Popu pop, bobu Bob Dylan

Stari lisac Zrinko bio je očaran glasom multitalentiranog svećenika, stigmatika, karizmatika, mistika, iscjelitelja, slikara, kipara, pisca, pjesnika i poduzetnika. Posljednji put takav je potencijal prepoznao kod tada nepoznate djevojčice Tatjane Matejaš, kad joj je smislio umjetničko ime, napisao pjesmu „Hajde da ludujemo“ i ispisao povijest. Da nije bilo rata, napravio bi od male Tatjane Matejaš hrvatsku Blondie. Dvadesetak godina kasnije, u svojoj vikendici na Plješevici doajen Zrinko stisnutih očiju sluša velečasnog Sudca i razmišlja da li od njega napraviti hrvatskog Stinga ili hrvatskog Nicka Cavea.

Zna, naime, doajen Zrinko da u slavnoj hrvatskoj kulturi prolaze samo franšize i coveri. Sve na svijetu već je odavno izmišljeno, od hibridnog automobila do Nicka Cavea, treba samo uzeti model, onako kako se na Čiovu gradi „hrvatski Dubai“, a televizijski producenti traže „hrvatske Prijatelje“ ili „hrvatske Njujorške plavce“. Onda mu je sinulo: Bob Dylan.

- Dao sam mu u zadatak da na jedan dylanovski način bude propovjednik koji se unutar medija glazbe vrlo dobro snalazi – pričat će kasnije u jednom intervjuu hrvatski Daniel Lanois.

Zlatko Sudac oduševljeno je prihvatio biti hrvatski Bob Dylan. Bilo je, istina, u početku i sitnih prijepora, nisu se baš u svemu slagali Zrinko i velečasni. Znate već kako je to s umjetnicima.

- Ne znam... – rekao je Zlatko Sudac. - Da se razumijemo, meni je pjesma okej, ali ja bih ipak stihove malo doradio.
- Na koju pjesmu misliš? – pitao je doajen Zrinko.
- „Sudnji dan“.
- To je dobra pjesma. Duboka. Dvadeset godina je sazrijevala u meni. Što nije u redu sa stihovima?
- Šta ja znam – razmišljao je naglas velečasni Sudac. – „Hajde da sudujemo ove noći, hajde zagledaj se u Božje oči...“
- „...Njegova Riječ je kao Ilijada, to mi se dopada!“ – dovršio je refren Zrinko. – Pazi, to je ozbiljno.
- Ne kužim baš.
- Kako ne shvaćaš? – planuo je Zrinko. - Ilijada-Homer, slijepi pjesnik, Bog kao Homer, slijep, kao što je slijepa pravda, slijepa pravda-Sudnji dan, hajde da sudujemo ove noći, hajde zagledaj se u Božje oči, razumiješ, Homerove slijepe oči, Bogu nije važno tko si i kako izgledaš, ne moraš biti bogat i lijep, kužiš, on je sudac, ti si Sudac, to je Sudnji dan, nije to, jebemti, Hrvatska traži zvijezdu. Cijeli moj život je u toj pjesmi. To je ozbiljna pjesma.
- Znam, ali... – neumoljiv je bio Zlatko Sudac. – Ja sam mislio više kao Dylan. Ono, angažirane pjesme i to. Mislio sam da napravim nešto kao „Hurricane“, samo za Norca.
- Dobro, kako hoćeš – uvrijedio se malo Zrinko. – Ali ima još jedna stvar.
- Koja sad?
- Ime.
- Što s imenom?
- Zlatko Sudac. Mislim, super je to za stigmatika i karizmatika, ali ne prolazi u ovom poslu. Vjeruj mi, znam o čemu govorim. Što misliš, zašto Alen Hržica nikad nije napravio karijeru? Tko bi, za Boga miloga, kupio album nekoga tko se zove Alen Hržica?!
- Shvaćam – klimnuo je pomirljivo Zlatko Sudac. - Imaš ideju?
- Naravno. Pazi sad – spremno je skočio Zrinko Tutić, pa rukama u zraku nacrtao veliki jumbo plakat i nakon dramske pauze svečanim glasom objavio - večeras u Areni: Zlajči!

Vikendica na Plješevici utonula je u gluhu tišinu.

- Ta-daaaaam! – pljesnuo je Zrinko rukama.
- Zlajči?! – ponovio je Zlatko Sudac podigavši obrve tako zaprepašteno da mu je otpao flaster sa stigme.
- Zlajči – oduševljeno je skakutao Zrinko Tutić. – Hrvatski Bob Dylan, Zlatko Sudac Zlajči.
- Aleluja! – tronuto je Maja Blagdan briznula u plač.

