros iz štamparije, nosi, ženo, sve da iđen kući!

A Hrvati iz svih krajeva Serenísime Repúblice u šatorima bi čekali otvaranje Broggiolijeva novog megastorea na Rivi degli Schiavoni da nabave svoj primjerak Moliereova “Georgesa Dandina” u senzacionalnom prijevodu markiza Frana Krste Frankopana: prvih bi petsto kupaca za 19,99 lira uz knjigu dobilo i uvojak s njegove odsječene glave.

Ovako, siroti je Braggioli skapao u dugovima, sa šesnaest hiljada slovinskih knjiga na lageru. Dan-danas, prođete li Venecijom, začut ćete umorni glas nekog očajnog trgovca, nudit će vam “Piesni razlike” Dinka Ranjine, što mu na lageru stoje od 1634., dva toma po cijeni jednoga, deset kompleta po cijeni jednoga, svih hiljadu po cijeni jednoga, samo da konačno oslobodi magacin što mu ga je kretenski čukun-čukun-čukundjed napunio hrvatskim knjigama i Ranjininim “Piesnima razlike”.

Tri stotine trideset i tri godine hrvatskog izdavaštva i knjižarstva kasnije, i dalje romantični hrvatski braggioliji pune skladišta milijunima tih, kako se zovu, knjiga. A Hrvati, bibliofobičan narod koji pisca što piše jednu knjigu godišnje smatra ozbiljno poremećenim, čitaju samo SMS-ove i titlove turskih sapunica.

Žale se tako izdavači i knjižari - upravo ovih dana, kad su nam profesor Stipčević i Prosperov Novak brutalno polomili mit o hrvatskome knjigoljublju - da je prodaja pala trideset do četrdeset posto. Dok se knjige rasprodaju po pola kune, organiziraju se okrugli stolovi i javne rasprave, sve u potrazi za razlozima te katastrofe, upire prstom i na državu i na PDV, i na kiosk-izdavaštvo i na komisijsku prodaju, i na bizarne Todorićeve lagere knjiga uz povrće i meso. A sva je istina da Hrvati jednostavno ne vole čitati, i da nikada čitati voljeli nisu.

Kad se knjiga danas prodaje u stotinjak-dvjestotinjak primjeraka, onda pad od četrdeset posto govori jedino i samo to da se prije prodavala u tristotinjak, a to opet znači jedino i samo to da je u međuvremenu umrlo još stotinjak onih čudaka što su vladali drevnom vještinom čitanja knjiga. Nije čak ni Prosperov Novak o tome razmišljao, ali podatak da je samo u skladištu signorea Broggiolija ostalo neprodano gotovo šest stotina Zlatarićevih “Elektri”, ili čak hiljadu “Piesni razlike”, zaziva jezivo potpitanje: koliko ih je, zaboga, uopće tiskano? Koliko tisuća ih je tiskano u ono vrijeme, kad su knjige bile luksuzna roba, a čitati znali samo dokoni velikaški fićfirići i ambiciozni provincijski kičmanovići?

Danas, tri stotine trideset i tri godine kasnije, u vrijeme jeftinog paperbacka, kompjuterskog tiska i široke distribucije, cijele naklade tiražnih hrvatskih pisaca jedva dosežu remitendu jednog Dinka Ranjine! U jednoj jedinoj neuglednoj venecijanskoj knjižari!!!

Da sam ja suvremeni hrvatski pisac, odmah bih se ubio.