Tako je te večeri u vikendici Zrinka Tutića na Plješevici okrenuta nova stranica povijesti hrvatske glazbe. Godinu dana kasnije, u Konzumovim se dućanima pojavio prvi album hrvatskog Boba Dylana. Nije, istina, album objavio baš pod imenom Zlajči, nije to u stvari ni njegov album u klasičnom smislu, ne pjeva Zlatko Sudac baš svih jedanaest pjesama na njemu, nije ih sve ni napisao, zapravo napisao ih je tek tri, a pjeva svega dvije, točnije samo jednu baš onako sam, ali svejedno, nacija je s golemim nestrpljenjem dočekala njegov debitantski album „Put, istina i život“. I dobila hrvatskog Boba Dylana. Nema ozbiljne zapadne kršćanske kulture bez Boba Dylana.

Eto naposljetku Zlatka Sudca kako na jedan dylanovski način propovijeda unutar medija glazbe, kako je ono rekao, „nastavak svog pastoralnog rada i evanđeosku poruku ljudima“, eto poruke puta, istine i života: „Bolje šnita kruha hrvatskoga, nego vreća smeća uvoznoga!“

Tako skučeni hrvatski katolički um Boba Dylana svodi na hrvatskog Ala Bundyja: Bolje kotač Dodgea američkog, nego konvoj otpada japanskog. A univerzalnu, izvanvremensku i izvansprostornu evanđeosku poruku ljubavi svodi na Konzumov slogan „Kupujmo domaće!“. Ti si momak za pobjede, samo dvije riječi bit će dovoljne... Kupujmo hrvatsko.

Zlatko Sudac, najveći katolički hohštapler zapadno od Međugorja, vlasnik – nismo ni to znali – izdavačke kuće fensi-šmensi-katekumensi naziva Joshua Records i mistik koji tvrdi da posjeduje moć bilokacije, sposobnost da istodobno bude na dva različita mjesta, ukazao se tako istodobno na oltaru i u supermarketu, tamo gdje zaista pripada: na police Konzumovih dućana, pokraj kase, uz žvakaće gume, prezervative, čokoladice, bombone, filmove Stevena Seagalla i umobolne ultimate-kompilacije iz edicije „Kucamo na vrata bankrotiranih asova“.

Za samo 79.90 kuna dobit ćete tako „evanđeosku poruku“ sublimiranu u stihu iz uvodne pjesme – „nema smisla u besmislu“. Osjetit ćete točno kako vam između očiju raste treće oko, rastvorit će vam se pred sva tri oka široke poljane Spoznaje, Istine što vam je cijelo vrijeme bila pred nosom, „nema smisla u besmislu“, nema para u besparici, nema kraja u beskraju, nema svijesti u besvijesti, nema olova u bezolovnom benzinu, aleluja!, ponovit ćete za Majom Blagdan i pasti u ognjicu dubokog transa, nema kofeina u dekofeinskoj kafi, nema šećera u Coca Coli Zero, nema umjetnih boja u šniti hrvatskoga kruha, nema aditiva u domaćoj hostiji, nema čega nema u Konzumu, velik je Univerzum, još je veći Konzum.

Nije, naravno, prvi album hrvatskog Boba Dylana pojava koja sama po sebi zaslužuje išta više pažnje od ostalih proizvoda s police pokraj kase, da nije zapravo ogledni presjek otužne, plitke hrvatske sadašnjice. Kad bi sutra ujutro bio Sudnji dan iz pjesme Zlatka Sudca Zlajčija, i kad bih morao budućim arheolozima ostaviti jedan jedini predmet kao znamen današnje Hrvatske, arhetip slavne hrvatske kulture na njenom veličanstvenom kraju, ja bih im ostavio album Zlatka Sudca i Zrinka Tutića.

Ništa u ovom trenutku ne rekonstruira strašnu, duboku plićinu te kulture kao album na čijem omotu velečasni Zlatko Sudac u suton hoda po vodi poput Isusa Krista nakon tretmana kod Marka Grubnića, a za njim Sudčevi apostoli Ivan Puljić i Maja Blagdan, i oni oboje u bijelom, poput Artemide i Đavaharlala Nehrua, vođeni svjetlom iz križa kojega velečasni drži na grudima, kao da su sad ispali s naslovnice neke od onih Bhagavad-gita, Mahabharata, Gitopanišada, kako se već zovu svi ti silni šareni vedski katalozi s bogatom ponudom jeftinog, uvoznog smisla u besmislu.

Nema, naravno, Zlatko Sudac moć da hoda po vodi, još manje tu moć ima Maja Blagdan: oni samo, shvatili ste, samouvjereno hodaju plićakom hrvatske duhovnosti i kulture, čiji vodostaj jedva dopire i do nokta na nožom palcu. To je duhovnost Sudčevih razgovora s Dunjom Ujević i kultura Tutićevog mjuzikla „Majka Božja Bistrička“, bombonjera-duhovnost Nove TV i RTL-a, must-see kultura iz lifestyle magazina, top lista, preporuka celebrityja i in&out rubrika, televizijskih serija s Nadom Gaćešić i nekadašnjim glumcem Ivom Grgurevićem, Štrljićevog kazališta, Matice Hrvatske i Vijenca, Jasenka Hore pred božićnim jaslicama, betonskih skulptura Iće Malenice i Ale Guberine, betonskih labudova i dupina, kiča Charlesa Billicha i Kuzme Kovačića, Maksima Mrvice i stadionskih klapa, arhitekture Kauflanda i auto-salona, Branka Uvodića i putujuće smotre folklora Lijepom našom, Dore, Porina, uškopljenih repera i hip-hopera, ocvalih rokera iz Jel me netko tražio, Thompsonovog pletera i Škorine tamburice, Večernje škole i Večernje hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, domoljubne poezije, književnosti Mira Gavrana, Verbuma, Naklade Pavičić, leksikona znamenitih Hrvata, Bože Biškupića i Vjekoslave Huljić, kravate Croata i mramornih grijaćih tijela u obliku Baščanske ploče, sve pseudo, sve lažno, sve plitko poput mora na Bačvicama, kojim koračaju Zlatko Sudac, Maja Blagdan i Ivan Puljić, tražeći sljedbenike, barem još dvojicu za partiju duhovnog picigina.

To je kultura bez ozbiljnog časopisa, bez obrazovnog programa na televiziji, bez rock'n'rolla, bez kulturnih dodataka u novinama, bez književne kritike, bez relevantnog festivala, bez knjižara, bez kina, bez strategije, bez ideje, bez „smisla u besmislu“, kultura u kojoj je posljednje kapitalne objekte sagradio Stipe Šuvar, u kojoj se dramske premijere odgađaju jer glumci igraju u imbecilnim sapunicama, sitcomima i reklamama, i u kojoj nitko ne primijeti kad umru Semka Sokolović-Bartok, Dušan Džamonja ili Zvonimir Berković.

Zlatko Sudac Zlajči, fenomen koji bi svugdje bio tretiran otprilike kao Jerry Springer, masovan ali marginalan, točna je mjera te male, provincijske konzum-kulture i tarot-duhovnosti, točan presjek njezine etike i estetike powered by nekakav telekom ili pivara, produced by nekakav tutico, joshua, nbavakua, i distributed by nekakav kerum ili konzum.

Sve je tu beskrajno licemjerno, jednako kad karizmatik Zlatko Sudac, jeftini uvozni bofl iz američke industrije religijske galanterije pjeva protiv „smeća uvoznoga“, ili kad angažirano, dylanovski pjeva protiv civilizacije profita i radne nedjelje, „tko se boji mira nedjeljom“, pa onda to nedjeljom u Konzumu prodaje za 79.90 kuna, da bi ga već sutra – onako čistog, bijelog i ispeglanog – dobili i uz pakovanje omekšivača ili sredstva za uklanjanje tvrdokornih mrlja, dogovorit će se već Joshua Records i Konzum.

- Vidi, Zlajči – započet će ozbiljnim glasom Zrinko Tutić, sjedeći na terasi svoje vikendice na Plješevici. – Nema u ovom poslu love od cedeja. Svi danas prže, snimaju i presnimavaju, jedina je ozbiljna lova živi nastup. Da na jedan, kako bih rekao, springstinovski način budeš propovjednik koji se na bini vrlo dobro snalazi.
- Znači, koncert?
- Ne – značajno će Zrinko. – Turneja.
- Turneja?
- Turneja. Evo, ja sam napravio jednu skicu, da obiđeš Hrvatsku: Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka, Pula, Karlovac, Sisak, Slavonski Brod, Čakovec, Vinkovci, Osijek, Vukovar, i na kraju zagrebačka Arena. A onda idemo u Njemačku i Australiju.
- Uf – otet će se Zlatku Sudcu. – Nemam ja baš toliko vremena. Duhovne vježbe, seminari, kozmetičar, frizer...
- To i jest ono najbolje – jedva će dočekati Zrinko. – Za takvu glomaznu turneju ti nemaš vremena, a ja nemam novca. Zato sam smislio da ta turneja traje... jedan dan.
- Jedan dan?!
- Tako je. Jednodnevna turneja Hrvatskom, Njemačkom i Australijom. Lova do krova.
- Ali kako?
- Imam samo jednu riječ – svečano će Zrinko Tutić, pa skočiti jednom nogom na stolicu, a drugom na stol. – Bilokacija.
- Bilokacija? - ponovit će Zlatko Sudac i podignuti obrve tako zaprepašteno da će mu otpasti flaster sa stigme.
- Tako je. Zamisli da je Phil Collins 1985. na Live Aidu imao moć bilokacije? – nastavit će doajen Zrinko. - U show-businessu, stari moj, sposobnost da se istovremeno bude na dva mjesta, to je zlatni rudnik.